pred oluju

Po drugi put danas

Sjedim u sumrak

I gledam te dvije sjajne zvjezde koje kruže oko Hezioda

Naše druge planete

I tjeraju me na zemaljska sjećanja

Po drugi put danas

Sjedim u sumrak

ispraćam ta dva sunca dok bježe

jedno drugom iza obzora

I sjetan sam kao za sumraka na Zemlji

Koji su ostali iza mene

Kao ugodno sjećanje na oduzeto djetinjstvo

Kao toplo sjećanje na prvu ljubav

Koja se izgubila i nestala iz vidokruga kao

Zvjezdana prašina mliječnoga puta kad smo sa svjetlošću

Prije tisuću tristo i pedeset pet godina

Sretni što imamo izbora

Sletjeli na planetu koja je postala naš novi dom

Na koji su nas doveli naši savršeni androidi

Koji savršeno brinu o nama

Čine nas zdravim i dugovječnim i ne daju da budemo tužni,

Po drugi put danas

Sjedim u sumrak

I gledam u nebo na kojem je drugo zviježđe

Tražeći onu nesretnu zvijezdu hladnoga sjaja

Po kojoj nas i danas nazivaju Zemljanima

Ljudima kojima su oni, androidi,

Spasili budućnost od bezumne potrebe

Da uništavamo ono što volimo

Po drugi put danas

Prilazi mi moja savršena žena android

Kojoj sam nadjenuo ime Betta

I tješi me poput djeteta,

misleći da sam tužan

kad na počinak ispraćam dva Heziodova sunca

Jer ona ne razumije što je to sjeta

Za to smo je zaboravili programirati

I kad me pita što mi je

Naprosto ne razumije što želim reći

Kad joj kažem

Fali mi zemaljska nesavršenost.