A N A T O M I J A
Prošle godine
u isto jutro
u svojoj sam ruci nosio ljudsko srce
i polagao anatomiju ljudskog tijela,
nosio sam
lopaticu,
donju čeljust i
mali mozak i
sebi sam postao važan.
Jutros sam sve ovo
skupio na kamenu
i povio u šatorsko krilo.
Sebi sam postao nevažan.
M A D R A C I
Polijegali smo kao
umorni psi
na prljave madrace
složene
na zemljani
pod,
na njima su prošle noći
naši neprijatelji kovali pobjede
protiv nas,
ispijali tople rakije i
oštrili sječiva
za naše kože.
Na njima su sanjali o
povratku
svojim
ženama;
sad leže
razbacani uokolo,
rakija se u njima hladi,
njihove žene poste
i mole za njihov sretan povratak
a mi tonemo
u zaslužen
san
bez kovanja planova
bez oštrenja sječiva.
Razapeli smo straže, a
pijetli su odavno stišali pjesmu.
Z L A T N I D U H A N I
Pušili smo zlatne duhane,
njihove guste dimove
izgonili smo na zubato zimsko sunce;
kupovali smo ih prije rata
od onih s druge strane brda,
njima smo prodavali životinjska mesa
koja smo klali,
odnosili su ih i
krišom jedni od drugih jeli iza zatvorenih prozora;
sad u rovovima
jedu konzerve od kojih loše vide,
slabo gađaju stoga;
i naši duhani su pri kraju,
ako ih pobijemo,
tko će nove saditi,
kome ćemo meso prodavati,
isto misle i oni,
sjedimo,
svatko sa svojim
željama,
planovima,
ne pucamo,
ne napadamo,
dimove odbijamo,
čekamo…
K U Ć A
Izvirila je pusta kuća
negdje u ničem,
samo je postavila svoje zidove
pred nas,
kao psi očnjake;
gledajući se postali smo pitomiji,
primili su nas
hladni zidovi u sebe ko jedine prijatelje,
crno pusto ognjište namigivalo je ničim,
napravili smo veliku vatru,
osvijetlili,
otoplili razigranu prašinu,
užegli ustajale duhane iz džepova,
sjedili s kućom na ramenima
i na oknima ostavljali svoje mirise.
Otvarali smo boce
da alkoholi okade sve ulaze
i otjeraju demone rata.
Zaspali smo skupa s kućom.
Noć nam je pružila korak dalje u nigdje.
B A L K O N S P O G L E D O M
Na istom su mjestu iskovali cijev,
moju i tvoju,
za te i za me,
naoštrene bodeže
blaženo smo na ruke primili,
ali rov je
svatko za sebe kopao,
po svojim mjerama i željama,
sad sjedimo u njemu
pretvarajući ga u dnevni boravak,
u sobu,
u balkon s pogledom,
provirujemo jedan drugom u dvorište
gledajući se
kroz iste cijevi,
penjući jedan drugog
na iste bodeže.
T R E Š N J A
Ni na čijem polju,
između
njihovog i našeg brda,
rodila je trešnja
krvave slatke kugle
mamile su napete cijevi s oba brda;
petog dana čekanja
javio se njihov glas u našem aparatu:
sumnjičava zamisao
razveselila je znatiželjne želudce,
vijećali smo;
oni za sebe,
mi kao i oni,
pa onda jedni drugima,
razvukli smo pregovore do podne.
Prije zalaska sunca,
jedan naš,
jedan njihov,
praćeni cijevima s oba brda,
svatko na svoju stranu
nosili su
prepune ruksake
slatkih kuglastih plodova.
Bilješka o autoru
Stanko Krnjić Rođen je u Stocu (BiH) 5. travnja 1969. Osnovnu školu završio u Višićima (Čapljina,BiH), a srednju medicinsku u Dubrovniku. Stomatološki fakultet upisao u Sarajevu 1989.Zbog ratnih okolnosti studij nastavlja u Zagrebu gdje je diplomirao 1995. Živi u Župi dubrovačkoj gdje i radi u svojoj stomatološkoj ordinaciji.
Piše poeziju, poeziju u prozi, kolumne i priče.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika HB, Slavenske akademije za književnost i umjetnost (Varna, Bugarska) i Društva dubrovačkih pisaca.
Objavio:
- Korijeni (pjesme), autorsko izdanje, Dubrovnik, 2001.
- Zrak poprskan narančom (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca,Dubrovnik, 2012.
- Kroničar svega (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2016.
- Mrvice za Lazara (pjesme), Naklada Bošković, Split 2017.
- Sto i jedna mala pjesma (pjesme), MH Podstrana, DHK HB Mostar 2019.
- Ratište riječi (pjesme), MH Podstrana, DHK HB Mostar 2020.
Nagrade:
- Nagrada “Rijek” za poeziju za 2015. godine
- Druga nagrada “Fra Martin Nedić” za zbirku “Kroničar Svega” za 2017. godinu
- Druga nagrada Pasionske baštine za rukopis knjige „Ratište riječi“ za 2019. godinu.
- Nagrada „Dragutin Tadijanović“ za knjigu „Sto i jedna mala pjesma“ za 2019. godinu
- Nagrada „Bugojanska vaza“ za priču „Otkupnina“ za 2019. godinu