Totićevi stihovi su laki i utišani, kao da su tisuću puta ispitivani dok nisu dosegli poetičku čistoću, njegova metaforika je precizna, neistrošena i diskretna, pjesme su cjelovite i zaokružene. Njegov je rukopis lišen pretencioznosti i lažne dramatike, premda u pozadini svega stoji rat koji naprosto ište od čovjeka da potone u način izrađavanja i doživljavanja svijeta koji je sasvim nepogodan za književnost. U pjesmama Ive totića skoro da nema ni kapi krvi, muka i nesreća su esencijalne, svijet grozomorne stvarnosti pretvoren je u čiste slike i skoro astralne doživljaje… Totić je u svome izričaju diskretan poput Šopa…
Miljenko Jergović
Druga zbiraka Ive Totića “Kad mjesec potone za gradinom” znak je slijeđenja apartnog puta sažimanja i redukcije, ekstrahiranja i purizma. Dobro je zamijetio recenzent Ivo Žanić da je “riječ o pjesniku koji je sposoban iz naizgled krajnje jednostavnoga proniknuti u još jednostavnije”. S jedne strane njegova su nadahnuća prirodna, organska, biljna, šumaska. Od šuštanja do šutljivosti prati istančan govor nekog “zaboravljenog jezika”, te slaže minijature, kristalizira iskustva u kratkocrtnim, malostihnim formama poput haiku pjesama. S druge strane je zaokupljen apstraktnim pojmovima graničnih značenja, najčešće kategorijama neke etičke ili moralne prakse, kao što su “samilost”, “dobrota”, “strpljenje”, “spasenje”, “punjenje” i sl.
Tonko Marojević
MOĆNI ČOVJEK DOLINE
Lažljive usne
i jezik hvastavi
njegova su moć
Dani su tjeskobe
čak i neotvrdnula srca podlegoše opsjeni
zbore: taj ima jaja
A ja, j a te dobro znam
srce dvolično!
Ne padam na tvoju ispraznost i opsjenarstvo
podlače!
Ne!
Ja ne mogu zatvoriti oči
pred nevoljom tlačenih
Ne!
Ja ne mogu osobne grijehe
prebaciti na leđa drugome
Zato,
neka te obdan i obnoć, progone
(jer bit će uslišane)
ove riječi zbog tebe, za tebe, Svemogućem upućene –
Kazni ga, o, Bože!
VRTNJA
Danas sunce nije izašlo
i kiša samo što nije pala
ali to ne utječe na tebe –
mirno se vrtiš, blagosti moja.
Pala je noći s njom kiša,
a ti se i nadalje nježno javljaš.
Bliži se tihi čas, i sve mi je jasnije
što se krije iza riječi – nektar.
NAGOVJEŠTAJ ZIME
Prijeteći oblaci zasjeniše horizont
nad dolinom, našim domom.
Udari studena kiša.
Okolna brda zasnježila, iako lišće još nije opalo.
Narod se opominje na tople kapute i cipele.
Ja hrabrim srce svoje da prihvati pastirski napjev.
RAZGOVOR SA STABLOM
Tako je oku dobra
treperava ti kruna
rekoh mu zahvalno
U odgovor ono
još više se razlista
Obasjan nebrojenim
blistavim osmjesima
ukočen u udivljenosti
uronih u još dublji hlad.
Iz knjige KAD MJESEC POTONE ZA GRADINOM, HKD Napredak, Vitez, 1997.
BLAGI OSMIJEH IZVJESNOSTI
Te je noći po prvi put potonuo
mjesec za gradinom
Sjaj prizora ublažio je strepnju
što mi to donosi dan?
*
Tog dana jedna je ptica prekinula
njihanje i pljeskanje stabala
Sama na nebu nad gradinom
neko je vrijeme lebdjela
Ne znam kada je odlepršala
*
Tada se i ono malo oblaka razišlo
i prestao je puhati vjetar što je
do tog časa prašinu nosio
Tad sam se sjetio zvonjave dan prije
po prvi put u desnom uhu
*
Te se noći jedna mala rijeka
počela ulijevati u jednu veću
Te sam noći po prvi put sanjao
vatreni bljesak na horizontu
*
Od te je noći izvjestan
blagi osmijeh strpljenja
Iako je pravo govoreći
putovanje tek otpočelo
PRIMIJENJENA POEZIJA 