OLYMPUS DIGITAL CAMERA
ZNAMEN DREMOVNE HALABUKE
Otvaraju se riječi, premeću,
iskrivljuju se i slova;
ni baština jedincu nije sigurna,
nit’ se zna ko je paša a ko baša
a svi šefuju, a svi ispaštaju.
Mirisi svježeg hrasta
iz bešika više ne dopiru,
ne dopire ni plač zbunjenih
već pritajeni plač svih duša,
ni rođena mati da ih ne začuje.
Ni besposljenjaka više nema.
Radi se bestidno čeprkanje
po minulim sekundama.
A osvete, one se žive.
Čistoća i čistota genetski
ili slučajno neparno dođu.
Misli skreću u ćorsokake,
merak se guši u bludu,
a privid je glavni pogled
na bejazli svijet
kojeg tako milo ne milim.
Na sebi, on nosi mnogo kaputa,
svaki za jednog pjesnika u pokušaju,
a u koferima koje besprostorno
i bezvremenski vuče za sobom
obitava vakuum dobrih pisanih riječi.
Tek đahkad, u mimoilazu
ovih jalovih i besnadežnih dana
rode se stihovi novog vremena,
rodi se izlizana, ali vrijedna, originalnost.
Muku mučim s tim.
Muči me muka s tim.
Zelena sam jabuka na krošnji,
neprimjetljiv sam u stadu crvenih.
A vrijeme, ono hita po lošem vremenu.
Bilo je i ostalo je danguba.
Tuga je sada doušnik sreći
a sreća je golofusković
bez suze, uzdaha i privida.
Ustvari, sreća je samo dobar privid.
Ali mi opet nismo sretni.
Valjda, po starom pravilu
sami smo sebi krivi.
Iza svakih uzdaha, sutra nas dočekuje.
Deder, sutra budimo bolji gosti!
BOSANSKI AMANETNIK
Noćas bezbučnoj tmini svjetlošću vrištat ću
vjeru bezvjerju u ljubavi nametnut ću
i od bola kaharli zrnje belenzuci tvoje ruke postat će.
Bosnom ti se svojom kunem, ljubim te odveć dugo
jorgovana i duda mi što rastu u njoj
na toj zemljici nadahnute uljudnosti, šerbeta i zvrka bureka.
Sa vrata hamajlija čuva me u jurišu ovog crnila i tišine,
a misli mi naspavane ptice poviš sanka kruže
dok papuče ovog amanetnika za te tapću…
jednom… još jednom… do vječnosti
dokle noći uz tamburu, baklavu, džezvu bosanske kafe
i ibrik hladne izvorske vode živjet će
dokle Bosne bit će i ostat će.
Za sviju pomalo.
RUSTEMOVA PENZIJA
danas je peti dan otkako
rusto glumi ludaka
(prije šest dana je saznao
da može u penziju)
pa sad mahnit pije iz lokve
pali neke knjige
šest puta vari istu ogradu
čas veseli, čas budali
pametnom jedna dosta
a ni hiljadu… rusti
jutros mu nazivam selam
a on u me gleda
ko da sam ga kamenom pogodio
i poštar drago nije mu svratio
i odmah po selu priča
pukla tikva, pukla tikva
a zna se brate kakvi su ljudi
kva-kva, kva-kva
il’ se bio sunčao, il’ bio pokisnuo
eto, volio bih da ima neki sud
gdje bih mogao napisati o rustemu
nešto više od pjesme
kakav je to soj od čovjeka
(loš, sine, loš)
koliko je dugo već munafik
(od kada je irfan počeo tući zvijezde
a on mu se smijao)
koliko dugo živi kao mrav
(radi, ali usitno… nasitno)
i koliko je rustem bogat čovjek
(to već ne bih znao reći,
znam samo da je siromašniji
otkad moju zemlju naziva svojom
ko da se zemlja i može zvati)
al’ eto, boga ima
i zato mislim da rustem treba
da ode u penziju
PRIMIJENJENA POEZIJA 