Ana Dragozet: Dvije trostihne

RUKE

Kažeš da previše pišem o tvojim rukama.

Da izmišljam nove stvarnosti i da se udaljavam

od onoga što jest.

.

Kažeš da pjesme mogu govoriti i

o drugim ljubavima

ne samo o jednoj.

.

Kažeš da se tvoje godine

duže broje od mojih

i da me samo kradeš.

.

Kažeš da me voliš,

ali, da ne treba tako

i da me netko drugi čeka.

.

Kažeš i ne prestaješ govoriti,

a ja se gušim pokušavajući

te grliti iz pluća.

.

Opet ćeš mi prigovarati kako

ni ova pjesma nije mogla bez ruku.

Opet te neću čuti.

–

ZABORAVIT ĆU KAKO JE PLESATI

.

Sumnjam i pomišljam kako moram otvoriti prozore

kad je nebo prozračno i plavo

i kad me ptice pozivaju na ples.

.

Nemoj se ljutiti, ali dugo ne znam kako je plesati i

bojim se da ću nas zaboraviti,

a život bez tog sjećanja ne čini se živim.

Ana Dragozet: IZ RUKOPISNE ZBIRKE

STAN KOJI MIRIŠE NA DVOJE

Pokušavam razumjeti                                                    

zašto zaboravi zatvoriti prozor

svaki put kad izlazi iz stana

koji miriše na banane a

počinje mirisati i na dvoje

složila sam svoje knjige

tako da se ne žali

kako je mojih stvari više nego njegovih

postajem ekonomična s prostorom

koji se dijeli na dvoje

a ipak se uspiju samo moje stvari vidjeti

pokušavam razumjeti zašto

stalno kupuje banane

a zaboravlja ih jesti

pa ih onda jedemo onako polutrule

tek kad se ja sjetim

ali šutim jer me uvjerava

da je tako slađe

cijeli grad se uspije ušuškati

u mali stan koji miriše na banane

i na dvoje

zima se boji takvih mjesta

uvjerava me da bi ju valjalo prespavati

to je loša ideja

i svakako

razmišljam da pristanem

zatvorit ću prozor kad bude spavao

a zavjese neću dirati do proljeća

neka pusti Susie Q

i neka stan nikad ne prestane mirisati

na dvoje

STRAH JE VRAG

strah se uspije maskirati u što poželi

a mene je na primjer

do kosti strah da sam zaboravila što je ljubav

to nisu isti mirisi, ni boje

ni imena ulica

strah me da ću zaboraviti

način na koji govori

nemoj se mrštiti, Ana

dok se on mršti kada to

govori

pa onda moram i ja isto kazati

nisam vjerovala

ali čini se kako su gradovi

uvijek bili ljudi

Miro je volio Jasnu

Jasna je Zagreb

Zagreb je grad

njihove ljubavi

ljudi su gradovi

Zagreb je grad mog čekanja

strah me je

da ću zaboraviti mirise

cimet

banane i

cigarete

nemoj se mrštiti

ja se stalno vraćam

DOM

zelena mi  raste u očima

kao onda

kao nekad

pokošena trava podsjeća na djetinjstvo a

kroz prozor autobusa se izmjenjuju gradovi

opet sam blizu

mirisu doma

kao onda

kao nekad

zelena mi raste u očima

Ana Dragozet  Nova Bila, 22.8.1998.

 Preddiplomski studij Novinarstva završila u Mostaru 2020. godine, a  iste godine upisala  Diplomski studij kazališne dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. Lade Kaštelan na Dramskom pismu i prof. Sibile Petlevski na Teorijskom istraživanju.

U Zagrebu surađuje sa ZKM- ovim učilištem kao dramaturginja. Na prvoj godini Diplomskog studija dramaturgije na Sveučilištu u Zagrebu – za dramu Nemoj gasiti svjetlo nagrađena   Rektorovom nagradom.

Jasmina Hanjalić: RUKE MOGA BRATA

Stanko Krnjić: ANATOMIJA BESMISLENE SVRHOVITOSTI

 

A N A T O M I J A

 

Prošle godine

u isto jutro

u svojoj sam ruci nosio ljudsko srce

i polagao anatomiju ljudskog tijela,

 

nosio sam

lopaticu,

donju čeljust i

mali mozak i

sebi sam postao važan.

 

Jutros sam sve ovo

skupio na kamenu

i povio u šatorsko krilo.

 

Sebi sam postao nevažan.

 

 

 

M A D R A C I

 

Polijegali smo kao

umorni psi

na prljave madrace

složene

na zemljani

pod,

na njima su prošle noći

naši neprijatelji kovali pobjede

protiv nas,

ispijali tople rakije i

oštrili sječiva

za naše kože.

Na njima su sanjali o

povratku

svojim

ženama;

sad leže

razbacani uokolo,

rakija se u njima hladi,

njihove žene poste

i  mole za njihov sretan povratak

a mi tonemo

u zaslužen

san

bez kovanja planova

bez oštrenja sječiva.

 

Razapeli smo straže, a

pijetli su odavno stišali pjesmu.

 

 

Z L A T N I   D U H A N I

 

Pušili smo zlatne duhane,

njihove guste dimove

izgonili smo na zubato zimsko sunce;

kupovali smo ih prije rata

od onih s druge strane brda,

njima smo prodavali životinjska mesa

koja smo klali,

odnosili su ih i

krišom jedni od drugih jeli iza zatvorenih prozora;

sad u rovovima

jedu konzerve od kojih loše vide,

slabo gađaju stoga;

i naši duhani su pri kraju,

ako ih pobijemo,

tko će nove saditi,

kome ćemo meso prodavati,

isto misle i oni,

sjedimo,

svatko sa svojim

željama,

planovima,

ne pucamo,

ne napadamo,

dimove odbijamo,

čekamo…

 

K U Ć A

 

Izvirila je pusta kuća

negdje u ničem,

samo je postavila svoje zidove

pred nas,

kao psi očnjake;

gledajući se postali smo pitomiji,

primili su nas

hladni zidovi u sebe ko jedine prijatelje,

crno pusto ognjište namigivalo je ničim,

napravili smo veliku vatru,

osvijetlili,

otoplili razigranu prašinu,

užegli ustajale duhane iz džepova,

sjedili s kućom na ramenima

i na oknima ostavljali svoje mirise.

Otvarali smo boce

da alkoholi okade sve ulaze

i otjeraju demone rata.

 

Zaspali smo skupa s kućom.

 

Noć nam je pružila korak dalje u nigdje.

 

 

 

B A L K O N   S   P O G L E D O M

 

Na istom su mjestu iskovali cijev,

moju i tvoju,

za te i za me,

naoštrene bodeže

blaženo smo na ruke primili,

ali rov je

svatko za sebe kopao,

po svojim mjerama i željama,

sad sjedimo u njemu

pretvarajući ga u dnevni boravak,

u  sobu,

u  balkon s pogledom,

provirujemo jedan drugom u dvorište

gledajući se

kroz iste cijevi,

penjući jedan drugog

na iste bodeže.

 

 

T R E Š N J A

 

Ni na čijem polju,

između

njihovog i našeg brda,

rodila je trešnja

krvave slatke kugle

mamile su napete cijevi s oba brda;

petog dana čekanja

javio se njihov glas u našem aparatu:

sumnjičava zamisao

razveselila je znatiželjne želudce,

vijećali smo;

oni za sebe,

mi kao i oni,

pa onda jedni drugima,

razvukli smo pregovore do podne.

 

Prije zalaska sunca,

jedan naš,

jedan njihov,

praćeni cijevima s oba brda,

svatko na svoju stranu

nosili su

prepune ruksake

slatkih kuglastih plodova.

 

Bilješka o autoru

Stanko Krnjić  Rođen je u Stocu (BiH) 5. travnja 1969. Osnovnu školu završio u Višićima (Čapljina,BiH), a srednju medicinsku u Dubrovniku. Stomatološki fakultet upisao u Sarajevu 1989.Zbog ratnih okolnosti studij nastavlja u Zagrebu gdje je diplomirao 1995. Živi u Župi dubrovačkoj gdje i radi u svojoj stomatološkoj ordinaciji.

Piše poeziju, poeziju u prozi, kolumne i priče.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika HB, Slavenske akademije za književnost i umjetnost (Varna, Bugarska) i Društva dubrovačkih pisaca.

Objavio:

• Korijeni (pjesme), autorsko izdanje, Dubrovnik, 2001.
• Zrak poprskan narančom (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca,Dubrovnik, 2012.
• Kroničar svega (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2016.

• Mrvice za Lazara (pjesme), Naklada Bošković, Split 2017.
• Sto i jedna mala pjesma (pjesme), MH Podstrana, DHK HB Mostar 2019.
• Ratište riječi (pjesme), MH Podstrana, DHK HB Mostar 2020.

Nagrade:

• Nagrada “Rijek” za poeziju za 2015. godine
• Druga nagrada “Fra Martin Nedić” za zbirku “Kroničar Svega” za 2017. godinu
• Druga nagrada Pasionske baštine za rukopis knjige „Ratište riječi“ za 2019. godinu.
• Nagrada „Dragutin Tadijanović“ za knjigu „Sto i jedna mala pjesma“ za 2019. godinu
• Nagrada „Bugojanska vaza“ za priču „Otkupnina“ za 2019. godinu

 

 

 

 

Dragan Mučibabić: NA PLEHANU

mars se približio,

skoro je legao na bodlju plehanskog trna.

po zapuštenoj ravnici

širi se miris dima iz rakijskog kazana.

teturavi gosti griju ruke kobasicama

tek skinutim sa žara.

ponoć već davno otišla na počinak.

ovdje su i psi umorni,

leže lijeno promatrajući pijanu tekućinu

koja u curcima bježi iz cijevi

puneći veliki, emajlom obložen sud.

tek pokatkad kriještanje nervozne ptice

s obližnje lipe

proteče kroz plavetnilo pristiglog jutra

prateći ljude u sutrašnju neizvjesnost

plehanske praznine.

MARIN LJUBIČIĆ: Pobunjene pjesme

 

PISMO ZA ALENA GINSBERGA

 

Vidio sam kako tehnologija jede

mozgove moje generacije

Kako se ljubavi gube

u binarnom sustavu računara

Kako s ponosom gradom

korača svaka fukara

Kako se ruralna pandemija

krije ispod svakog stakla

Loše kopije jeftinih naočala

Kako mlade majke histerično čuvaju

svoju djecu u tramvaju

Nazivajući ih debilima

Kako se u neoliberalnoj paroli nitko ne snalazi

Kako u svakom segmentu ljudskog života

Bjesnimo izgubljeni

A u duši prljavi

Kako se mrzovoljno rugamo svakoj pažnji

Kako iskorjenjujemo svaki oblik sreće

Kako iskonski priželjkujemo pažnju

U polumračnom skutu naša četiri zida

Kako su muškarci šatro zajebani

Kako žene sve više postaju lezbe

Kako svi volimo i poštujemo jedni druge

Kao da rata bilo nije

Kako sami sebe predstavljamo

u najboljem mogućem svjetlu

Krijući se iza sopstvenih laži, prevare i zlobe

Kako nam život cirkulira iz dana u dan

Po kladionicama i promašenim listićima

Kako nam breme prolazi kao utakmica

Kao da smo glumci u teatru apsurda

Jer Sarajevo je loša kopija lažnog kozmopolitizma

Pod dirigentskom palicom

Liberalnog Šerijata

 

SUOSJEĆAM SE

 

Suosjećam se s

istinitošću plitke pameti

koja zna,

a ne vidi,

da je i čovjek i opanak pametniji

nego čovjek sam

 

Suosjećam se

sa materijalnim i duhovnim

profitom na tuđoj muci

koja preko mainstream medija

ljude na pozitivnoj potenciji dijeli

množeći sveobuhvatnu glupost i maglu

u općem životnom prostoru

 

Suosjećam se sa žrtvama rata

Žrtvama mučenja, pljačke, progona i silovanja

Onima koje historija samo brojkama

preko vremena i prostora zatre i prenese

Samo se pitam,

i pitat ću se,

Zarad kakve nagrade je,

čovjek prinuđen

da preko sebe prenese sve patnje

i sve torture jezivog ljudskog uma

I kako uvijek kroz povijest pristaje

biti sljedbenik nekog “ispravnog” Boga?

 

Prenoseći svetu riječ Njegovu

kroz otimačinu,

palež i pljačku

 

 

MRAK SLOBODE

(Biljani Vukić)

 

Alkohol oslobađa

hedonističke svjetove mladosti

koje zatiremo strahom

Nisam te svjestan bio

Nisam ni sada

I ne želim te svjestan biti

sve do onog momenta

kada ti lice požuti kao stara fotografija

u mojim sjećanjima

 

Zora je kučka koja zarad

svjetlosnih čestica prodaje

svoju ljepotu

dnevnim obavezama

sumornim ljudima

institucionaliziranom volim te

i kapitalističkom ropstvu

da nam prije prođe vrijeme

 

Zato je svjetlost pakao

A mrak pod zvijezdama sloboda

U tebe gledam

Druga mi se u očima ne presijava

Priča traje

A zora tjera noć s prozora

Ajdin Alibabić: TRI IZ OKA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

SPLETKA

 

I bi pokret

I bi krv

I misao

kao  vez utkana bi

 

I lice mi podariše

I tijelo

I oči da svijet ugledam

I pamet da mi slim

Da spoznam

 

Samo grč ostaviše

tamo gdje je osmijeh trebao

 

Neko je lukav

Smišljeno pratio

 

Čekao

 

Vrebao.

 

 

PREOBRAŽAJ

 

Sklapam oči,

Otvaram srcu pogled,

Prepoznajem u njemu,

Tvoju,

 

Siluetu.

 

Od kamenog smo kipa,

Napravili balerinu.

 

Balerina, najljepšu…

 

Piruetu.

 

 

BIJEG

 

Dva tijela,

Trenuci bez smisla.

Ruševina kuće ljubavi.

Tišina među nama,

Lomi stakla ,

Guši dah.

 

Nemuštim smo jezikom,

jedno drugom,

bježeći iz duše;

 

Probudili strah

Nermin Delić: TRI BAŠ DO DASKE

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

ZNAMEN DREMOVNE HALABUKE

Otvaraju se riječi, premeću,

iskrivljuju se i slova;

ni baština jedincu nije sigurna,

nit’ se zna ko je paša a ko baša

a svi šefuju, a svi ispaštaju.

Mirisi svježeg hrasta

iz bešika više ne dopiru,

ne dopire ni plač zbunjenih

već pritajeni plač svih duša,

ni rođena mati da ih ne začuje.

Ni besposljenjaka više nema.

Radi se bestidno čeprkanje

po minulim sekundama.

A osvete, one se žive.

Čistoća i čistota genetski

ili slučajno neparno dođu.

Misli skreću u ćorsokake,

merak se guši u bludu,

a  privid je glavni pogled

na bejazli svijet

kojeg tako milo ne milim.

Na sebi, on nosi mnogo kaputa,

svaki za jednog pjesnika u pokušaju,

a u koferima koje besprostorno

i bezvremenski vuče za sobom

obitava vakuum dobrih pisanih riječi.

Tek đahkad, u mimoilazu

ovih jalovih i besnadežnih dana

rode se stihovi novog vremena,

rodi se izlizana, ali vrijedna, originalnost.

Muku mučim s tim.

Muči me muka s tim.

Zelena sam jabuka na krošnji,

neprimjetljiv sam u stadu crvenih.

A vrijeme, ono hita po lošem vremenu.

Bilo je i ostalo je danguba.

Tuga je sada doušnik sreći

a sreća je golofusković

bez suze, uzdaha i privida.

Ustvari, sreća je samo dobar privid.

Ali mi opet nismo sretni.

Valjda, po starom pravilu

sami smo sebi krivi.

Iza svakih uzdaha, sutra nas dočekuje.

Deder, sutra budimo bolji gosti!

BOSANSKI AMANETNIK

Noćas bezbučnoj tmini svjetlošću vrištat ću

vjeru bezvjerju u ljubavi nametnut ću

i od bola kaharli zrnje belenzuci tvoje ruke postat će.

Bosnom ti se svojom kunem, ljubim te odveć dugo

jorgovana i duda mi što rastu u njoj

na toj zemljici nadahnute uljudnosti, šerbeta i zvrka bureka.

Sa vrata hamajlija čuva me u jurišu ovog crnila i tišine,

a misli mi naspavane ptice poviš sanka kruže

dok papuče ovog amanetnika za te tapću…

jednom… još jednom… do vječnosti

dokle noći uz tamburu, baklavu, džezvu bosanske kafe

i ibrik hladne izvorske vode živjet će

dokle Bosne bit će i ostat će.

Za sviju pomalo.

 

 

RUSTEMOVA PENZIJA

 

danas je peti dan otkako

rusto glumi ludaka

(prije šest dana je saznao

da može u penziju)

pa sad mahnit pije iz lokve

pali neke knjige

šest puta vari istu ogradu

čas veseli, čas budali

pametnom jedna dosta

a ni hiljadu… rusti

jutros mu nazivam selam

a on u me gleda

ko da sam ga kamenom pogodio

i poštar drago nije mu svratio

i odmah po selu priča

pukla tikva, pukla tikva

a zna se brate kakvi su ljudi

kva-kva, kva-kva

il’ se bio sunčao, il’ bio pokisnuo

eto, volio bih da ima neki sud

gdje bih mogao napisati o rustemu

nešto više od pjesme

kakav je to soj od čovjeka

(loš, sine, loš)

koliko je dugo već munafik

(od kada je irfan počeo tući zvijezde

a on mu se smijao)

koliko dugo živi kao mrav

(radi, ali usitno… nasitno)

i koliko je rustem bogat čovjek

(to već ne bih znao reći,

znam samo da je siromašniji

otkad moju zemlju naziva svojom

ko da se zemlja i može zvati)

al’ eto, boga ima

i zato mislim da rustem treba

da ode u penziju

IVAN VOLIĆ: Nove pjesme

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

NITKO NIJE PRIMIJETIO

Komemorativno izgovaranje stihova.
Sebi, i kilometrima plave
od koje je skrojena noć.

I svi čine isto…

Uvijek je tako
nakon desetaka
poslušanih pjesama
s prizvukom mora
i vezanja lađi na Dunavu.

Ja obično čujem
klepetanje drvenih kola.

I povjerujem
da postoji špil života
koji se nekad presiječe,
radi opstanka.

O BUĐENJU NISAM GOVORIO

Slušam kako se povezuju svjetovi

Opipljivim dometima zvuka
koji nisam dočekao
na posljednjem koncertu.

Ostale su prazne minute
nakon grijeha
i vjere u dinamiku
godišnjih doba

Zbog toga tražim poistovjećenje
tebe i sebe
s tišinom u kojoj nastaju
pjesme.

Ne danas.

Ali nekad,
pokolpit će se.

I uspjehom ćeš
nazvati ono
od čega smo počeli.

Komadić dana
i lako prihvaćena zabluda
sebe i nas.

 

JER JE IZVJESNO

Izmrvio sam misli
zbog bola u trbuhu
i zaspao razočaran u noć
zbog lošeg monologa
u dobroj knjizi.

A strah od subote
u kojoj se otapa snijeg
prati me
i kad je snijeg otopljen.

SANJA STRUKAR KRIŽANAC: ILUZIJE

Kakve li iluzije

Svoje nebo Svojim zvati
Gdje
Duga se nadvija samo nad kolodvore
Kao obećanje da će se vratiti
Oni što odlaze
Onima što ostaju
U suzama
U domovima čiji su temelji
odavno potkopani korovom i izdajama
Onima što plaćaju cehove zaduženosti
besmislenim ratovima
ispunjavajući američke snove
istih onih
što Naše nebo pod tuđe granice staviše
Dijeleći se sa nepoznatim ulicama metropola
Kojim će kročiti jedna polovina srca
A druga proklinjati
Ideale kojim su zamotali sramotu
Zvanu Čovjek
Jer odavna već
samo su marionete
nečijih podmuklih sebičnih snova

Iluzije uokvirene strahom

Pokušavam obojati bjelinu
nevjericom njene bezličnosri
Prsti mi kistovi
zamrljani bojama postanka
tražim si grešku u genima
davno mi rekoše
da nisam sa ove planete
Ne postoji kod življenja
ni adresa na koju ću se morati vratiti
Iz umjetnog sna
Možda svidi mi se svjetlo
na kraju tunela
Parametri psihe su samo iluzije
uokvirene strahom
A moji buntovni snovi
ušutkani kroz vene
Opijaju kapke
I san zavarava strah