Cvjetko Milanja: Hrvatsko pjesništvo 1950. – 2000. (IV. dio, knjiga 2.). Biblioteka 21. Stoljeće. Urednica: Višnja Bošnjak, 130 mm x 205 mm, meki uvez s krilcima, 366 str. AltaGAMA; Zagreb, srpanj 2012.
Književni teoretičar, povjesničar i kritičar Cvjetko Milanja (Zaglav na Dugom otoku, 1943) redoviti je profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, znanstveni je savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, ali i vodeći kroatist u korpusu znanstvenog prosuđivanja i organizacije sustava hrvatske književnosti, umreženoga u određene književne pravce u kojima je pronalazio dostojne nositelje i interpretatore književnih vrijednosti, pridružujući tako hrvatsku književnost svim tokovima moderne europske književnosti, čiji su utjecaji nesumnjivi, ali i vrijednosno samostalni u svojim kreacijama; u ovom slučaju, pjesništvu[1].
Na promociji knjige u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu (početkom prosinca 2012.), Tvrtko Vuković je ustvrdio kako liberalni kapitalizam svojim škarama danas reže kadrove, katedre nacionalnih filologija pa i književnike, ocijenio je, kako je u tim okolnostima Milanja za našu kulturu napravio čudo dok mu naša kultura na to vraća čuđenjem. Vuković smatra kako Milanja u svom pristupu najprije upotrebljava teoretski um, a onda se bavi poetičkim opusima. Milanjino je čitanje interdisciplinarno, rekao je dodavši kako su njegove knjige od presudne važnosti za razumijevanje političnosti jezika. Po Vukovićevim riječima autor se ne libi donošenja vrijednosnih sudova.
Drugi kritičar na promociji, Branko Maleš, smatra kako je knjiga ispletena esejističkim narukvicama koje upućuju na sociokulturno stanje vremena, u kojem konstituira pjesnički subjekt, koji bi trebalo zadržati ili proširiti.
1.
Sam autor na kraju knjige, Umjesto zaključka[2] piše:
„Hrvatsko pjesništvo u svojemu pedesetogodišnjem razvitku, to jest u drugoj polovici 20. stoljeća, ima nekoliko velikih značajnih grupacija ili generacija, shvaćenih u smislu kakve im je pridavao Šoljan (1972: 315.-324.), a i drugi predstavnici grupacija. To je jamačno razvidno i iz mojega prikaza toga pjesništva (Milanja, 2000. , 2001. , 2003. , kao i ove knjige). To su grupacija krugovaša, grupacija razlogaša, grupacija pitanjaša, grupacija kvorumaša i postitsa, uz „prijelazne“ ofaše. Riječ je, dakako, o grupacijama i u književnopovijesnom, i u poetičkom smislu, ali riječ je i o društvenom horizontu i njemu korespodentnoj instanciji subjekta, kakvoga je iznjedrila književna praksa, u sferi teorijskoga i u sferi praktičkoga uma. Ili drugačija rečeno, radi se o ideji svijeta, filozofiji života, koncepciji društvene stvarnosti, pitanju političkog, i s obzirom na društvenu ulogu intelektualca, pisca, humanističkoga djelatnika, i s obzirom na ideju književnosti, njene uloge, propedeutičke i estetičke, s obzirom na poetičku realizaciju i stilskoparadigmatski aranžman.“
U prvom dijelu obuhvaćeni su autori: Branko Čegec, Vjekoslav Boban, Božica Pažur, Zoran Mašović, Žarko Paić, Goran Rem, Miroslav Mićanović, Delimir Rešicki, Hrvoje Pejaković, Milan Maćešić, Kemal Mujčić Artnam, Miloš Đurđević, Sanja Lovrenčić, Sanja Marčetić, Maja Gjerek, Nikola Petković, Krešimir Bagić, Božica Zoko i Zorica Radaković. Ovaj osobni izbor onih koji su zavrijedili, obilježili određenu generaciju, epohu, u ovom izboru ispisuju i svoju povijest, jer autoru kao što je Milanja, odavno je ustvrđena znanstvena ozbiljnost i neupitna stručna podloga. To, što bi netko drugi izabrao druge reprezentativne književnike, ne umanjuje znanstveni pristup i teorijsko obilježje, podjele, koje je odredio Milanja. Čak i Maleš napominje kako bi odabir književnika, pjesnika kao nositelja određenih paradigmi, trebalo proširiti, s čime se slažem, ali, temeljno nije ugroženo ovakvim odabirom ma koliko ga proširili u nadogradnji. S toga, nabrojeni kvorumaši i pripadaju određenome, a sloboda izbora pripada autoru.
2.
Drugi dio ove knjige posvećen je postistima, a u Uvodu, autor piše:
„Kao uvod u ovo problemsko polje čini mi se najprimjerenije ukazati na neka određenja koja su katalogizirali sami akteri scene, a koji su ujedno i teoretičari, kritičari, književni povjesnici i pjesnici koji pripadaju tom polju. Riječ je Tvrtku Vukoviću i Sanjinu Sorelu, iako bi im se mogao pridodati i Jahić te Šodan, s njihovim antologijama i uvodima u njih. No, kako su one ili „parcijalne“ (Šodanova), ili „prostorne“ (Jahić), one ili govore samo o jednom, tematskom, polju, ili pak detektiraju „sumu“ pjesničke proizvodnje određenoga vremenskoga odsječka, te nisu usredištene samo na cjelinu pjesništva postističke grupacije. Kako je kronološki Vuković ranije objavio svoju panoramu (Off.line, Hrvatsko pjesništvo devedesetih, 2001.) od Sorela (Isto i različito, 2006.), mi ćemo istaknuti srž njegove vizure, kao i Sorelove, uz napomenu da sam te antologije detaljnije i kritičnije prikazao u drugom radu (Milanja, 2012.).“[3]
U ovoj grupi zastupljeni su autori: Tomislav Domović, Damir Šodan, Sibila Petlevski, Miroslav Kirin, Simo Mraović, Tvrtko Vuković, Miljenko Jergović, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Rade Jarak, Davor Šalat, Ivica Prtenjača, Lana Derkač, Ivan Herceg, Sanjin Sorel, Ervin Jahić, Robert Roklicer, Alen Galović, Tihana Jendričko, Krešimir Pintarić, Tatjana Gromača, Evelina Rudan, Dorta Jagić, Ana Brnardić i Marko Pogačar.
Sve te, različite poetike, usustavljene u paradigmatske okvire dviju grupacija, daju sociološkopolitičku opredijeljenost, trajnost u vremenu određenih granica u kojima je njihovo djelovanje zabilježeno, njihov rad vrednovan i znalački obrazložen vrijednostima pojedinačnih poetika na što se budući znanstvenici mogu osloniti kroz daljnja teorijska istraživanja. To je moguće ako se ukaže potreba za poetikom jedne grupacije, koja bi obuhvatila još neke autore, te zadovoljila vrijednosni sud o istom u okviru jedne knjige, međutim, Milanjin pristup ostaje temelj. Tu temeljnu vrijednost isticali su mnogi, a sveučilišni profesor i vrstan teoretičar književnosti, Ante Stamać, kaže; kako će Milanjinu paradigmu valjati slijediti.[4]
Zasigurno je kako gibljivosti svjetskog poretka i pjesnička imaginacija umrežuju emocionalna djelovanja i čine preobrazbu i u pjesničkim ostvarenjima, ali temeljnih načela i protoka ideje u emocionalnom naboju stvaralaštva, trebaju ostati na temeljima protočnosti i jasnoće pjesničkoga izraza. U takvom stvaralaštvu ne smije biti nejasnoća ili pisanja pjesama nerazumljivo i bez osnovnih značajki ritmičnosti, što neki pripisuju slobodi izraza, ali, u kompliciranom jeziku nema glazbenog osjećaja riječi, nema jezične svježine i misaonih sekvenci koje plijene, nadahnjuju i lako se pamte kako bi veoma brzo ušle u svijet praktičnosti, u jezik svakodnevice i tamo ostale zauvijek. Hrvatska pjesnička riječ ima takvih, svijetlih primjera, visokoestetskih, koji se mogu usporediti s ponajboljim europskim i svjetskim primjerima.
U tom nastojanju i Milanja završava svoju knjigu različitih pjesničkih poetika, različitih izraza, ali pod istom lupom kritičkoga, znanstvenostručnog rakursa, odakle rasvjetljava, ukazuje na mogućnosti i vrijednosti takvih mogućnosti kako bi zaživjela u praksi, što pjesništvu mora biti cilj, mora biti opravdanje kako pjesma jeste i ostaje cvijetom lijepe književnosti, a pjesnici, direktni potomci Njegove volje koja im daruje mogućnost nesvakidašnjeg izraza, nesvakidašnjeg slikanja svijeta: „Za poetiku, kao „rezultat“ prethodnog stanja moglo bi se jednom rečenicom reći: iz jezika natrag ka stvarnosnom.“ (C. M. , str. 337.).
[1] Cvjetko Milanja: Hrvatsko pjesništvo 1950. – 2000. (IV. dio, knjiga 2.). Biblioteka 21. stoljeće. Urednica: Višnja Bošnjak. AltaGAMA, Zagreb, srpanj 2012.
[2] Isto, str. 315.
[3] Isto, str. 159.
[4] Ante Stamać: Moje motrište. Vijenac br. 196 (06.09. 2001.) u Uzoran dobitak.
PRIMIJENJENA POEZIJA 