Kako se pjesnik oprašta s mladošću
Sjene su pale po mome sjećanju. I magle gmižu
Tamo gdje nisam bio ja sam barem čežnjom dospio
Gledaj, mojom se Hercegovinom razlijeva med crni
I ja sam zastao, više me ne vode sa sobom vilenjaci
Neljubljenih i nemilovanih razgruđenosti se sjećam
Vrlo rijetko, kroz odbljesak munje i odsjaj klasja
Niz topolja tutnje kopita vranaca, ali junaka nema
Po mome su sjećanju slutnje pale. Kišit će u gorama
Majke su i očevi otišli namjestiti nam postelju novu
Dugo je putovanje, a sjećanja mi nisu pouzdana
Ostat ćemo svi na slikama oronuli i sijedih misli
Zapravo, djeca smo, upala u crvotočinu vječnosti
Čujem zvijezde, ustuknuo pred svemirskom jekom
Vraćam se kući, na iskon, gdje miriše prvo mlijeko
Taj put nije ni težak, on nema mjere, ni imena nema
Gledaj, mojom se Hercegovinom razlio ocat gorki
Neću se zaustavljati. Ako ponekad okrenem glavu
Ne obazirite se, ne dozivajte, ne mamite me vinom
To se ja samo vraćam u svoj prvi plač koji još traje
Gledaj, po mom su sjećanju igle sa starog trna pale
—————————————————–
Potomak zadnjeg galaktičkog vilenjaka
Sanjam kako savanom ponosni gepardi jure
Moje su pleme Zulu ratnici i drska lavlja banda
Munje sijevaju, s Kilimandžara se zalijeću bure
Mene čeka čeznutljiva Amazonka, mirise veranda
Zambezi, Amazon, možda lijeni mistični Mississippi
Moj je san ploviti i ljubiti, ostati ponad beskraja
Budim se, gromovi u daljini i tužna kisa sipi
Tko sam, kome je zvonilo zvono na putu do raja
Java je tezi oblik oboljenja, čir ciničnoga svemira
Tu su me nekad zaboravile vile, maćehe moje
S javom nemam ništa, ona je uzrok mog nemira
Bježim od svijeta ljudi – i oni se mene boje…
———————————————————-
Mostar – Svakome po jedna humka i obala
Ovaj se grad razbio u bezbroj naoštrenih kristala
Prašnjavih. Oni nose oči vjetrom raspetoga nara
Grad koji volim ispija nebesku rijeku bez obala
Kao Žar ptica moje srce. Car tame grad mi začara
Iščeznuo je kao prašina sa nestvorenih zvijezda
Nemam se vise za koga moliti kraj toplih ruševina
Odletjeli galebovi. Liske više ne svijaju gnijezda
Naše se duše u prošlosti griju iskrom u kapi vina
Ovaj se grad oprostio od svih stoljeća i vjekova
Zauvijek prepušten inferno plesu sila dobra i zla
Džepova punih južnjačke utjehe i gorkih lijekova
Svakome od nas ostaje po jedna humka i obala
———————————————————-
Kakav si to krenuo u pjesnike
Ne, nisi ti pjesnik, reče mi jednom blago
Paleći cigaretu izgledala je svileno i vileno
Znaš, u pjesmama ovdje u Hercegovini
Moraju cvjetati breskve ili te prve trešnje mamiti
Mora i Neretva teći i pjesnik misli da je zelena
A nebom moraju makar i olovni oblaci ploviti
Moraš u pjesmi suzu nevidljivu prepoznati
Ne, ti nisi pjesnik, dragi moj koji mi to nisi
Evo, kao da gledam… maštaš o meni puteno
I grozničavo pokušavaš pobjeći patetici
Nisi ti pjesnik, jer da jedan od njih jesi
Mi bismo se sada ljubili na dalekom sjeveru
Grijali bismo ukočene prste na bačvi kestenjara
Čeznuli bismo za dosadnim jugom i narovima
I nikad ne bismo doznali koliko te ne volim
I žao mi je, ali ja moram znati tko je pjesnik
Jer meni su svi ljubavni stihovi posvećeni
Kod tebe stihovi slabašni, putnika umornim čine
Tragaš za ranama, osvetom oplakuješ djetinjstvo
A ja sam samo htjela jednom pjesnika zavoljeti
Beznadno. Svi oni odmah zavole mene
I raspadnu se. Potonu. Rastope se na ognju
Pred mojim očima. Eto i ti. Pa gdje ćeš takav
U pjesnike. Gledaj, sjever je, a šafrani cvatu
——————————————————
Srce dao poskoku i vuku
Kad sam krenuo iz grada ulica je zbrajala lisce platana
Pripravan za kolodvore dalekih gradova i snjegove sive
Znao sam da nema povratka sa puta Marka Pola i Matana
U praznom kuferu u ruci ja sam vukao brigu i snove krive
Iz grada kad sam otišao nad Humom su kružili mrcinjaši
Ispraćao me zaborav i kletva predaka sto isto poklekoše
U dalekome svijetu crtao sam malo sunce na praznoj čaši
Promicali su dani, mamila me utjeha bezdana i vino lose
U grad kad sam se vraćao, srce sam dao i poskoku i vuku
Pripravan samo za staru dječju kolijevku i impresiju duge
Opet s istim praznim kuferom vukao sam se ruku pod ruku
Lutalicama sam ostavio kolodvore i uzdah prazne pruge
Kao u stupicu kad upadnu nemirna krila noćnih demona
Ja vise ne mogu nikamo maknuti iz ove mi drage opsjene
S vama sam, a pola me je ostalo u jeci vagona i perona
Tuđih krajeva koje zaboravljam, a oni još vise mene…
Miljenko Buhač, rođen je u Mostaru 1961.
PRIMIJENJENA POEZIJA 