Umrla Vojka Smiljanić-Đikić

Vojka Smiljanić-Đikić rođena je 1932. godine u Varcar Vakufu ( Mrkonjić Gradu) Filozofski fakultet završila je u Beogradu. Dobitnica je Nagrade Udruženja prevoditelja BiH 1975. Umrla u Sarajevu 20. 8. 2016.

Bila je urednica Trećeg programa Radio Sarajeva na kojemu je novinarsku karijeru započela davne 1974. godine, a uređivala je “Sarajevske sveske” od 2002. godine kada je taj časopis pokrenut s ciljem promicanja vrijednosti regionalne suradnje i međusobnog razumijevanja

Objavila je pet knjiga njezine poezije i to: “Pesme”( 1967.), “Tkači vetrova”, “Pepelnica”, “Druga Zemlja” i “Prevođenje mora”.

Izbor njezinih pjesama prikupljen je u knjizi pod nazivom “Tradiure la mer i objavljen” je u Francuskoj.

Njena poezija je predstavljena u njemačkom magazinu “Sinn For”’ te u brojnim drugim časopisima diljem Europe.

Njezini radovi se također mogu naći u brojnim svjetskim antologijama: Anthology of women’s worldwide poetry ( PEN Centar, Španija, Velika Britanija), A Poem of a day ( Velika Britanija, London) i Scar on the stone Contemporary Poetry from Bosnia (Irish pages, Dublin).

 

Strah

 

Ćutanje i strah

Zbog onog što se moglo reći

 

Ćutanje i bol

Zbog onog što je već rečeno

 

Ćutanje i očaj

Među zidovima i oblacima

 

Ćutanje i strah

U duši mojoj

Među zvezdama

Među ljudima

 

Ćutanje i strah

 

 

Nakon saznanja da “nema toga jezika/koji bi opevao

tugu/sinova rtazbaštinjenih pre rođenja” saznanja koje

podcrtava historijski užas Balkana gdje se ideologija odrekla

vlastitog jezika kao stajališta identiteta dolaze stihovi

koji istinu izmještaju s onu stranu historije ali i s onu stranu

života. Upravo tu. U svijetu između smrti i života ovu

zbirku pjesama nastanjuju i mrtvi i živi, i historija i metafizika,

pri čemu život kao poraz od pre njegovog početka, ne

gubi smisao, ne raspada se u paramparčad, nego se okuplja

u drugačije, u estetskom poretku vrijednosti, u pjesmi

kao svom autentičnom kraju… (Iz recenzije za knjigu DRUGA

ZEMLJA, 2000.)

                                                                     Enver Kazaz

Anto Zirdum:ČEŽNJA I ŽUDNJA

Žudim za tvojim očima

Kao drveće u prašumam Amazona

Za suncem prije svitanja

 

Žudim za tvojom stabilnošću

Kao korjenje drveća u prašumi Peručica

Za pukotinama u zemlji

 

Žudim za tvojim matičnim ćelijama

Kao spaljeni vatrogasci

Za novom kožom

 

Žudim za tvojim cjelovom

kao Marko Antonije

na Kleopatrinim izvorima

 

Žudim za tobom svakog polusna

Kao kosmos poslije velikog praska

Za svojim prapočetkom

 

Znam da i ti iskričavo čezneš

dok milozvučno brbljaš

da se integriraš u novoj dimenziji

 

A moj duh tako silno nekokučivost  bludi

u mećave kaotično uskače bez straha da se izgubi

i čeka da se spontano okupaš u izvoru mudrosti.

 

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ:BOSNA

 

Bosna, to je jedna dobra zemlja

Kad plače klobučaju kiseljaci.

Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

 

U Bosni ima jedna tišina

U toj tišini jedna njiva

U toj njivi obeharalo stablo

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

 

Bosna ima Bosanca

Kad Bosanac liježe na počinak

On polahko glavu spušta na zemlju

Da zemlju ne povrijedi.

 

Bosna ima majku

Majka se popne na brdo iznad pruge

Pa mahne mašinovođi

A lokomotiva krisne.

 

Bosna ima kuću

U kući živi starica

Njen osmjeh je ajet u džennetu.

Izuj obuću kad prelaziš

Koranu, Glinu

Savu i Drinu.

Operi noge u rijekama

Bosna je ćilimom zastrta.

 

 

 

 

Ljubavna poezija

KNJIŽEVNI KUTAK

LJUBAV U PADEŽIMA

NOMINATIV
(Tko, što?)
– Ja!

GENITIV
(Koga, čega?)
– Tebe!
Gledao sam očima,
kojim nas drugi vide…

DATIV
(Kome, čemu?)
– Tebi!
Tekao sam
kao rijeka svom moru…

AKUZATIV
(Koga, što…volim…?)
– Tebe!
Ubojicu
svake radosti…

VOKATIV
(Oj! Ej!)
Varalice kažu
da su ispravile sreću…

LOKATIV
(O kome, o čemu?)
– O srcu …!?
Trag srca su
suze na licu…

INSTRUMENTAL
(S kim, s čim?)
– Sa tobom!?
Poput
zakrivljenog
akcenta
u prostoru,
snijeg da sam,
s’ neba što se mrvi,
za tebe bio bih,
crna mrva snijega.

Nikola Šimić Tonin

Suzana Lovrić

ipak se pretvaram

u strpljivog vojnika na straži

imam dobre molitve dobrih ljudi
svoje vlastito pobožno ogledalo
i pospane djevojke koje pjevaju sputanim glasnicama
after- party rane mise

osim što imamo i nedjeljno jutro
teško
kao sirova slanina na tek probuđenu glad

priđi ratniče

pusti prste da nađu hranu svojim tajnama
počasti ih zemljom…

View original post još 2.303 riječi

Nikola Šimić Tonin: BUSOVAČA

 

Plaminja žar dana

rijeke

Hum

šume

polja

djetinjstva moga

noći i dani

kroz crni muk

vodama

Ivančice i Kozice

vodi

Lašvi

bosonogoga trka

Lašvanskom dolinom

procvalim livadama

za blagom

…

ljeto jeseni teče

životnom ravnicom

 zabijelila zima

glasom i sjedinama

moja Busovača

 doziva k sebi

zemljani pokrivač

križ čeka

 

 

 

 

Milorad Mišo Đurđević: TRI ZA DJECU

 

KAD SAM PRVU RIJEČ REAKO

 

Zanijemili svi su moji

Od radosti i od sreće

Kad sam prvu riječ rekao

Koja svijet sav tad pokreće

 

Mama kaže prva riječ je

Najmilija bila ”Mama”

I kasnije pričala mi

Čula ju je ona sama

 

Tata kaže da sam prvo

Njega zvao rječju ”Tata”

I kasnije pričao mi

Iver neće od svog jata

 

Baka i djed svađaju se

I dan danas po dan cijeli

On je mene prvo zvao

Prvo mene panju bijeli

 

A ja jesam prozborio

U životu prvu svoju

Riječ mi milu svima znanu

Šta mislite… koju? koju?

 

CUKO

 

Bio jednom jedan cuko

Po dan c’jeli on je kuk’o

Što ne može sa tog lanca

Što u mjestu sav dan tanca

 

Dok je bio malo štene

Prije neg’ se iz sna prene

Bilo koja druga rasa

On je bio budan dasa

 

Od ambara pa do svinjca

Sve do tihog kokošinjca

Pravio je takvu buku

Da su htjeli da ga tuku

 

U sred dana ukućane

A za ručkom odmarane

Napolje je izvlačio

I lajanjem baš tlačio

 

A znalo je kad zalaje

Da iz gn’jezda skoči jaje

Da se prase svo prestravi

Kad pred njega njušku stavi

 

A tek što su mlado tele

I kozice redom b’jele

Znale ostat’ bez padeža

Na početku tog laveža

 

Da i dalje ne bi bruk’o

Rod rođeni mili cuko

Da bi u kraj muci stao

Domaćin mu lanac dao

 

Ni sad cuko baš ne shvaća

Zašto mu se tako vraća

Kad se samo igrat’ htio

A ispade mangup bio

 

Bio jednom jedan cuko

Po dan c’jeli lanac vuk’o

Sve bi dao da je štene

Da u život novi krene

 

ZAGRLIO TATA SVE TRI PREPELICE

 

 

Otišli na selo kod djeda i bake

Baka pazi pilad odn’jeće ih svrake

 

Djeda njivu ore znoj mu brazdu rosi

Biće djeco slatki pšenični otkosi

 

Baka muze kravu k’o sn’jeg b’jelo ml’jeko

Mališan je jedva da pije doček’o

 

Posijao djeda u krilo unuku

Da odmori sretan žuljevitu ruku

 

A kad noć je pala čuše pjesmu ptice

Zagrlio tata sve tri prepelice

 

 

МИЛОРАД  МИШО  ЂУРЂЕВИЋ

објавио

самосталне збирке пјесама:

”Молитва”, 1995. год.; ”Ода Постојању”, 1997. год.; ”Слово Писано”, 1999. год; ”Почетно Велико”, 2001. год.; ”Љубави”, 2005. год.; ”Од извора до извора”, 2006. год.; ”Реч Љубав Јави”, 2008. год.; ”Здравородна”, 2013. год.;

сликовнице: ”Кока”, 2014. г.; ”Цуко”, 2014  г.;  ”Гица”, 2014. г. ; ”Жирафа” 2016. г.

кратки роман / новела ”Стотину разлога зашто не/развести брак” // Водич кроз тугу, 2015. г.

 

 

Anto Zirdum:FANATIZMI U TRANZICIJI

Kao mlad čovjek ja sam

od fanatičnog vjernika

postao fanatični ateist

u osmanestoj godini dali su mi

da pročitam komunistički manifest

 

Bože sačuvaj kako sam odvratno vrijeđao

svoju babu istinsku vjernicu

(o drugima neću da govorim

jer sam babu Evu istinski volio)

 

Nije to trajalo dugo, nekoliko godina.

Zahvaljujući jednom kulturnom antropologu

naučih misliti svojom glavom

gledati svojim očima i osluškivati različite vjetrove

u suzvučju šumova različitif frekfrencija.

 

Sve poslije toga više nije bila fanatična konvezija

već mjenjanje frizure da se glava sačuva.

 

Zato hoću reći da razumijen kako će konvertiti

nužno jedno vrijeme biti fanatični

al sve češće u svijetu koji propovijeda toleranciju

srećem fanatične istupe, najčešće konvertita.

 

U dnevniku jedne konvertitkinje

koja se kao vjernica postavila između dva muškarca

jednoga koji je dobar čovjek a loš vjernik

i drugoga koji je dobar vjernik a loš čovjek

i opredjelila za ovog drugog,

(zato što je prvi ne razumije)

onda je sasvim jasno da se tu radi o

fanatičnoj potrebi da se veže

za velike ideje i snažne autoritete

a dobri ljudi se ne klanjaju velikim idolima

(dobri ljudi su uvijek tamo gdje je dobrota potrebna

među ljudima, na zemlji pri zemlji)

oni ubiru sevape bez ikakve namjere da se dodvore

višnjima i svemogućima

i čine samo ono što je realno moguće

ovdje i sada, jer i ovo ovdje je dio sklada beskraja

i ovo sada je dio harmonije bezkonačnosti

a njihova dobrota dio sverasprostranjene ravnoteže.

 

Druga Tita u duši ovisnika o autoritetu

samo privremeno su zamjenili

gospon Slobo, gospar Franjo i efendija Alija

ali veličina i snaga njihove ideje

ni umnožena sa dva neprijatelja

nije mogla fanatično obuzeti srce

i zanosom privući one koji vape

za čvrstim obrascima i odgovorima na sva pitanja

Od Druga Tita jači su bili Isus i prorok Muhamed

( Budu, Lao Tsea, Konfucija ili Dalaj Lamu

u ovom kontekstu ne treba spominjati

mada i oni spadaju u buljumentu

okupljača onih koji u istu tikvu pišaju,

naročito što je Taoizam izumro

jer nije imao fanatičnih sljedbenika

a Buda ima više, što nikako nije dobro

za podložnike koji traže nedvojbene odgovore…)

 

Tako se duša konvertitkinje

našla u procjepu između Isusa i Muhameda

jer se put  druga Tita našao na smetljištu povijesti

a zaklinjači neskretanja

pred zidom koji se sav pretvorio u rupu.