Iz prve knjige poezije
Sinkretizam ulične groteske
Snena hodim ulicama pustim i punim u isto vrijeme.
Nigdje čovjeka, a svi isti, u maglenoj istosti istopljeni.
Svi pripadaju svima, niko sebi samome.
Kako da neko pripada sebi kad sebe nema?
Nema život, nema vrijeme, nema snova,
samo lijevak nad glavom, koji neko drugi stavi.
I, kad za nešto pitam, odgovor ne dobivam.
Čekam da lijevci i izmi progovore.
Kažu mi da treba imati moderan style, on vodi high.
A ja gledam, svijet je nekako baš down.
Svijet istosti. Svijet kojeg nema.
O jeziku bližnjeg svoga
Irmi Serdarević
Životi naši izvezeni od puteva i bespuća
uvijek su imali različite smjerove, ista odredišta, ista svratišta. Ars poetica
i Ars retorica, kofer pun knjiga, misli pune neznanja.
Gavran i Annabel Lee, sve nedoumice
i dozivanja Sokrata da nas uči napisanom i skritom,
još odjekuju pustim hodnicima naših bića i aorta.
Sve smo miješali da bismo našli sebe.
Sebi svojstveni i isto drugačiji,
gubili smo u propuntama predubokim.
Bolešljivo traganje nas podučilo da je sve početak,
da je svaki dan konfuzno sumnjanje u sve.
Izgubljeni, pronašli smo sebe.
Kihoteske
Večeras bih ti napisala pjesmu,
ali tvoje suze mi razlijevaju tintu.
Potapaju mi prošlost. Doći će neko i ukrasti lice dječije,
odnijeti nemire i borbe besmislene.
Doći će neko u život sivi i pričati o ljepoti života.
Neće znati ništa o meni.
Neće znati ništa o životu kojeg proživjeh.
Neće imati pojma o bitkama izgubljenim,
o ljubavima neljubljenim i o stazama bivšim.
Doći će neko i htjeti da ukrade ljepotu i mladost od samoće.
Postoje bitke unaprijed izgubljene.
Vječiti Don Kihoti samo prođu,
njih neka ne zaustavlja, reci mu.
PRIMIJENJENA POEZIJA 