Melanholija
Opet čujem glasove susjeda.
Ljeto je i prozori su otvoreni.
Sunce je zašlo.
Susjedi se vesele.
Konture brda postaju vidljive.
Tamne naslage kamena izgledaju moćno.
Dječaci se možda igraju ratnika.
Zidovi kuće lagano se hlade.
Na njima više nema slika.
Zapalili smo ih jedne noći.
Željeli smo pokazati da je umjetnost događaj.
Perspektiva
Dobar dan, doktorice N, rekla sam.
Dobar dan. Kako ste danas?, rekla je.
Znate, danima mi je veoma loše,
opet sam upala u beznađe,
ne znam što da radim,
veoma sam rastrojena
i opet mi izmiče ljubav,
njegova, moja, mojih roditelja, mojih prijatelja,
ne mogu više ovako, rekla sam.
Nemojte tako, smirite se, ništa nije strašno,
samo promjenite perspektivu,
javite mi se za sedam dana,
ja sada gradim kuću za odmor
pa neću biti tu,
hajde, sve će biti dobro,
doviđenja dušo.
Drama Queen
Moje drugo ime je Drama, Drama Queen.
O, ne, nisam bila ogorčena na svoje prvo ime,
i nisam samu sebe prozvala ovako.
Moji bližnji su mislili da ovo drugo ime
odlično objašnjava mene.
Jer, ja sam uvijek dizala galamu,
teatralno prevrtala očima,
pretenciozno gestikulirala,
nepotrebno brinula,
smijala se savršeno:
simultano dižem uglove usana
i vanjske krajeve očiju,
izmišljala razne bolesti:
imala sam svaku
za koju još nije pronađen lijek,
imala sam i migrenu
od koje mi je trnulo lice i tijelo,
a ponekad bih pala u nesvjest,
voljela sam samo najbolje momke,
no, na koncu, nijedan nije bio
dovoljno dobar za mene,
pa sam uvijek
ostala vjerna samo sebi.
Da, uvijek sam bila sama,
i osjećala sam tugu i bijes
zbog toga što ne mogu biti ničija,
što niko ne može biti moj,
ponekad bih bila sretna
kad mi tijelo i um obuzme slabost,
pa padnem u nesvijest,
onda shvatim da ipak ne moram biti sama,
jer mogu biti i nježna i dobra,
ali onda ponovo dođem sebi,
shvatim da me užasno boli
nešto sa desne strane grudnog koša,
obavjestim svoje bližnje da umirem
i tako ponovo ostanem sama,
nisam htjela, ali bol je
jednostavno došao podmuklo,
no, ja ću pokušati ispraviti grešku:
savršeno ću se sebi nasmijati
pred mojim bližnjima,
pa će im biti smiješno i biće sretni,
ali ja ću ih pitati zašto jedu masni sir
i piju vino preko mjere,
jer se brinem, zaista se brinem.
pa ću vudialenovski rukama tresti,
od nemira i straha,
širiću svoje ionako velike oči,
jer tako to rade oni koji znaju
da laž govori istinu.
Sanja Martinović je rođena 1979.godine. Do sada je objavila dve zbirke poezije: Grad u kojem nisam bila (2004) i Barbarska barka (2008), obe za izdavačku kuću Plima. Pesme su joj objavljene u brojnim antologijama i prevedene na nemački, albanski, italijanski, ruski i poljski jezik. Živi u Ulcinju.
PRIMIJENJENA POEZIJA 