Mujo Musagić: najljepše pjesme za djecu

KAKAV JE SVIJET?

Svijet je onakav kakvim ga žele

vidjeti djeca, mravi, il’ pčele.

Svijet je sav plavkast, misle ptice,

one nebesko vide lice.

A boje plave nema kod krave,

za nju je svijet sav od trave.

Šapuću ribe: Svijet je sav voda,

a bistri vir – slatka sloboda.

»Beskrajna pustinja, s desna i s lijeva,

to vam je svijet!«, tvrdi deva.

Sve je velika santa leda –

pingvin na svijet tako gleda.

Zabrunda medo: »Ma kakav led,

od samog početka svijet je uvijek – med!«

Vratim li se skoro, živ i zdrav,

reći ću vam šta o svijetu misli – lav.

NEŠTO NOVO  

Dječak oblači pantalone nove,

kornjača novi oklop sprema,

nebo oblači oblak novi,

u gnijezdu novom lasta drijema.

U novu zimu medo se sprema,

brkove nove uvija mačak,

djed čita novine nove,

livadu pokrio novi maslačak.

Leprša nova haljina na brezi,

djevojčica namješta repić novi,

pisac novu knjigu piše,

u kojoj su neki novi snovi.

Potočić žubori pjesmu novu,

glumac novu ulogu sprema,

na red došle lekcije nove,

prepune novih teorema.

Sa juga stiglo proljeće novo,

novi se krov na kući crveni,

u novom danu, čini mi se,

nešto novo desit će se meni

NEĆEŠ VJEROVATI  

Šta mi se jučer desilo,

nećeš vjerovati,

onaj Vedad iz zadnje klupe

pita me koliko je sati.

A ja, sva nikakva,

nećeš vjerovati,

na stolici se, kao globus,

pođoh okretati.

Okreću se sa mnom i klupe i tabla,

nećeš vjerovati,

sve je ličilo na ludu vrtešku

koja nikako ne umije stati.

Zvonce se čulo, prođe i odmor,

nećeš vjerovati,

golfska struja iz zadnje klupe

mene uporno prati.

I, tek kada smo kućama krenuli,

rekoh mu koliko je sati,

a Vedad samo procijedi: hvala,

nećeš vjerovati.

Mujo Musagić je rođen 10. aprila 1947. godine u Duvnu (sada: Tomislav-Grad). U rodnom gradu je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Višu pedagošku školu završava u Mostaru, a fakultetsko obrazovanje stiče u Sarajevu, u kojem živi i radi od 1978. godine. Do sada je Musagić objavio sljedeće knjige:

• U Nigdjezemlji grad Nigdjegrad, poezija (1969.),
• Gorka izdaja trava (1992.), poezija
• Stakleni dani, poezija (1997.),
• Soba, poezija (1998.),
• Baš nešto mislim, poezija za djecu (2002.),
• Ručak na Blekinom Potoku i druge priče izopsjednutog grada, priče (2003.)
• .Šta će sad raditi prsti, poezija (2005.),

• Peripatos kraj Miljacke, poezija (2007.) i
• Sunce je ozbiljna zvijezda, poezija (2010).

Mujo Musagić je dugi niz godina obavljao poslove direktora i glavnog i odgovornog urednika „Prosvjetnog lista“, glasila prosvjetnih radnika u Bosni i Hercegovini. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

EMSURA HAMZIĆ: najljepše pjesme za djecu

ŠUMSKA  ŽURKA

Ciju, ciju, ciju, miševi se biju,

Majmunice repovima za grane se kače,

Vjeverica, eno, na drvetu plače!

Jež se naježio, a slonice trube,

Zeko uši savio, a lav čačka zube!

Mravi ko i obično, na posao žure,

Paunice repom mašu,

Gospodski se dure!

Sova mudro ćuti, dok se gavran ljuti,

Gleda vuk sa panja, žaba sa lokvanja –

– Šumski žiri   l i s i c u ,

Proglasio za   m i s i c u !!!

NOVOGODIŠNJA PJESMA

Samo poželi, čvrsto zažmuri,

i drugu stegni ruku jače,

i biće ljepše, biće ti bolje,

ako si tužan, ako ti se plače!

Kada se kazaljke poljube snene,

i ponoć otkuca na svakom satu,

sve oko tebe osmijehnuće se,

kao prijatelju, kao svom bratu!

Ljubav, dobrota i mir na svijetu

neka zavlada, neka procvjeta!

Ti znaj da si u tom buketu

najljepši cvijet od djeteta!

ZEMLJA DEMBELIJA

U zemlju Dembeliju pošao sam i ja,

i uopšte na brinem da l će da mi prija.

Čuo sam da tamo hranu bereš s grana,

a na svakom koraku mnogo je banana,

kolača, bombona…Svi šta vole čine!

I niko im ne pominje strašne vitamine,

zbog kojih sam mnogo puta i suze prolio

jer sam od njih više čokoladu volio!

Nema ni domaćeg, bestraga lektira!

Niko te “za tvoje dobro” tu ne maltretira!

Sankaš se ujutro, a sunčaš popodne,

a na plaži oko tebe djevojčice zgodne.

Pa im pišeš poruke, vučeš ih za kike,

a one te u spomenar pišu u rubrike –

• tvoje ime, pa srce probodeno strijelom…

Ala bih uživao u hladu   d e b e l o m .

Emsura Hamzić je rođena 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu.

Do sada je objavila  dvanaest knjiga.

Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u više antologija poezije i pripovijetke. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog na japanski, engleski, francuski, rusinski i slovački.

Emsura Hamzić je nagrađivana za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.

Član je Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva. Živi  u Novom Sadu i Sarajevu.

Objavljena djela:

Poezija:

• Ugljevlje, Sarajevo: Svjetlost, 1988.
• Tajna vrata, Novi Sad: Svetovi, 1999.
• Boja straha, Beograd: Prosveta, 2002.
• Semiramidin vrt, Novi Sad: Orpheus, 2008.
• Zlatna grana (izabrane i nove pjesme), Novi Sad: Orpheus, 2012.
• Sirius, Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine, 2013.

Pripovijetke:

• Jerihonska ruža, Sarajevo: Svjetlost,1989.
• Večeri na Nilu, Beograd: Narodna knjiga 2005.
• Smaragdni grad, Novi Sad: Dnevnik, 2011.

Roman:

 Jabana, Beograd: Narodna knjiga, 2007.

• Jabana, Tuzla, Vupertal: Bosanska riječ, 2007.

Dječija knjiga:

• Kuća za dugu, pjesme i priče, Vrbas: Slovo, 1995.
• Zemlja Dembelija, pjesme i priče, Vrbas: Narodna biblioteka “Danilo Kiš”, 2014.

 

PJESME U UŽEM IZBORU ZA NAGRADU GRAH ZA ILIJU 2014.

Esma Bandić (Travnik),

Romeo i Julija sa one strane /
Pater Lorenzo je jedini shvatio i za njih molio

Julijaaaaa, čuješ li klokot oceana u čašama zvijezda?
Ako čuješ, jaaavi see, svemirom to je sviitaaca najezda

Uz lampice nose zvona, Julijaaa, da te probudeee
Nemoj spiti više, dok ne utažimo svoje pobudeee

Samo da se probudiš i prepoznaš svoga Romeaaa
Čuješ li kako u staklini mora odjekuje zvijezdaaa

Romeooo, gdje smo se skrili, kakav je ovo dom?
Zar vid moj i sluh teže dubokom oceanu tooom?

Ni šapat ni treptaj ni šum ni poj, ni pjev ptiiica
Ništa me buditi ne uspije sem topline tvoga lica

No, daleko si, Romeooo, dođi k meni, uz mene
Vatrom žudnje neka buude ljubavnici nas snene

Čuj, Julijaaaa, ovo je iza pukotine, sa one strane
Ovdje smije ljubav naša i da se otkrije i da plane

Eno ciliknu u krajičku kamičak utonuo u menee
Bol za tobom što spiš, sruči se u morske pjeneee

Ššššš, ne škripite kočije oblaka, tả slutnja srca je
Ah, jeste, evo Julija! Ćutim tople, željne drhtaje

Čujem te, a ne vidim te, Romeooo, zagrli meee
Aaaj, zar skrio si stiiisak raspuknute pomameee

Draagiii, hoću spoznati kuda me ljubav dovede
Kuda me stoljećima jecaj zaljubljenog povede

Ššššš, ne škripite kočije oblaka, tả slutnja srca je
Ah, jeste, evo Romeo! Ćutim tople, željne drhtaje

Julijaaa, koliko dugo spi tvoj damar i otkucaj?
Koliko dugo žudnja moja ne nalazi smiiiraaj?

Ni tamo ni amo, nikada ne želimo privoleee
Samo što ovdje možemo gorjeti i bez dozvole

Bez dozvole zar, ooo, Romeooo, a zašto ne strepim?
Zašto treperim i drhtim sa uzdahom uzvreliiim?

O, Julijaaaa, tu, sa one strane, mi nismo tijela više
O, milo moje dragovanje, sada smo samo kapi kiše

Ja mišljah, o, Romeo, da kap mora sam ili suza pak
Spoznah da neka voda sam ugrijana ili vulkan čak

No, kiša?!, toga se, zbilja, ne mogah željna dosjetiti
Ako ti kažeš da slap smo, onda ću ti se prepustiti

Pater Lorenzo nas je jedini shvatio i za nas je molio
Pitaj ga da li nas je Mjesec u ovim vremenima volio

Očeee, ti znaš, pređoh sve granice za svog voljenoog
Razumješe li na putu čežnje ljubavne dah pogubnog?

Daahom milosti ostavih blagoslov nebeski onima
Čiji prah stōpa mirisnih proglase nedozvoljenima

Ivica Budulica Strikan (Usora)

ČUDNI LI SU PUTEVI LJUBAVI

Sve rađe se sjećam tko je taj što upravlja svim
tim putevima čudesnim?

Sve teže podnosim sijevanje munja
Tu, svjetlost na putu koji hodi mnome
Oblaka tamnih prolom ispod gunja
I snijegove koji izblijeđuju snove

Sve teže diše jaram slobodne riječi
a sipljiv dah katran u misli gomilaše
k’ o u pluća
ranjave cipele dotrajalim nogama prokleše
klečanje za koje koljena nikada ne znaše.
Samo ponos svijetli I ljubav k’o kuća!

I što teže, dišem, hodam, više želim
Vremena što vječnost mjeri da više je.
Lončiće prebrajam: Na okupu li su!?
Kada rasvijetli mi.. onda jasno vidim;
-Ljubav je u svim tim…
koji Čudni li su …

22.10.2014

Birsena Duljević (Novi Pazar)

MOJA LJUBAV ISTANBUL

Kraj prozora stojim i vale talasa brojim,
O Istanbule grade moj tako mi prija uzdah tvoj.

Galebovi lijete krici njihovi su pjesme moje
O Istanbule uz tebe odrastoh nisam vise djete.

Svijetla tvoja oči su moje,
Ulice tvoje srce su moje,
Zvijezde tvoje ruke su moje,
More tvoje lice je moje,
Sve ljepote tvoje u meni stoluju
Samo se pitam sjedim li ja za tim stolom?

Tako si daleko ali meni blizu,
Pluća moja dišu vazduhom tvojim
O Istanbule reci bar jednom da i ti mene voliš?

Ljubav je moja nevina i čista,
Poput je djeteline od četiri lista,
Jaka je i snažna kao i Ti,
Vrata mi tvoja Istanbule otvori,
Da u tebi uživam i sa ponosom kažem
,,Samo moj si,,grade svetlosti i moje ljubavi.

Kenan Kundalić (Zenica)

PRODDAN

Prodaću sebe, zatim snove svoje
Prodaću strahove pa nek se drugi boje
Prodaću misli što u glavi se roje
Prodaću nebo iako nije moje
Prodaću zvijezde koje drugi broje
Prodaću sunce i sve njegove boje
Mada znam, to zlo je
Tako lako prodavati se dno je
I nek sve rane svijeta u meni se gnoje
Sve prodaću, sve
Osim nas dvoje

Šima Majić (Tomislavgrad)

MJESTO UZ PROZOR

Anka Žagar je zaboravila isključiti snijeg, sklopiti oči
i nestalo je smisla u kardiovaskularnom sustavu čitave države.
naravno, ne napipavamo više Fince i trnce u mraku i sve je u znaku broja
ne napipavamo više. gušimo se različitim oblacima, samo u istoj kutiji,
u istoj tuđoj krvi sami, pogrešno odjenuvši zimu ove sezone, iz pogrešne kocke
šećera izronivši obezglavljenje svoje. točno u predvečerje kad se napipavaju
prekidači sa životom. budući da ti nikad nisi razumio pjesnike,
biram mjesto uz prozor jer ja uvijek biram mjesto uz prozor.

Dragan Marijanović

Torba isprošene pažnje

(na grobu Ilije Ladina)

dođosmo te priupitati
što zdravlja ti
s onom tvojom platnenom torbom
s par umrljanih tratinčica
vezenih zaboravljenim rukama ženskim
u koju si trpao jabuke i svu isprošenu pažnju
samo to nam ostade neznano
jer
pjesme ti pronađosmo
sređene
i one koje si ti izabrao i one koje su birali drugi
jer
imalo je valjda od čega uzeti Pjesniku što je živio
ni od čega
ukratko velim Ti: sve je to sada sređeno
još
od one šezdeset osme kad se Bosni objavio Pjesnik i kriknuo
Prije tebe ničega
pa se Od neba naovamo upjesmio U kolibi s pticama
i O početku patnji
a da uopće nije objasnio zašto
tek rekao si Takav sam od večeras gospodine Mo
i Muzama se ispričavam
pa si onda umro baš kad se moglo pomisliti
da bi se dalo živjeti
a opet
zašto ne bi umro kad si očito već sve bio napisao
i objasnio
kako je i red i kako treba razmišljati čovjek Kada se svode računi
doduše
trebat će samo jedno stoljeće
barem
rekoše upućeni kako bi se odredilo mjesto
u povijesti
dolično kao mjesto na svom groblju
i
da sve s tobom bude u redu
u tom smislu počeli su pisati traktate eseje i kritike na kritike
i citate
znaš ti
kako to ide s prigodama
vade ti misli iz one torbe s isprošnemo pažnjom
oni što su je se dočepali
nadaju se valjda kako će u njoj pronaći čudesa
neobjavljena
ha
znaš ti kako to ide s očekivanjima
no ipak
bit će sve u redu kažu
i da je čudo jedno
kažu
kakvu je sređenost za sobom ostavio
Pjesnik Odabrani
a znano je kako je i u kakvom neredu živio
neredu tako tihom da je spremačica trebala tek jedan sat
za pokupit prastare novine
nešto davno otvorenih limenki sredla
staklenku maslinova ulja s nikada proživljenog juga
pa čudaci ustvrdiše
ha znaš ti dobro kako se čudaci čude
kako je čudo jedno da je tako uredan pisac živio u takvom neredu
pa u taj sat ukloniše taj nered i spremačicu poslaše doma
i neka usput baci folije s bezimenim lijekovima
i neka šuti
o tome kako će i nas lijekovi jednom
dotamaniti
zarad silne urednosti od koje ne znamo napisati pjesmu
pa pišemo pjesme o pjesmama tvojim
i
ne znamo tajnu o torbi isprošene pažnje
pa ti evo podižemo spomenik
kipar kaže da si baš ovakav bio
živ
složismo se uvjereni kako ćeš nam jednom
u bezvremenu
ipak oprostiti što smo ti u torbu prazninu stavljali

Sarajevo, prosinac 2005.

Anita Martinac (Mosatar),

ILIJIN VODIČ LJUBAVI

Pitali su ga: Pišeš li?
Odgovorio je novim pitanjem.
Pitali su ga: Pišeš li?
On je bacao olovke
još dalje od sebe
tražeći odgovore
Dok je pod vjeđama nosio snove
pod nogama gazeći nepovratni put
Trseći maglu i kupeći inje
ostavio tragove za lutanje
ovdje i nigdje

Ako slučajno odlučiš živjeti s Ilijinim vodičem ljubavi
Pitaj ga
Pitaj ga ti kud vodi put osvjetljen srcem
Prostrta pučina čekanja
s jednosmjernim putokazom
do Pariza , makar i jedan dan
Bezdan u kome spoznaješ svemir
kažeš sve bez riječi
dijelima

Prošeći usamljenim ušćem nadanja
Sreti ćeš ga
Prepoznati po onom istom oštroumnom bezumlju
Upozorava na nasukane brodove
domoroce koji nisu preživjeli civilizaciju
ovisnike ponosa
i one što još sviraju harmonike pod zakatančenim mostovima
Govorit će poeziju bez pljeska
o ljubavi koja se daje bez vaganja
o sreći na putu bez kraja
jer
i njega su puno puta
slijepog
tuda proveli

Nihad Mešić River (Tuzla)

POĐOH LI GDJE ME LJUBAV VODI?

Pođoh li putem Ilije Ladina,
gdje ljubav me vodi?,
Znam li zaista voljeti bližnjeg
roditelja, ženu, prijatelja?
Ili sam samo sobom okupljen
u sebe utopljen, opor i gluh
za one prave osjećaje,
za one prave ljude?
Zar nisu svi pravi?
Volim li ih zaista
ili se samo pravim
hineći dobrodušnost i dobrohotnost
ne bih li izgledao
sebi i drugima bolje?
Jesam li zaista fleksibilan toliko
koliko se sebi hvalim?
Razumijem li onoliko
koliko mi se pričinja
i prihvatam li zaista ljude
onakve kakvi jesu:
bez obzira s kim se družili,
koliko para imaju,
s kim spavaju,
kako govore,
kako se Bogu mole ili ne,
u kakve su škole hodili,
kakvu muziku slušaju,
čitaju li šta?
Prihvatam li te zaista, o, čovječe?

Zdravko Odorčić (Zagreb)

JA ZNAM

Hodali ste bez poveza očima nevidjeli
sami sebe
u bari mutnoj tek spoznali ste svoje lice
korakom pošli

„Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi”

Kroz trnje bosom nogom hodili ste blatom
tabana krvavih
I dok vam je mulj crnila klizio prstima
Umornih nogu

„Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi”

Kvrgave ruke što poljem zemlju ruju
za kruh
što vinom rastapaju tvrdu koru opstanka
u Crkvi posvećujete

„Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi”

Kada umorni težnom života ovozemaljskog
zatovrite oči
Suze žalosnce kad kliznu niz tvrdi obraz
Nebo postane dom

„Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi”

Majda Zukić (Lukavac)

SLOVO NA SLOVO S

Svjetlosti Sajna, Suncem obaSjana,
Sijaš li Sekunde Svake
u Simbiozi Srca
Spojenih Sistemom
Samohranih uSamljenika,
što Stihom Svoje Suze Sahranjuju
i Stare Staze Snovima Sreće Sakrivaju?
Strmom Stijenom Strmoglavljeno,
Strujom Snažne Sane,
Slutnje Stare Stavljaš li u Stege
Smarajući Sumnje Stvorene Samoćom?
Strune Saza Sazdanog Sevdahom,
Sakrij u Seharu Srebrom Sačinjenu.
Staklenu Snagu Sumrakom Skupljanju,
Smaragdnom Sabljom Sasijeci.
Svilenom Sred Sedžde me Skroji
i Smiraj Svetinjom Sačini!

Šestočlani žiri je neposredno slušao autore koji su sami interpretirali svoje pjesme i u uži izbor uveo slijedećih deset (abecednim redom prezimena autora)

Oficijelni žiri performansa će od ovih odabrati slavodobitničku pjesmu i dvije prateće

Fuad Kovač: DVA PISMA ILIJI LADINU

 Prvo pismo

 

Kako da ovo pismo bude bez kiše

Kad si i sam bio kiša

Sa olujama u riječima

Bezazlen i za maslačke u polju

Život je u tijelu a jesen na groblju „Sveti Josip“

Dijete je gledalo kroz prozor čovjeka koji je plakao poslije rata

Bože, sve kako si rekao

Oni

Na marginama lektire iz Marcela Prousta

Da znaš, nismo sve pojeli

Nemoj jesti sam, Ilija

Za tobom idemo

Račun svodeći, nekako na kraju

Više si ovdje s nama

Nego kad si zaista bio

Onako, previše dobar

Oženjen palmom

Sa veslom na ramenu

Umoran na putu.

 

Drugo pismo

 

Da znaš samo, Ilija, kako nam je

svih ovih godina

I kako nam je i sada dok ti ovo pišem

Ne znam ni koji je dan

Ponedeljkom nas često šamaraju politikom

Utorkom ustajemo s politikom

Srijedom s njom radimo

Četvrtkom je doručkujemo

Petkom s njom igramo „bingo“

Preko subote i nedjelje

S njom se kurvamo.

I opet ispočetka

Dugo bi bilo sve da ti objašnjavam

Da znaš samo, Ilija, kako nam je

svih ovih godina.

Lidija Puđak: Nek’ piše tko što hoće

Ooo gospodo moja
gledate me naoružanu kreativnošću
ronim riječima u pjesnički preformans
očekujući oduševljenu publiku
da aplaudira izron ove
moje podvodne galaksije

rekli su piši draga
piši i ostavljaj nek’ stoji,nek’ čeka
a tada kaštri višak , granu po granu
ne primjenih sugestiju na pjesmu
nego na život
ostadoh gola i bosa u istini
gonjena Uskokom visokorangiranih pjesnika
željnih afera i naslovnica
sada  Vama ostavljam oporučno
svoju riječ na spomen
sa svakim slovom viška
sa besmislenom metaforom
bez uskličnika i upitnika
nenamjerno potpisujući tajnu urotu
uzmite je u srce,
nagradite osmijehom
i obogatite ovu jednostavnost
toplinom ljudske duše

Eto, gospodo moja
s Ilijinim naslovom u srcu
stigla sam u Napredak
darujući naklon
prekrasnom Vitezu,
pa nek’ piše tko, što i kako hoće.

Fabijan Lovrić: TAJNA GRAHA

Iliji Ladinu

Gledam,

u tvojoj proročkoj ruci

i jedno zrno crno,

gavran ili zloslutnica,

zrno, koje je sama smrt,

u stadu bijelih

žrtvenik s vatrom čeka,

mene vreba,

zaskočit će vrat

kada se najmanje nadam;

već jasno kuca kraj,

ta tvoja vješta ruka

u razbacivanju graha,

nudi li možda raj,

pjesme s prizvukom njemačkog jezika

čiji ne spoznah sjaj,

dok učenici listaše knjige

tražih smisao taj,

život me gurnu s leđa,

u traženju ravnoteže

nevjerica i muk.

Noću,

nad Sarajevom,

oglasio se ćuk,

čuo sam prvu granatu,

njezin zlokoban zvuk;

(Samo da ne puca top),

pala je na put

kojim prolaze ljudi,

prolaze zvijeri,

vječito živi bilje.

Noću,

sanjam grah

i ono crno zrno,

onaj poznati put,

iz nutrine dolazi krik:

Bože,

zašto si stvorio

na zemlju, čovjekov lik.

Knin, 20. listopada 2011.

Četvrtak, 9: 13 sati.

Džemaludin Latić: ISUSOV UČENIK U SARAJEVU

Rekoše da se rat završio

A on je samo kod nas stao

Trom, pun krvi kao pijavica

Susretoh Iliju Ladina, pjesnika

Ispod Markala, kuda je nekada tutnjio tramvaj

Tonja je tukla iz čađavih zgrada

Čije su zidove pocijepale goropadne granate

Kao kartone

Bijaše u ribarskim čizmama

Isusov učenik u Sarajevu

Bila je subota, prije podne

I mi potrčasmo pokraj tračnica

Kroz narod koji je zurio u nebo

I trčasmo pokraj nekadašnje ribarnice

Pa lijevo, niz Ćemalušu

Pa malo desno

Pa piči pravo, niz glavnu ulicu

Čavrljajući, zadihani

“Ako jedni ljudi hodaju

Čak i po vodi

Zašto drugi ne bi trčali

Samo po zemlji

Samo po zemlji

Imaju pravo

Da,da,da, imaju pravo

Ma da, imaju pravo

Imaju pravo

Došla je sloboda”

Iz knjige“Kćeri svoga porobljenog naroda”, Bosanska riječ, Tuzla, 2008

Ljubica Ostojić: OD TEG NIMA LIKA

Pišem, Brate po peru

Tičijem, i svakojem,

Lipo mi je, al lako nije

To s ričima, evo vako:

Ispišem s večeri,

Sjutra u roju stoju,

Pa učas prhnu

Svaka na svoju…

Pa ti vidi, Brate,

Ćud u njih koja je?

I još nek ti rečem:

More li se više ovdi,

Otkle ti onamo ode,

Za rič ufatit, u rič ufat,

Il časnu rič kom dat?

More li lipa rič jošter

Gore priteške pomicat?

Dal grda rič bol zadade?

Dal rič utišit više znade?

Pripazit triba znat,

Rič, znadeš, more,

Ko opak vir zazvat

Čovika vazda slaba,

Pa deder joj odoli

Majčin sine, a?

Što sam se ondar ja

U pisme nike zadala?

Otklen njih brez riči?

Usud me k njima goni

Vik cili, ti bome znadeš

Kako od tog nima lika.

Pišem, Brate, što mi brez

Pisme, na ovi Svit činit?

 

Anto Zirdum: BLJUTAVI ZAČIN SAMOĆE

 Iliji Ladinu

Ako budeš za doručak (s)jeo sam
Možeš postati bezrazložno
depresivan i počneš mrziti
bilo što, bilo koga pa i Boga

Ako te netko ostavi da ručaš sam
Nemoj se mučiti revanšizmom
i dopustiti snovima da potamne
jer puna su groblja usamljena roblja

Ako koga ostaviš da večera sam
Ne nadaj se vedrim sutonima
a i nesanica će ti zadavati muke
začinjene bljutavim okusom samoće

Schale Würze der Einsamkeit

Wenn du dich allein zum Frühstück begibst,
Kann dich Trübsinn ergreifen,
Und das Hassen von irgendetwas,
Irgendjemanden, sogar Gott selbst.

Wenn dich jemand allein am Mittagstisch lässt,
Hege nicht Rachegedanken.
Lass keine düsteren Träume zu.
Die Friedhöfe sind voll einsamer Sklaven.

Wenn du Jemanden beim Abendbrot allein lässt,
Erhoffe nicht die Heiterkeit des Abends.
Schlaflosigkeit wird dich quälen,
Mit der Einsamkeit gewürzt.

prijevod: Danica Nain-Rudović, Berlin 2010.

Bisera Suljić-Boškailo: PJESNIK

(Iliji Ladinu)

Bio jednom jedan pjesnik
O sretnom djetinjstvu je znao
Iz knjiga
O velikoj ljubavi
Isto tako
Porodica mu je spavala
Na stolu
Starost je sam sebi crtao
I svoju smrt
U pjesmama ninao

Sve do onog dana
Kad od njega one zatražiše
Da napusti ovaj svijet
Jer kako mi reče
Posljednji put
Od nas dvoje mora uvijek
Jedno živjeti samo
Tako nam je
Drago moje đače
U zvijezdama
Zapisano