Esma Bandić (Travnik),
Romeo i Julija sa one strane /
Pater Lorenzo je jedini shvatio i za njih molio
Julijaaaaa, čuješ li klokot oceana u čašama zvijezda?
Ako čuješ, jaaavi see, svemirom to je sviitaaca najezda
Uz lampice nose zvona, Julijaaa, da te probudeee
Nemoj spiti više, dok ne utažimo svoje pobudeee
Samo da se probudiš i prepoznaš svoga Romeaaa
Čuješ li kako u staklini mora odjekuje zvijezdaaa
Romeooo, gdje smo se skrili, kakav je ovo dom?
Zar vid moj i sluh teže dubokom oceanu tooom?
Ni šapat ni treptaj ni šum ni poj, ni pjev ptiiica
Ništa me buditi ne uspije sem topline tvoga lica
No, daleko si, Romeooo, dođi k meni, uz mene
Vatrom žudnje neka buude ljubavnici nas snene
Čuj, Julijaaaa, ovo je iza pukotine, sa one strane
Ovdje smije ljubav naša i da se otkrije i da plane
Eno ciliknu u krajičku kamičak utonuo u menee
Bol za tobom što spiš, sruči se u morske pjeneee
Ššššš, ne škripite kočije oblaka, tả slutnja srca je
Ah, jeste, evo Julija! Ćutim tople, željne drhtaje
Čujem te, a ne vidim te, Romeooo, zagrli meee
Aaaj, zar skrio si stiiisak raspuknute pomameee
Draagiii, hoću spoznati kuda me ljubav dovede
Kuda me stoljećima jecaj zaljubljenog povede
Ššššš, ne škripite kočije oblaka, tả slutnja srca je
Ah, jeste, evo Romeo! Ćutim tople, željne drhtaje
Julijaaa, koliko dugo spi tvoj damar i otkucaj?
Koliko dugo žudnja moja ne nalazi smiiiraaj?
Ni tamo ni amo, nikada ne želimo privoleee
Samo što ovdje možemo gorjeti i bez dozvole
Bez dozvole zar, ooo, Romeooo, a zašto ne strepim?
Zašto treperim i drhtim sa uzdahom uzvreliiim?
O, Julijaaaa, tu, sa one strane, mi nismo tijela više
O, milo moje dragovanje, sada smo samo kapi kiše
Ja mišljah, o, Romeo, da kap mora sam ili suza pak
Spoznah da neka voda sam ugrijana ili vulkan čak
No, kiša?!, toga se, zbilja, ne mogah željna dosjetiti
Ako ti kažeš da slap smo, onda ću ti se prepustiti
Pater Lorenzo nas je jedini shvatio i za nas je molio
Pitaj ga da li nas je Mjesec u ovim vremenima volio
Očeee, ti znaš, pređoh sve granice za svog voljenoog
Razumješe li na putu čežnje ljubavne dah pogubnog?
Daahom milosti ostavih blagoslov nebeski onima
Čiji prah stōpa mirisnih proglase nedozvoljenima
Ivica Budulica Strikan (Usora)
ČUDNI LI SU PUTEVI LJUBAVI
Sve rađe se sjećam tko je taj što upravlja svim
tim putevima čudesnim?
Sve teže podnosim sijevanje munja
Tu, svjetlost na putu koji hodi mnome
Oblaka tamnih prolom ispod gunja
I snijegove koji izblijeđuju snove
Sve teže diše jaram slobodne riječi
a sipljiv dah katran u misli gomilaše
k’ o u pluća
ranjave cipele dotrajalim nogama prokleše
klečanje za koje koljena nikada ne znaše.
Samo ponos svijetli I ljubav k’o kuća!
I što teže, dišem, hodam, više želim
Vremena što vječnost mjeri da više je.
Lončiće prebrajam: Na okupu li su!?
Kada rasvijetli mi.. onda jasno vidim;
-Ljubav je u svim tim…
koji Čudni li su …
22.10.2014
Birsena Duljević (Novi Pazar)
MOJA LJUBAV ISTANBUL
Kraj prozora stojim i vale talasa brojim,
O Istanbule grade moj tako mi prija uzdah tvoj.
Galebovi lijete krici njihovi su pjesme moje
O Istanbule uz tebe odrastoh nisam vise djete.
Svijetla tvoja oči su moje,
Ulice tvoje srce su moje,
Zvijezde tvoje ruke su moje,
More tvoje lice je moje,
Sve ljepote tvoje u meni stoluju
Samo se pitam sjedim li ja za tim stolom?
Tako si daleko ali meni blizu,
Pluća moja dišu vazduhom tvojim
O Istanbule reci bar jednom da i ti mene voliš?
Ljubav je moja nevina i čista,
Poput je djeteline od četiri lista,
Jaka je i snažna kao i Ti,
Vrata mi tvoja Istanbule otvori,
Da u tebi uživam i sa ponosom kažem
,,Samo moj si,,grade svetlosti i moje ljubavi.
Kenan Kundalić (Zenica)
PRODDAN
Prodaću sebe, zatim snove svoje
Prodaću strahove pa nek se drugi boje
Prodaću misli što u glavi se roje
Prodaću nebo iako nije moje
Prodaću zvijezde koje drugi broje
Prodaću sunce i sve njegove boje
Mada znam, to zlo je
Tako lako prodavati se dno je
I nek sve rane svijeta u meni se gnoje
Sve prodaću, sve
Osim nas dvoje
Šima Majić (Tomislavgrad)
MJESTO UZ PROZOR
Anka Žagar je zaboravila isključiti snijeg, sklopiti oči
i nestalo je smisla u kardiovaskularnom sustavu čitave države.
naravno, ne napipavamo više Fince i trnce u mraku i sve je u znaku broja
ne napipavamo više. gušimo se različitim oblacima, samo u istoj kutiji,
u istoj tuđoj krvi sami, pogrešno odjenuvši zimu ove sezone, iz pogrešne kocke
šećera izronivši obezglavljenje svoje. točno u predvečerje kad se napipavaju
prekidači sa životom. budući da ti nikad nisi razumio pjesnike,
biram mjesto uz prozor jer ja uvijek biram mjesto uz prozor.
Dragan Marijanović
Torba isprošene pažnje
(na grobu Ilije Ladina)
dođosmo te priupitati
što zdravlja ti
s onom tvojom platnenom torbom
s par umrljanih tratinčica
vezenih zaboravljenim rukama ženskim
u koju si trpao jabuke i svu isprošenu pažnju
samo to nam ostade neznano
jer
pjesme ti pronađosmo
sređene
i one koje si ti izabrao i one koje su birali drugi
jer
imalo je valjda od čega uzeti Pjesniku što je živio
ni od čega
ukratko velim Ti: sve je to sada sređeno
još
od one šezdeset osme kad se Bosni objavio Pjesnik i kriknuo
Prije tebe ničega
pa se Od neba naovamo upjesmio U kolibi s pticama
i O početku patnji
a da uopće nije objasnio zašto
tek rekao si Takav sam od večeras gospodine Mo
i Muzama se ispričavam
pa si onda umro baš kad se moglo pomisliti
da bi se dalo živjeti
a opet
zašto ne bi umro kad si očito već sve bio napisao
i objasnio
kako je i red i kako treba razmišljati čovjek Kada se svode računi
doduše
trebat će samo jedno stoljeće
barem
rekoše upućeni kako bi se odredilo mjesto
u povijesti
dolično kao mjesto na svom groblju
i
da sve s tobom bude u redu
u tom smislu počeli su pisati traktate eseje i kritike na kritike
i citate
znaš ti
kako to ide s prigodama
vade ti misli iz one torbe s isprošnemo pažnjom
oni što su je se dočepali
nadaju se valjda kako će u njoj pronaći čudesa
neobjavljena
ha
znaš ti kako to ide s očekivanjima
no ipak
bit će sve u redu kažu
i da je čudo jedno
kažu
kakvu je sređenost za sobom ostavio
Pjesnik Odabrani
a znano je kako je i u kakvom neredu živio
neredu tako tihom da je spremačica trebala tek jedan sat
za pokupit prastare novine
nešto davno otvorenih limenki sredla
staklenku maslinova ulja s nikada proživljenog juga
pa čudaci ustvrdiše
ha znaš ti dobro kako se čudaci čude
kako je čudo jedno da je tako uredan pisac živio u takvom neredu
pa u taj sat ukloniše taj nered i spremačicu poslaše doma
i neka usput baci folije s bezimenim lijekovima
i neka šuti
o tome kako će i nas lijekovi jednom
dotamaniti
zarad silne urednosti od koje ne znamo napisati pjesmu
pa pišemo pjesme o pjesmama tvojim
i
ne znamo tajnu o torbi isprošene pažnje
pa ti evo podižemo spomenik
kipar kaže da si baš ovakav bio
živ
složismo se uvjereni kako ćeš nam jednom
u bezvremenu
ipak oprostiti što smo ti u torbu prazninu stavljali
Sarajevo, prosinac 2005.
Anita Martinac (Mosatar),
ILIJIN VODIČ LJUBAVI
Pitali su ga: Pišeš li?
Odgovorio je novim pitanjem.
Pitali su ga: Pišeš li?
On je bacao olovke
još dalje od sebe
tražeći odgovore
Dok je pod vjeđama nosio snove
pod nogama gazeći nepovratni put
Trseći maglu i kupeći inje
ostavio tragove za lutanje
ovdje i nigdje
Ako slučajno odlučiš živjeti s Ilijinim vodičem ljubavi
Pitaj ga
Pitaj ga ti kud vodi put osvjetljen srcem
Prostrta pučina čekanja
s jednosmjernim putokazom
do Pariza , makar i jedan dan
Bezdan u kome spoznaješ svemir
kažeš sve bez riječi
dijelima
Prošeći usamljenim ušćem nadanja
Sreti ćeš ga
Prepoznati po onom istom oštroumnom bezumlju
Upozorava na nasukane brodove
domoroce koji nisu preživjeli civilizaciju
ovisnike ponosa
i one što još sviraju harmonike pod zakatančenim mostovima
Govorit će poeziju bez pljeska
o ljubavi koja se daje bez vaganja
o sreći na putu bez kraja
jer
i njega su puno puta
slijepog
tuda proveli
Nihad Mešić River (Tuzla)
POĐOH LI GDJE ME LJUBAV VODI?
Pođoh li putem Ilije Ladina,
gdje ljubav me vodi?,
Znam li zaista voljeti bližnjeg
roditelja, ženu, prijatelja?
Ili sam samo sobom okupljen
u sebe utopljen, opor i gluh
za one prave osjećaje,
za one prave ljude?
Zar nisu svi pravi?
Volim li ih zaista
ili se samo pravim
hineći dobrodušnost i dobrohotnost
ne bih li izgledao
sebi i drugima bolje?
Jesam li zaista fleksibilan toliko
koliko se sebi hvalim?
Razumijem li onoliko
koliko mi se pričinja
i prihvatam li zaista ljude
onakve kakvi jesu:
bez obzira s kim se družili,
koliko para imaju,
s kim spavaju,
kako govore,
kako se Bogu mole ili ne,
u kakve su škole hodili,
kakvu muziku slušaju,
čitaju li šta?
Prihvatam li te zaista, o, čovječe?
Zdravko Odorčić (Zagreb)
JA ZNAM
Hodali ste bez poveza očima nevidjeli
sami sebe
u bari mutnoj tek spoznali ste svoje lice
korakom pošli
„Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi”
Kroz trnje bosom nogom hodili ste blatom
tabana krvavih
I dok vam je mulj crnila klizio prstima
Umornih nogu
„Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi”
Kvrgave ruke što poljem zemlju ruju
za kruh
što vinom rastapaju tvrdu koru opstanka
u Crkvi posvećujete
„Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi”
Kada umorni težnom života ovozemaljskog
zatovrite oči
Suze žalosnce kad kliznu niz tvrdi obraz
Nebo postane dom
„Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi”
Majda Zukić (Lukavac)
SLOVO NA SLOVO S
Svjetlosti Sajna, Suncem obaSjana,
Sijaš li Sekunde Svake
u Simbiozi Srca
Spojenih Sistemom
Samohranih uSamljenika,
što Stihom Svoje Suze Sahranjuju
i Stare Staze Snovima Sreće Sakrivaju?
Strmom Stijenom Strmoglavljeno,
Strujom Snažne Sane,
Slutnje Stare Stavljaš li u Stege
Smarajući Sumnje Stvorene Samoćom?
Strune Saza Sazdanog Sevdahom,
Sakrij u Seharu Srebrom Sačinjenu.
Staklenu Snagu Sumrakom Skupljanju,
Smaragdnom Sabljom Sasijeci.
Svilenom Sred Sedžde me Skroji
i Smiraj Svetinjom Sačini!
Šestočlani žiri je neposredno slušao autore koji su sami interpretirali svoje pjesme i u uži izbor uveo slijedećih deset (abecednim redom prezimena autora)
Oficijelni žiri performansa će od ovih odabrati slavodobitničku pjesmu i dvije prateće