Bljeskaju crno -bijele fotografije
tihe priče davne prošlosti iz kolibe
Ta koliba je čovjek
sa svojim istinama ,
u kojoj se rađala
i radost i bol koja ih hranila,
dočekivala
svako jutro raširenih ruku
pruzala
i radost i tugu
i blagost i zlobu
Postelja slamnata
samo je znala,
kako zive djeca u kolibi
Kako izrastoše
da ih ne nače ,
zub vremena
i ne zavedoše
lazni sjaj bisera,
rasutih okolo kolibe
I nije pjesma bila pjesma
sem poja lastavica pod strehom
Njihova duša rasla je
blagoslovljena,
molitvom starice kraj prozora
odoljevajući vremenu
Od sjemena ljubavi izrasla
ta djeca su,
neukrotivo sa sudbom se hrvala,
kolibu posječivala
dok je ne samlješe u prah
zubi vremena
Još samo laste
odlaze i vraćaju se
pod strehu.