Sanja Strukar Križanac: GRAH 2015

Bljeskaju crno -bijele fotografije
tihe priče davne prošlosti iz kolibe

Ta koliba je čovjek
sa svojim istinama ,
u kojoj se rađala
i radost i bol koja ih hranila,

dočekivala
svako jutro raširenih ruku
pruzala
i radost i tugu
i blagost i zlobu

Postelja slamnata
samo je znala,
kako zive djeca u kolibi

Kako izrastoše
da ih ne nače ,
zub vremena
i ne zavedoše
lazni sjaj bisera,
rasutih okolo kolibe

I nije pjesma bila pjesma
sem poja lastavica pod strehom

Njihova duša rasla je
blagoslovljena,
molitvom starice kraj prozora
odoljevajući vremenu

Od sjemena ljubavi izrasla
ta djeca su,
neukrotivo sa sudbom se hrvala,
kolibu posječivala
dok je ne samlješe u prah
zubi vremena

Još samo laste
odlaze i vraćaju se
pod strehu.

 

Mario Vranješ:GRAH ZA ILIJU LADINA 2015.

AKO SUTRA ODEM…

 

Ako sutra odem i to zauvijek?

Šta će ostati iza mene?

Možda priča?

Ni preduga, ni prekratka.

Sa koracima koji teško gaze po životu

i prašinom zlobe koja crveni oči i obraze.

Ni zabavna, ni tužna

sa kišovitim jutrima koji sapiru teške snove

i danima u kojima je nasmijati se pobjeda.

Ni doživljena, ni prepričana.

Sa pogledima koji prepoznaju ljude

i ljudima koji bi htjeli ostati ljudi.

 

Ako sutra odem i to zauvijek?

Šta će ostati iza mene?

Možda pjesma?

Tajnovita i snena.

Nerazbuđena ispod naboranih jorgana

i sa slatkim zadahom koji miriše na jutarnja ljubljenja.

Čudnovata i čarobna.

Sakrivena u drvoredima lipa na čijim korama

žive parovi koji sanjaju ljubav uokvirenu u srcima.

Znatiželjna i zaigrana.

Ostavljena da raste između korica od snova

otkrivajući sreće koje drugi zagubiše i zaboraviše.

 

Ako sutra odem i to zauvijek?

Šta će ostati iza mene?

Možda početak?

Pun strahova i tajni.

Sa zamagljenim stazama novih svjetova

i svemirom u kojem zvijezde sijaju široko.

Pun pitanja i traženja.

Da li sam dovoljan nekome ,

trebam li još jednom pokušati da se rodim?

I možda ostane poneka suza.

Možda ostane i poneki osmijeh.

Ali sigurno znam da će ostati neplaćeni račun za internet

i grah u frižideru koji sam čuvao za prekosutra.

 

 

Ivan Vrljić: GRAH ZA ILIJU LADINA 2015.

Od čega žive djeca u kolibi

Od cega zive djeca u kolibi?
Puse marihaunu
Dilaju drogu
Prodaju maglu.

Od cega zive djeca u kolibi?
Bez novca
I perspektive
Nezaposleni i prognani.

Od cega zive djeca u kolibi?
Dok ulice zjape nasiljem
Cure se podaju
Skupocjenim musterijama.

Od cega zive djeca u kolibi
Ne znam
Prosudite vi sami
Ja se ne bavim
Problematikom ovakve drzave.

 

Saša Bogdan: GRAH ZA ILIJU LADINA 2015.

NE SLUTI VJETAR

 

Ako ponovo budem

dolazio u tvoj grad,

donijeću ti s dna kafane

vrisak violine u gudalu preklan

i široki osmijeh zlatnih zuba.

 

Nemoj da se ljutiš.

Otišao sam za ciganskim anđelima

u zlatne predjele sna,

gdje se nebo praćaka

u šumskim vlasima,

gdje majke djecu pokrivaju

mjesečinom.

 

Nemoj da slutiš,

nisam maslačak,

pa da me vjetar oduva.

 

Ako ponovo budem

dolazio u tvoj grad,

objesiću o zavjesu zaspalog prozora

raspuklo sunce

što mi poput kriške dinje

za tebe

u šiškama blista.

Danijela Bonacin:GRAH ZA ILIJU LADINA 2015.

OD ČEGA ŽIVE DJECA

 

djeca žive od zraka

i sunca

žive od kiše i oblaka

od trave, stabala

i kaplja rose

žive od ljubavi koju

njihovi bližnji u srcu nose

 

djeca žive od smijeha

i snova

žive od pokreta i grijeha

mirisa prirode, života

i zvukova bajki

žive od ljubavi i sreće

na licima svojih majki

 

djeca žive od trena

i upornosti

žive od tragova života i sjena

žive od ideje, spoznaje

i svega što je bolje

žive od valova nadanja

i ostataka slobodne volje

 

 

Vera Koropkin-Ratkovac: GRAH ZA ILIJU LADINA 2015.

DVORAC OD KARTONA

 
U kolibi od kartona

violina tiho cvili

k’o da neko tužno jeca.

Okupljena oko babe,

zadovoljna što su živa,

nasmijana i vesela

sjede srećna mnoga djeca.

Pjesma im je hrana živa,

a korica suva ‘ljeba

da usnuti samo mogu,

pa kad zora nova grane

opet pjesmom, vatrom živom

zahvaliće svome Bogu

što im život pun veselja

dade,

ljubav, svilen glas.

Od zlog doba i neljudi,

vilajeta što ih neće

u svom dvorcu nađu spas.

 

Branko Serdar : GRAH ZA ILIJU LADINA 2015

NE KUCAJ

 

Stigla si u pratnji anđela

i sletjela meni na dlan

srušila zidove srca moga

i ušetala u san.

 

Nudiš mi svjetlo u sivilu

a ja ne naviknut na to

slušam te kao u bunilu,

jer sam osjetio dno.

 

Ne kucaj na moja vrata

ako mi ne donosiš bistar dan

i ne ulazi u moju sobu

ako mi ne želiš ispuniti san.

Sanja Radulović; GRAH ZA ILIJU LADINA 2015

KOLIBA
(na pedlju snoviđenja)

Ako me izgubiš slučajno
ili me ukradu,
sakriju namjerno
u kolibi od budnih snova
potraži me.
U oku svevideće želje
čekaću te.
U carstvu osjećanja
nježnijih od svile mirisaću
na tvoje jutarnje pozive
i kartu do planine.
U zemljanoj posudi
izvajanoj rukama ljubavi
naći ćeš dvije večere
(spremljene za tebe
i tebe ako zakasniš).
Poželi pismima golubove
pjesmama pjesnike
gradovima praznike
i uđi tiho, na prstima,
snagom koraka
poznatog samo ljudima,
koji nisu nikada
prestali da vjeruju čudima.

Rabija Mameledžija: GRAH ZA ILIJU LADINA 2015

 

ZAPALJENE USPOMENE

 

Smrači se nebo nad planinom.

Grmi i sijeva.

Planina dršće.

Grom se oglasi poslije svake grmljavine.

Trese se planina, gromovi je pale.

 

Gori koliba i sva je u plamenu.

Ruše se grede jedna po jedna.

Ona bespomoćno stoji i čeka.

 

Sa kolibom gore uspomene drage.

Na djecu koja su odrastala u njoj.

Zaneseni mladošću živjeli od ljubavi.

Nadahnuti muzikom koja se razlijegala

cijelom planinom.

 

Gore osmijesi, prvi poljupci,

Topli pogledi, čvrsti zagrljaji,

Djece naše, koja su je redovno

Posjećivala.

 

Gore sjećanja, gori jedna mladost

Stasala baš tu plešući: rumbu i sambu.

Gore uspomene na prvi ples

Prvo pijanstvo i prvo milovanje.

 

Odavno su otišla naša djeca nekuda.

To nekuda je ko zna gdje?

Žive sa svojom djecom u ljepšim

I boljim kolibama od ljubavi

Napravljenim.

 

Ponekad se sjeta javi i misao

Na minulo vrijeme i kolibu

Koju sada griju vjetrovi sa juga.

I šibaju hladne mečave,

Tužnu, pustu, srušenu i samu.

Ona čeka svoju djecu koju je

Pogubila u olujnoj noći,

Koja se prošlost zove.

 

 

 

 

Mirajana Jezildžić: GRAH ZA ILIJU LADINA 2015

Od čega žive djeca

 

Od čega žive

djeca na Vrljikama

dvojica muških

i Ana, mala sestrica njihova?

 

U maloj kući na osami

pokrivenom šindrom

samo sa jednim prozorom

na kojem od sumraka

do jutra gori petrolejka…

 

Usred ničeg

živi njih troje s bakom

i majkom Marom

Od čega živite, Maro?

pitaju susjedi, onako usput

i čude se

njenoj mirnoći

osmjehu

i sjaju u očima.

 

Muža nema

tko zna kamo ga put odnio,

ako svrati

dat će koji novčić…

ako…

 

Bit će graha i kupusa

ako ne obrste srna ili zec

Dat će i baka

ako penzija stigne na vrijeme

I dobri ljudi platit će

ako bude za nju posla

među kopačicama kukuruza

Ako…ako

 

A teško je ostaviti djecu

Pa, evo, Anu ponesem

spustim je na dekicu

nek se igra

 

Bočicu s mlijekom ponesem

zabave je curice

ja kopam…

 

I tako…

troje je djece

u susjede Mare s Vrljika

raslo i naraslo.

 

Usred ničeg.

Bez ičeg.

 

Od oca su imali prezime

i rijetki posjet.

 

Od majke su imali

svu ljubav

nemjerljivu…

 

A za sve ostalo

pobrinuo se

dragi Bog.