MARIN LJUBIČIĆ: Pobunjene pjesme

 

PISMO ZA ALENA GINSBERGA

 

Vidio sam kako tehnologija jede

mozgove moje generacije

Kako se ljubavi gube

u binarnom sustavu računara

Kako s ponosom gradom

korača svaka fukara

Kako se ruralna pandemija

krije ispod svakog stakla

Loše kopije jeftinih naočala

Kako mlade majke histerično čuvaju

svoju djecu u tramvaju

Nazivajući ih debilima

Kako se u neoliberalnoj paroli nitko ne snalazi

Kako u svakom segmentu ljudskog života

Bjesnimo izgubljeni

A u duši prljavi

Kako se mrzovoljno rugamo svakoj pažnji

Kako iskorjenjujemo svaki oblik sreće

Kako iskonski priželjkujemo pažnju

U polumračnom skutu naša četiri zida

Kako su muškarci šatro zajebani

Kako žene sve više postaju lezbe

Kako svi volimo i poštujemo jedni druge

Kao da rata bilo nije

Kako sami sebe predstavljamo

u najboljem mogućem svjetlu

Krijući se iza sopstvenih laži, prevare i zlobe

Kako nam život cirkulira iz dana u dan

Po kladionicama i promašenim listićima

Kako nam breme prolazi kao utakmica

Kao da smo glumci u teatru apsurda

Jer Sarajevo je loša kopija lažnog kozmopolitizma

Pod dirigentskom palicom

Liberalnog Šerijata

 

SUOSJEĆAM SE

 

Suosjećam se s

istinitošću plitke pameti

koja zna,

a ne vidi,

da je i čovjek i opanak pametniji

nego čovjek sam

 

Suosjećam se

sa materijalnim i duhovnim

profitom na tuđoj muci

koja preko mainstream medija

ljude na pozitivnoj potenciji dijeli

množeći sveobuhvatnu glupost i maglu

u općem životnom prostoru

 

Suosjećam se sa žrtvama rata

Žrtvama mučenja, pljačke, progona i silovanja

Onima koje historija samo brojkama

preko vremena i prostora zatre i prenese

Samo se pitam,

i pitat ću se,

Zarad kakve nagrade je,

čovjek prinuđen

da preko sebe prenese sve patnje

i sve torture jezivog ljudskog uma

I kako uvijek kroz povijest pristaje

biti sljedbenik nekog “ispravnog” Boga?

 

Prenoseći svetu riječ Njegovu

kroz otimačinu,

palež i pljačku

 

 

MRAK SLOBODE

(Biljani Vukić)

 

Alkohol oslobađa

hedonističke svjetove mladosti

koje zatiremo strahom

Nisam te svjestan bio

Nisam ni sada

I ne želim te svjestan biti

sve do onog momenta

kada ti lice požuti kao stara fotografija

u mojim sjećanjima

 

Zora je kučka koja zarad

svjetlosnih čestica prodaje

svoju ljepotu

dnevnim obavezama

sumornim ljudima

institucionaliziranom volim te

i kapitalističkom ropstvu

da nam prije prođe vrijeme

 

Zato je svjetlost pakao

A mrak pod zvijezdama sloboda

U tebe gledam

Druga mi se u očima ne presijava

Priča traje

A zora tjera noć s prozora

Ajdin Alibabić: TRI IZ OKA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

SPLETKA

 

I bi pokret

I bi krv

I misao

kao  vez utkana bi

 

I lice mi podariše

I tijelo

I oči da svijet ugledam

I pamet da mi slim

Da spoznam

 

Samo grč ostaviše

tamo gdje je osmijeh trebao

 

Neko je lukav

Smišljeno pratio

 

Čekao

 

Vrebao.

 

 

PREOBRAŽAJ

 

Sklapam oči,

Otvaram srcu pogled,

Prepoznajem u njemu,

Tvoju,

 

Siluetu.

 

Od kamenog smo kipa,

Napravili balerinu.

 

Balerina, najljepšu…

 

Piruetu.

 

 

BIJEG

 

Dva tijela,

Trenuci bez smisla.

Ruševina kuće ljubavi.

Tišina među nama,

Lomi stakla ,

Guši dah.

 

Nemuštim smo jezikom,

jedno drugom,

bježeći iz duše;

 

Probudili strah

Nermin Delić: TRI BAŠ DO DASKE

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

ZNAMEN DREMOVNE HALABUKE

Otvaraju se riječi, premeću,

iskrivljuju se i slova;

ni baština jedincu nije sigurna,

nit’ se zna ko je paša a ko baša

a svi šefuju, a svi ispaštaju.

Mirisi svježeg hrasta

iz bešika više ne dopiru,

ne dopire ni plač zbunjenih

već pritajeni plač svih duša,

ni rođena mati da ih ne začuje.

Ni besposljenjaka više nema.

Radi se bestidno čeprkanje

po minulim sekundama.

A osvete, one se žive.

Čistoća i čistota genetski

ili slučajno neparno dođu.

Misli skreću u ćorsokake,

merak se guši u bludu,

a  privid je glavni pogled

na bejazli svijet

kojeg tako milo ne milim.

Na sebi, on nosi mnogo kaputa,

svaki za jednog pjesnika u pokušaju,

a u koferima koje besprostorno

i bezvremenski vuče za sobom

obitava vakuum dobrih pisanih riječi.

Tek đahkad, u mimoilazu

ovih jalovih i besnadežnih dana

rode se stihovi novog vremena,

rodi se izlizana, ali vrijedna, originalnost.

Muku mučim s tim.

Muči me muka s tim.

Zelena sam jabuka na krošnji,

neprimjetljiv sam u stadu crvenih.

A vrijeme, ono hita po lošem vremenu.

Bilo je i ostalo je danguba.

Tuga je sada doušnik sreći

a sreća je golofusković

bez suze, uzdaha i privida.

Ustvari, sreća je samo dobar privid.

Ali mi opet nismo sretni.

Valjda, po starom pravilu

sami smo sebi krivi.

Iza svakih uzdaha, sutra nas dočekuje.

Deder, sutra budimo bolji gosti!

BOSANSKI AMANETNIK

Noćas bezbučnoj tmini svjetlošću vrištat ću

vjeru bezvjerju u ljubavi nametnut ću

i od bola kaharli zrnje belenzuci tvoje ruke postat će.

Bosnom ti se svojom kunem, ljubim te odveć dugo

jorgovana i duda mi što rastu u njoj

na toj zemljici nadahnute uljudnosti, šerbeta i zvrka bureka.

Sa vrata hamajlija čuva me u jurišu ovog crnila i tišine,

a misli mi naspavane ptice poviš sanka kruže

dok papuče ovog amanetnika za te tapću…

jednom… još jednom… do vječnosti

dokle noći uz tamburu, baklavu, džezvu bosanske kafe

i ibrik hladne izvorske vode živjet će

dokle Bosne bit će i ostat će.

Za sviju pomalo.

 

 

RUSTEMOVA PENZIJA

 

danas je peti dan otkako

rusto glumi ludaka

(prije šest dana je saznao

da može u penziju)

pa sad mahnit pije iz lokve

pali neke knjige

šest puta vari istu ogradu

čas veseli, čas budali

pametnom jedna dosta

a ni hiljadu… rusti

jutros mu nazivam selam

a on u me gleda

ko da sam ga kamenom pogodio

i poštar drago nije mu svratio

i odmah po selu priča

pukla tikva, pukla tikva

a zna se brate kakvi su ljudi

kva-kva, kva-kva

il’ se bio sunčao, il’ bio pokisnuo

eto, volio bih da ima neki sud

gdje bih mogao napisati o rustemu

nešto više od pjesme

kakav je to soj od čovjeka

(loš, sine, loš)

koliko je dugo već munafik

(od kada je irfan počeo tući zvijezde

a on mu se smijao)

koliko dugo živi kao mrav

(radi, ali usitno… nasitno)

i koliko je rustem bogat čovjek

(to već ne bih znao reći,

znam samo da je siromašniji

otkad moju zemlju naziva svojom

ko da se zemlja i može zvati)

al’ eto, boga ima

i zato mislim da rustem treba

da ode u penziju

Alma Buljubašić Maglić : čeznutljive pjesme

 

 

Zemlja i ja

 

Bila sam nekad i ja tu.

Otišla davno gore na sjever.

Sunce ne sja kao na jugu.

Ni zvijezda nema tu.

A ja razmišljam o svemu sad.

 

I ne znam kako pravu riječ naći.

 

Hoću da kažem ovdje svima

Ezana i zvona i kod nas ima.

Radost je dolje veća neg’ tu.

Cvijet njeguju kao i sebe.

E tako živimo mi,

Gajimo ljubav i sve oko nas.

Otići ću opet dolje.

Vidjeti stare prijatelje,

I sakupit’ malo sreće.

Negdje usput pogubljene

Al ne hladne kao gore.

 

 

Lutanje

 

Ulicom lutam,

tako polako,

posmatram ljude,

i lice svako.

Svi nekud žure,

u trci nekoj,

nemaju vremena

za život svoj.

Gledam ih tako,

i pitam sebe,

jesmo li to mi

ili vrijeme?

Ko nam skinu

osmijeh na licu?

Ko napravi od nas

lutalicu?

  

 

Zajedno

 

Nemoj pasti,
prijatelju,
ja ću te pričuvati,
hrabrosti ti dati,

moraš ustrajati.

Pružit ću ti ruku,

hodit ćemo skupa,
naš put u zajedeništvu

djelovat će kraći

a mi sigurniji i jači.

IVAN VOLIĆ: Nove pjesme

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

NITKO NIJE PRIMIJETIO

Komemorativno izgovaranje stihova.
Sebi, i kilometrima plave
od koje je skrojena noć.

I svi čine isto…

Uvijek je tako
nakon desetaka
poslušanih pjesama
s prizvukom mora
i vezanja lađi na Dunavu.

Ja obično čujem
klepetanje drvenih kola.

I povjerujem
da postoji špil života
koji se nekad presiječe,
radi opstanka.

O BUĐENJU NISAM GOVORIO

Slušam kako se povezuju svjetovi

Opipljivim dometima zvuka
koji nisam dočekao
na posljednjem koncertu.

Ostale su prazne minute
nakon grijeha
i vjere u dinamiku
godišnjih doba

Zbog toga tražim poistovjećenje
tebe i sebe
s tišinom u kojoj nastaju
pjesme.

Ne danas.

Ali nekad,
pokolpit će se.

I uspjehom ćeš
nazvati ono
od čega smo počeli.

Komadić dana
i lako prihvaćena zabluda
sebe i nas.

 

JER JE IZVJESNO

Izmrvio sam misli
zbog bola u trbuhu
i zaspao razočaran u noć
zbog lošeg monologa
u dobroj knjizi.

A strah od subote
u kojoj se otapa snijeg
prati me
i kad je snijeg otopljen.

AZRA LOLIĆ

DIDASKALIJE

Poezija za djecu bosanskohercegovačkih pjesnikinja

povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

Blagom didaktikom, duhovitim opaskama vezanim za svakodnevicu (porodica, vrtić, škola, priroda itd.) talentiranim opisima geografije djetinjstva (prostora, podneblja, fenomena…) pjesnikinja se uspijeva zadržati na onoj tankoj i osjetljivoj razmeđi koja svijet odraslih dijeli od dječjih svjetova… Ona, poput novovjekovnog Hermesa, čas pogleda u jednom čas u sve ostale svjetove i iz tih njenih okrilaćenih pogleda nastaju pjesme koje dirljivo artikuliraju prostore i podneblja dječjih svjetova ali i ozbiljnost i upozorenja onih (odraslih) koji su svoje prostore već učinili tako tragično suhim i dosadnim.

 Dr. Nedžad Ibrahimović

Kukurikujada

Kokodače kokoš pored gnijezda,

Snese jaje, baš k’o da je zvijezda.

Horoz gigan nebu kukuriče

K’o da se to cijelog svijeta tiče.

Dobro pjeva još da svirat znade,

Do noći bi slušali kukurikujade

Nešto mislim…, što se mene tiče,

Nije čudno što se tolko diče.

Pa za čimbur il’ na oko jaje,

View original post još 83 riječi

LJILJANA VOJVODIĆ

DIDASKALIJE

Poezija za djecu bosanskohercegovačkih pjesnikinja

povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

Ova nastavnica na poetskom nebu iznad naših krajeva javlja se 1954. godine, a tada su nastavnici raspoređivani na sve strane te je tako i Ljiljanu na kraju odveo u Osijek, gdje je završila radnu karijeru. Cijelo vrijeme od izlaska knjige Zapis sna, Ljiljana nije prestajala radovati se životu i sanjati. Ispisujući velikim početnim slovom opće imenice, Ljiljana Vojvodić običnim riječima daje simbolično značenje i to njezine pjesme čini poezijom u punom smislu riječi. A hrabrost da se upozori kako svijetla budućnost može da se raspe u sivu jesen… ma kako dobronamjerna, bila je odvažnost imanentna biću nepatvorenog pjesnika koji će manje svojom voljom, a više pjesničkim usudom, skitati svijetom nošena raznim vjetrovima kao najvjernijim suputnicima. Poesbno se bavi značajem sna u pjesmi, jer u snovima se najbolje probude potisnute čežnje i težnje… oružje svakog istinskog pjesnika….A onaj tko zna…

View original post još 157 riječi

NASIHA KAPIDŽIĆ – HADŽIĆ

DIDASKALIJE

Poezija za djecu bosanskohercegovačkih pjesnikinja povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

NASIHA KAPIDŽIĆ – HADŽIĆ, Banja Luka, 6. 12. 1932. – Sarajevo, 1995.

I prije Nasihe Kapidžić – Hadžić bilo je u Bosni i Hercegovini pjesnika i pjesnikinja za djecu (sjetimo se samo Nafije Sarajlić prije prvog svjetskog rata koja je opstavila traga svojim pričicama, Agate Truhelke koja se pojavila pred drugi svjetski rat) ali do pojave Nasihe Kapidžić – Hadžić mi nismo imali književnicu potpuno posvećenu književnom stvaranju za djecu. Pojavila se prvom knjigom MASKENBAL U ŠUMI 1962.. godine, a pojavom njezine druge knjige VEZENI MOST 1965. godine postalo je jasno da imamo autoricu koja će u svojim pjesmama sačuvati čarobni svijet nastanjen željama vječne zvijezde djetinjstva, onu uvijek živu začuđenost dječijeg pogleda koji sve što dodirne obasja nježnošću i dobrotom.

Ova pjesnikinja prvu knjigu objavljuje kao zrela, kompletna osoba s profesorskim stažom od 6 godina. Njezina poezija je razigrana…

View original post još 284 riječi

ENISA OSMANČEVIĆ-ĆURIĆ

DIDASKALIJE

 Poezija za djecu bosanskohercegovačkih pjesnikinja

povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

Pjesme Enise Osmančević Ćurić su izvješća iz Beskonačnog, s dlana na kojemu je, poput oblutka, skupljen Sizif, taj neumorni drug Pjesnika i sanjara.To je uspostavljanje ravnoteže, očitavanje mapa koju urezuje kamen, sunce, rijeka, voda i uvijek negdje, zrak i more, prostor u kojemu se svijet može vidjeti iznova i očima djeteta. Čitati poeziju Enise Osmančević Čurić jeste praznik za dušu, ali više od toga, to je čitanje duše koja se tka od nevidljivih niti, od zlatnih zrna života. Svatko će ove pjesme tumačiti na drugi način, po svojim mogućnostima…

Zvonko Tarle

PEDALJ VEDRINE

U pedalj vedrine stane osmijeh,

košara zvijezda, sunčevo ime…

Za taban zore,

za jutra jedro,

mamine ruke

i lice vedro.

Za gutljaj neba,

udisaj pjesme,

praporce zvona

iz cvjetne česme.

Za prvi korak

ma gdje bio

izvedri pedalj vedrine,

Za ugašen prozor,

slomljeno krilo

za…

View original post još 144 riječi

VLADANKA KAJIĆ

DIDASKALIJE

Poezija za djecu bosanskohercegovačkih pjesnikinja

povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

«…publika od sedam do deset godina može u ovoj knjizi prepoznati teme, stanja i raspoloženja karakteristične za svoj uzrast…Mjera začudnosti, to jest poetskog oneobičavanja primjerena je je baš to0m uzrastu – a naglasak je, ipak stavljen na jarkost i primamljivost slika iz svakodnevnog života, na kojima bi se dječja pažnja trebala više zaustavljati u smislu podsticanja i poduke. Vedrina i razigranost u osnovnoj intonaciji pjesama ritamski je dobro «pogođena» i realizirana, premda su poente, odveć direktne…»

Željko Grahovac      

Vrabac

Ptica mala cvrkuće

Na prozoru moje kuće,

Ne boji se zime,

Vrabac mu je ime

Mrvice od hljeba rado jede,

Jer ih mnogo voli,

A kad’ je gladan,

Stomak ga boli.

Krilima leprša i skakuće,

Ne ide daleko od kuće.

Kad’ bubice i crve hvata,

Donese i za svoga brata.

Zimi se često

Š golubovima druži,

Jede sve sa njima

I…

View original post još 99 riječi