Mirjana Jezildžić: Nove pjesme

neven

Zaljubljeni na pozornici života

Zaljubljeni se drže za ruke

lopoči na vodi

bjeličasto- ružičasti

izlaze iz zelenih listova

kao mlada dijeva iz svilene košulje

Počinje Festival svjetla

Svaka se kapljica ljeska…

Okupani bisernim kapima

obasjani svjetlom

smaragdnim

zlatnim i srebrenim svjetlom

Zaljubljeni ulaze na pozornicu života

Zbog njih se razmiču zidovi

zbog njih je noćas svijetlo i toplo

Prosvijetljeni i slobodni

dvoje zaljubljenih slave svoj sretni dan

 

Život ovdje i sada

 

Život je..

što je to život?

Voditelj na TV-u pravi „Paralele“

I pita se, općenito, što je život

Odgovor daje samom sebi

Put ka smrti, veli

To je život.

Što je to život?

ovdje i sada

pitam se… Imamo samo jedan život

A ne znamo ga živjeti jednostavno

Ovdje je bolje što je gore!

Ludilo!

 

Ne gledam više televiziju

 

Slike sve sive, nejasne

pejzaži otužni, ljudi mračni

ceste izrovane

gradovi puni nereda, smeća

sela razrušena, pusta

kuće šuplje, nakrivo stoje

napola bez krova…

Građani i seljani ojađeni

tugaljivo iznose svoj slučaj

Zbunjeni, nevoljno staju pred kamere

 

Mladi se sklanjaju od snimatelja

odmahnu rukom i odu… A nije da ih se ne tiče.

Volim mlade ljude.

Ne volim više gledati televiziju.

 

Noć na mansardi

 

Noć skriva

I razotkriva.

Tajanstvene sjene bježe

Noć vani zamotava

u crni plašt

stabla

kuće

ulice i noćne ptice

 

Noć na mansardi

višekatnice

pokriva lice usamljene starice

Dok čeka poziv…

U Staračkom domu danas nije bilo mjesta!

 

Iz rukopisa nove knjige

Poesis Mirjane Jezildžić je jedna suptilno angažirana potraga za istinom koja u suvremenom svijetu sve više postaje putovanje po nevidljivim stazama obespućenosti. To putovanje  je ovdje i sada i to ovu poeziju stavlja u krug pobornika primjenjene poezije, onih koji se nisu izgubili u melanholiji već sa mansasde višekatnice pokušavaju razgrnuti vunaste oblake virtualiziranog svijeta.

Oglasi

Anto Zirdum: DÉJÀ VU

brezee

mladi pjesnici su ljubili

dobrostojeće barunice

podbuhli industrijalci su milovali

mlade pjesnikinje

 

a oni su ljubav tražili u fraktalima

susretanja vremena i prostora

rovarili po drugim stanjima svijesti

i trošeći vrijeme sa slavnošću starili

 

slavni pjesnici su savjetovali

pjesnikinje početnice

slavne pjesnikinje su se divile

darovitosti mladih pjesnika

 

a rijeke su i delje tekle nizvodno

zimi je bilo klizavo, ljeti goluštravo

lišće je svake jeseni padalo

a u proljeće vrbopuc je golicao vene

 

Neke 2010.te godine koja će biti zapamćena kao godina velike krize – recesije

 

 

 

 

Nikola Šimić Tonin:U ŠOPOVOJ BOLESNIČKOJ SOBI

već dugo leži

prikovan uz krevet

u njegovoj sobi sve je tiho

njom hoda bolest

vani je sunce, život, radost…

svud cvjeta – buja mladost

čuje se svirka harmonike

čuje se pjevanje grupe

grle jutro snagom pjevanja

srce se njegovo steže

očni mu kapci postaju teški

niz lice mu korite se suze

bolest ga zauzima sve više

Isus na sjedalici do njega

odloži novine

da mu čuje želje

 – kako bi rado o moj Isuse

poletio vani s njima zapjevati

zdrav i sretan nazdraviti

siguran u svoje korake

veselo svud hoditi

šetnicama i prečicama znanim

zar bolest i zdravlje tako nas dijele

Dobri Bože

slušaj istinu moju moj Isuse

zdrava svi su me voljeli

bolesna bolesti prepustili

smrti izručili

i riješili se udesa moga

ili je Dragi Bog zaželio imati uz sebe

pjesnika moga kova

 

 

 

LJUBO HRGIĆ, ( pseudonim Hrvoje Bor) 1908. – 1976. : PJESME

MOLITVA PRED ODLAZAK

 

Kao što vjerni pas, svim bićem svojim

nježno svoga gospodara ljubi

i ja zahvalan pred tobom stojim,

ljubim Te, Divni, ljubim i ljubim,

sa svom slobodom svojom ljubim….

 

S prirodom cijelom, rijekama, morem,

sa živim bićima, vulkanima, gorjem,

sa svecima i budućim pokoljenjem,

sa zvijezdama i nevidljivim svijetom,

i sve pred tvoje noge stavljam:

 

Sve dana,

sve kucaje srca,

i boli, i suze slane,

i Anđele silne, braću i sestre svih boja,

i bića još neznana,

i razna sunca, pustinje, prašume crne

i sve što ima izabrana,

 

Tvoje je i dajem Tebi,

Samo me uzmi k sebi!

 

Srijemska Mitrovica, 14. kolovoza 1951.

 

 

ORGULJE

 

Onaj tko ima bistro oko,

srce mudro i iskustvo boli,

taj vidi u ponor duboko,

osjeća tko mrzi ili voli.

 

On sam mora biti kao fino glazbalo,

S talentom da stvara razne zvuke.

Glazbalo, pjevalo il’ plakalo,

odrazuje muke.

 

I orgulje dok ih sabran slušaš,

Pružaju ti uzvišene slasti.

Kad zanesen netko na njih svirne,

potresu se od neznane strasti

i ljudsko te nešto dirne.

Srijemska Mitrovica, 28. srpnja 1951.

 

BOLEST

To se ona titra kao šapat,

Skrivenom silom podmuklo stvara,

razara tijelo i lomi dušu.

Ona je tajna koja umara.

Tek veseli, za čas samo sjetni

kao dan proljetni.

 

Nosi nas brzo u daljine neke

kao da diže i stavlja na krila,

o onda sputava dah,

otežava hod kao teška svila.

 

Najteži su časi kad kiše romone

i usne se suše a uši nam zvone,

misli se mrse i sve se zapliće

a ljudi čudni k’o smiješe figure

s orlom i najljepšim cvijetom,

 

vratolomno jure.

 

A kad sunce plane

i u nama svane,

duša se pokrene da poleti pravo

kao ševa, soko ili zraka

tamo do oblaka.

 

Srijemska Mitrovica, 23. srpnja 1951.

 

 

 

MASKA

 

Ah, krasno je kada nitko nije znao

kad si uzdisao…

 

Volio si maglom zastrt brijeg

kad tek slutiš što se pod njim krije

bujna trava, gajevi il’ snijeg…

 

Tako ideš s plemenitom krinkom,

Svatko misli: on je sretno biće,

bol njegova nikog se ne tiče.

Vješto brišeš bore sa svog čela

Svuda radost da posiješ,

Na uvrede blago se nasmiješ.

 

A kad dođeš kući, dahneš,

tiho rukom mahneš,

zbaciš masku i pokriješ lice.

 

Ah, krasno je kada nitko nije znao

kad si uzdisao…

 

Srijemska Mitrovica, 30. kolovoza 1951.

 

LASTE

 

U koji dan i čas one azurom kruže?

Zašto se tako kupe tvoreć crnu dugu?

Tko će im pokazat stazu i prugu

da nađu pravi put?

 

A zašto kreće, male, zašto bježite od nas?

Nisu vam tamo valjda kukci ukusni tako

nit će vas pjesnik koji shvatiti ovako.

Stoga vam tužan cvrk.

 

S vama pošla bi moja duša

na pero jedno bi stala,

slobodna u bezdanu mora

da vrisne od sreće, pa makar pala.

 

I malen nebom trag, i zbogaom, drage moje.

Odoste u dalek kraj.

Vratite se ipak, tamo ste gosti,

kod nas vas čeka raj.

 

Oštrokrile, brze strijele

sijeku plavet uz svrkut, kratak, krt.

Bog nek’ vas čuva laste,

da na tom putu izbjegnete smrt.

 

Srijemska Mitrovica, 3. Rujna 1951.

POSLJEDNJI DIJALOG LJUBLJENIKA PRIJE NEGO SU USKOČILI U ZAKRIVLJENO VRIJEME NOVE VEZE

Književni kutak pod jasminom

sat

sve se nekako smirilo

samo me pogled na sat uznemiri

jer često vidim kazaljke

poklopljene ili raširene

i tad mislim na tebe

jer mislim da ti misliš na mene

i to nikada neće prestati

dok bude satova s kazaljkama

POGLEDAJ NA SAT

POGLEDALA

neće stati

jer nitko neće pratiti

ove duše s različitim ležištem

kao što smo mi jedno drugo

sa istovjetnim težištem

previsok je to standard

i za kamen kojega smo počeli

navlačiti na grobnicu ljubavi

ANTO  ZIRDUM

View original post

SLOBODAN BOCO BAJIĆ: JEBI GA

Književni kutak pod jasminom

BOCO

JEBI GA

Jebi ga kad voliš, jebi ga kad patiš,
Jebi ga kažeš da lakše shvatiš.

Ne znam jebi ga, kakva riječ to je,
Da može izrazit’ misli tvoje.
Čovjek što sluša koju,
Jebi ga, nađe i sudbu svoju.

Jebi ga kad voliš, jebi ga kad patiš,
Jebi ga kažeš da lakše shvatiš.

Jebi ga, ne znam dokle će tako,
Da samo s jebi ga razumije te svako.
Nekog kad pitaš, kako si, KAKO?
Kratko ti kaže, jebi ga, ‘NAKO.

Jebi ga zimi, jebi ga u maju,
Jegi ga, da priču privedeš kraju.

Jebi ga, riječ je il’ možda dvije,
al’ svako će da te razumije.
Naša je to riječ za svaku priliku.
Čovjek je naš kad shvata razliku.

E, JEBI GA!

View original post

Vjerna Vojača nepoželjne vjere

 OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Vanbračni Ostojin sin Stjepan Tomaš

oženio je Vojaču  po običaju domovine

stasitu al običnu krstjanku

i prisegnuo na predanost,

dok mu bude dobra i vjerna.

Plemenitaši ga iza leđa zvaše

kopilanom  – kraljem od nevolje,

a  da Vojača –  neznatna roda,

krune nije zavrijedila.

Badava ih veza sin nasljednik

jer je papa trebao potvrditi

da je on sam regularan kralj

a   cijena toga je odricanje

od ljubavi koja je sama sebi svrhom

i odbacivanje vjere svojih starih.

 

Zbog promjene vjere papa brak razveza

a radi učvršćenja predziđa

s Katarinom katolkinjom

zadrtog hercega Kosače kćerkom

(potajnog patarenskog patrona)

nanovo sveza radi saveza

 

Vojača je bila i dobra i vjerna,

al vjera joj ne bijaše sukladana

potrebama plemenitih i svetih,

te i ona kopniše po samostanima

dok je vatra, gora od inkvizoterske lomače

isušivala dušu proklinjuću.

 

Znala je da ni jedna od njih dvije

nije sama birala biti to što jesu

niti da će vazda biti kako je.

 

Nenaspavavši se tvrdim snom običnih

čekala je kad će njezin sin na prijestol zasjest.

 

Dočekala je sjaj na njegovoj glavi

i istog dana milošću božijom dušu ispustila.

 

OVO PISA DIJAK DOBORSKI

Apatridska Kraljica Katarina

ljiljan

Do Kozograda jedan vodovod vodu vodi

a kad Turci po svajetu babe

vodu presijekoše kraljici suze potekoše.

Ne zna što je s djecom, al zna da njih

ko životinje skupocjenog krzna love

jer prijestolja bez prijestolonasljednika

lakše se pod drugu krunu podjarme.

 

S Kozograda dva puteljka odvode

kroz dvojbe pune zasjeda i strepnje.

Negdje kod Konjica osvrnula se

i tužno oprostila od nebotićnih gora:

Zbogom ostaj moja Bosno slavna
I u tebi do tri dobra moja,
Vode s izvora Radakovice,
Ribe iz Bukovice
I pšenice iz Liješnice.

 

Jugu je hitala rodnom Blagaju

i s ocem još južnije se sklonila od bure

da bi na kraju sa svojom pratnjom

u Rimu, uz mjesečnu skrb od 100 dukata

kao i mnoge bivše vladarice

apatridskog boga molila

da ne prestane sanjati dvore u domovini.

 

Na sve načine majčinska duša

pokušavaše otkupiti svoju djecu

al jamstva većega od pedigrea

kraljevske dinastije nije imala

a to onima u čijem u srcu dukati kucaju

biješe baš bez ikakva pokrića

te odbiše pozajmiti toliki novac.

(Prinčevi i princeze bijahu najskuplja

roba u osmanskoj veletžnici roblja).

 

I što duže u egzilu venuše

Uži zavičaj – humke u zemlji Humskoj

širi zavičaj – kraljevstvo bez kralja

bijaše sve dalje i tuđije, blijeđe i tužnije.

A vjera joj po potrebi vladara iz sjena velikih

dom joj je prognan u samostane rimske

djeca joj u sužanjstvu slobodno žive

a i ona sama bila je ono što nije

i zato u posljednje dane

(pred)posljednje Bosanske kraljice

njezino srce mrtvičavo ječi:

joj joj joj mirna Bosna je neprebol moj

 

Ovo pisa  Dijak Doborski

 

 

Ivan Potić: pet pjesama

donato

Supstrat

 

Ciklusi

male radosti

Svetski bol u velikom pakovanju

prestabilizovana harmonija

u svetu otpalih glava

nagoveštaji onoga što je bilo

onoga što nosimo u sebi

i onoga što će jednog dana

ponovo biti moguće

Planinski vazduh

čist

lekovit

ili vrisak

nimfe

sakriven u školjku

Tvoje lice

iz drugog vremena

katanac i ključ

vertikalno sanjarenje

Zagledani u jedno

novo jutro

skinuli smo kožu

trčali kao deca

disali radoznalo

skoro da se nismo prepoznali

Možda se ljubav

umorila od nas

a bez nas

to je priča

kojoj ne znam kraj

 

U susret Sudnjem danu (Duh Dilana Boba II)

Mršave uspijuše pred kamerama kuvaju
za bogate sponzore.
U kavezu ih čuvaju
Egzotične živuljke sikću ili krešte;
Bitange bez stila priređuju fešte.
Pilići su in,
kokoške su aut,
zna se ko je limar
a ko astronaut.
Pozorišta puna kafanske publike
iznad masnih stolova vise ružne slike
gde god da se deneš, crveniš od rike
majmuna i kobila, neke čudne klike,
starlete su ušle među književnike
mutna voda curi dole, u slivnike,
istresi se na papir pa daj jelovnike.
Balerine ćopaju samo za elitu
komponuju šusteri za bogatu svitu,
žabe se potkivaju, kukolji u žitu,
hromirane jetre za gospodu situ.
Ko ne zna da peva, gurni ga pod šatru
nek zavija tamo, nek glumi Sinatru
navuci mu pelene, pa nek guta vatru.
Svet je jedno selo,
al nek je veselo.
Svi odjednom glume,
kao jedan dišu,
ego svoj bilduju
pevaju i pišu
kao da je opet došla Renesansa
miševi na palubi,
poslednja je šansa.
Svi žele da nose kožu tuđu neku
po oblaku skakuću
dok stoje u dreku
i pričaju bajke
o medu i mleku.

Razgovor

Doći će vreme kada će lepe duše opet lepo razgovarati
sumrak neće kriti oproštajne poruke
doći će dan kada će zmije odgmizati u rupe
ključ ćemo dati čuvaru kapije
ledine posuti cvećem

Doći će vreme kada ćemo slaviti genijalnog klesara
u tišini sat će tiho kuckati
pod nama će reke žuboriti u pravom smeru
čuvar kapije mahaće sa zidova

Nećemo misliti ni o čemu
ni o javorovom lišću
ni o polarnoj svetlosti
plovićemo kao barke kroz snove

Doći će vreme muzike pokajanja
plemena varvara nastaće u magli
lepe duše opet će lepo razgovarati
o vetru
o prašini

 

Veštice iz Gradeža

 

U gluvo doba noći

kad pravi domaćini spavaju

neke se brkate žene

na krovu domunđavaju

 

Pospremile su kuću

još ranije avliju

domaćinu večeru spremile

očistile boraniju

 

Ućutkale mačke i pse

izogovarale komšije

prepričale novi rijeliti

i one sisate rospije

 

U srećnija neka vremena

Nevestu malu su gledale

na krovove nisu sletale

ni nedužne ljude ujedale

 

Al’ ovo su vremena nova

promenile se metle

i sad im u olujnoj noći

zenice demonski svetle

 

Dosta je više spremanja

i radova u polju

možda smo jadne i neuke

al imamo slobodnu volju

 

Pa šta ako imamo brkove

celulit ili strije

odsad će naš Sindikat

drugima krv da pije

 

 

Staro

Dobri su Stari Grci
I Prust
Kant i Hegel
Dilan i Tom Vejts
i sve što gmiže okolo
sa starom dušom
i pravim ožiljcima
sve kvrgavo
pegavo
povijeno
rahitično
slobovido
drthtavo
sve je bolje od ovog
praznog savršenstva
ispoliranog raja
hiperbarične komore
daj mi zadimljenu kafanu i bluz
nek cvrče kobasice
podseti me da sam živ
dok sam živ
ili me pusti
da se opredmetim
stvorim besmrtnu stvar
nešto nesterilisano
ukusno
masno
ljuto i nezdravo

na primer
pesmu

Ivan Potić, rođen 24. maja 1972. godine u Zaječaru, diplomirao je na  Filozofskom fakultetu u Beogradu, odsek – Istorija umetnosti.Autor je deset knjiga – knjige priča „ Vratolomije“ (2003) „Matica Srpska“ Novi Sad, „To što je stvorilo čoveka“ (2005) IP „Filip Višnjić“, Beograd „Još jednom o nevidljivom“ (2007), Književno društvo Sv. Sava, Beograd, „Vilenjaci u živom blatu“ (2010), NKC, Niš, „Vesele priče o tugovanju“2013, CEKIT, Zaječar, „Kvadrat na crnom kvadratu“ (2015), Književno društvo Sv. Sava, Beograd, „Pričožder“ (2017) NKC, Niš, romana pod nazivom „Dnevnik neutešnog kosmonauta“ (2016), Studio Znak/Gramatik, Beograd. Objavio još i knjige poezije „Netačni odgovori na pogrešna pitanja“ (2009) „Vaša knjiga“, Beograd, i „Bilo bi lepo da praznina ima oblik“ (2012), Narodna biblioteka „Njegoš“, Knjaževac. Priče i poeziju objavljivao je u domaćoj i stranoj periodici. Predstavljao Srbiju na međunarodnom Festivalu kratke priče Kikinda short 02. Objavljen u zborniku Kikinda short 02, zborniku Treći Trg 03, u  stranoj periodici (poljski Portret 24/07),  u „Pesničkom vozu“ (2010), antologiji pesnika jugoistočne Srbije, Vranjske knjige, Vranje, „Tajanstvenom putniku“ (2012), knjizi brzih priča pisaca iz južne Srbije, NKC, Niš i antologiji posvećenoj Milošu Crnjanskom „Putnik sa dalekog neba“ (2013), Laguna, Beograd, kao i u knjizi na albanskom jeziku „Iz Beograda s ljubavlju“(2011), Algoritam Media, Beograd. Knjiga „Još jednom o nevidljivom“ izašla je u Poljskoj kao e-book.