Zvonimir Mikulić Đono: 5 pjesama

JOZO JUKIN

Da sam pošao stopama djeda Joze

sada bi barem bilo vinograda

ili maslinik u Letuši il’ šipak,

smokva na onoj Božjoj škripini

Ali, eto, nisam. Što ću?

Ne čudi, zna se kako je krvavo

s ljuta krša kruh jesti

pa zato od mene nikad djeda Joze,

ni blatine, ni ulja, ni smokve sušioke.

I veli meni moj prijatelj Ante,

a Antinih većina drži vodu,

‘Ajde, pusti, po maslinama i vinu

tebe nitko zapamtio ne bi,

al’ sigurno će jednom netko reći,

Aaaa, znam, Đono,

onaj  Milin, mlađi, što kuće gradi,

onaj što ga je malo odnijelo na knjige.

A svakog od nas na nešto odnese.

I što drugo mogu, nego i dalje žigat

novi laz u svom knjigogradu,

jer za maslinik, smokvik, vinograd,

za zemlju, sada je ionako kasno.

Ali za Jozu Jukinog oteti od zemlje,

sačuvati od zaborava, nikad nije kasno.

Pjesmom. Nego kako?

TRI

Tri cvijeta,

tri svijeta,

a jedno nebo.

Tri groba,

tri majke,

a jedna tuga.

Tri mita,

tri sna,

a samo jedna istina:

Bez truna srca,

požderat će mržnja

sva tri.

KAKO?

Dopade te milost

rasti i cvasti,

na ovoj stijeni,

gdje valja biti

i svoj i svačiji

I sin, i otac

i muž, i brat

učenjak i vjernik,

sudac  i krvnik,

ratnik i pjesnik

Samo, kako sve to

u istoj koži

i ostati čovjek,

da nikomu suzom

oko ne zacakli?

GODOVI I PLODOVI

Raspukli godovi,

dozrjeli plodovi.

Svjedoci vremena,

čuvari sjemena

ljudi s kamena

drevnoga znamena.

Taoci bremena,

tvrđi od kremena.

Rugaju se kletvi

i Koščevoj žetvi.

Prkose usudu,

pljuju na osudu.

Raspeta nevina,

ljuta žeževina,

kivnima žlibina,

a meni sudbina.

Bolna mi milina

ta Hercegovina.

ZAJEDNO

Obasut ću te snenu vrelim poljupcima,

zakriliti velom satkanim od osmijeha

da ti oko zaiskri ognjem dragosti

u ovo zimsko jutro svjetlucavo od inja,

u ovom ispraznom svijetu ledenih srca.

Mnogi prestadoše govoriti srcem,

ali nas dvoje se ne predajemo;

poduprijet ćeš me kada klonem,

pridržat ću te kada se sapleteš.

Zajedno kročimo skokovitim putovima

k svjetlu izbavljenja onkraj početka.

Zajedno – usud ili izbor

svejedno,

Zajedno – za-jedno, kao jedno

dok na koncu ne prijeđemo u uspomenu

i tamo zauvijek postanemo

jedno.

iz zbirke Godovi i plodovi, HKD Napredak Ljubuški, 2021.

JASNA PRIMORAC: pet pjesama

S A R A J E V O

Vidiš li ovaj grad prijatelju?
To je mjesto u kom sam rođena.
Grad u kom je teška borba vođena.
Grad ljudi, ljubavi i ptica.
Grad sa ženama najljepšega lica.
Znaš li prijatelju koliko mi znači?
Roditelja nemam, a Sarajevo je moj otac i moja mati,
znam prijatelju da želiš o Sarajevu mnogo znati.
Bilo što da ti kažem, neću da slažem
Sarajevo je srce ,ljubav i duša
Sarajevo su djeca, cvijeće, Grad i ulice,
u Sarajevu prijatelju kad glupost napraviš
gubiš svoje lice, Sarajevo je čaršija,
rijeka Bosna i Miljacka, Sarajevo su prijatelju sve Sarajlije
u gradu rođene, i one sudbinom u Sarajevo dovođene.
Sarajevo je planeta prijatelju, u njemu kada se
jednom napiješ vode sa Baš-čaršije
napio si se sreće, napunio dušu rahatom
koji se samo ovdje možeš naći
među ljudima ispod planina
što su se nad njim nadvile kao anđeli s krilima.
Sarajevo smo ja i TI prijatelju!anđel

MAMA

Kako sam nekada žurila kući
znajući da me čeka mama
koliko mi je puta rekla požuri,
da ne bude sama.
Taj zagrljaj mio i drag
srdačan osmijeh i kućni prag
topao čaj ili šalica mlijeka
znala sam da me na stolu čeka.
Dugo smo u noć pričati znale
i sada se toga sjetim
o zašto je sve ovako
i životom kao da proletim.
Danas te nema jedina moja
ja kući žurim da stignem na vrijeme
čemu užurbani koraci kada nema
meni najdraže žene.
Pjesmu ti pišem draga mama
umjesto cvijeća koje sam ti
često darovati znala
neka ovo bude iz srca i duše
za sve lijepo što si mi
u životu dala ,hvala ti draga MAMA!

RASPUKLA  NOĆ

Raspukla noć ko dinjina kora
pogled u tminu ko noćna mora.
Vani snježi ozimilo svuda
dugo je do jutra nema se kuda.
Stotine misli u zagrljaju noći,
i jedna želja da san će doći.
Ko izgubljeni putnik iz vlaka što ode
tmina pritišće nikako da ode.
Dođite snovi u zagrljaj moj,
u ovoj hladnoj noći nitko više nije svoj.
Barem da snovima obiđemo draga mjesta,

jer život je duga cesta
nekome kratka, nekome duga
nekoga sreća prati, a nekoga tuga.  

VJEČNA

Zašto se negdje netko veseli,

a netko ničega nema, zašto se previše troši

dok drugi gladan na počinak se sprema?
Zašto sreća u svima nama nije vječna,

život nekoga grli, a nekoga boli?
Budimo spremni pružiti ruku prijatelju ili bratu
zatvoriti vrata zlu i ratu pa vječno voljeti ljude

da svima nama dobro bude….

ZLATNA RIBICA

Kada bih poželjela
zlatnu ribicu sresti
Bio bi to slučajni susret na ovoj čudnoj životnoj cesti.
Tek tada bih ne samo tri,
već rijeku želja
pokušala izustiti.
Od slobode do čiste vode,
od jutra pa sve do sutra da sunce sja

svima nama  da se nikada i nigdje ne javi nikakva tama.
Pa kada bih želje nizala
tekle bi one ko tiha rijeka, bolesnima bih tražila lijeka,

 dječici maloj puno mlijeka, slatkiša igračaka i djetinjstva sretna

 bez plača i boli, tražila bih od ribice da čovjek čovjeka voli,
da mir vlada svuda, mržnja da nestane

 i da svo ludilo oko rata prestane.
Možda na svojoj životnoj cesti zlatnu ribicu sretnem ja

 pa rijekom života sve želje moje budu ispunjene,

 one su  u meni odavno pripremljene.

Jasna Primorac je pjesnikinja koja je rođena 27.ožujka  u Sarajevu.

Po vokaciji je prof. specijalist traumatske psihologije sa dugogodišnjim iskustvom u radu elektronskih medija radija i tv.

Trenutačno obnaša dužnost rukovoditeljice Odsjeka za jezike i govor RTV FBiH, te uređuje i vodi emisiju „ Večernji radio razgovori“ u dvosatnom trajanju svake srijede.

Tijekom rada je radila kao spikerica i urednica na Radiopostaji „Vrhbosna“ u okviru HKD „Napredak“.

Svoju medijsku zastupljenost iskazala je kao dopisna novinarka Radio Vatikana, Hrvatskoga radija (Zagreb), te Radija“ Herceg Bosna“.

Svoje profesionalno umijeće Jasna ja iskazivala u radu s mladim osobama u okviru psihoterapijskoga rada u okviru dobro poznate svjetske organizacije „Medecin du mond“ kao psihoterapeut.

Za svoje pjesništvo Jasna je nagrađivana domaćim i svjetskim nagradama.

Autorica je dvije zbirke pjesama dok je treća u pripremi.

banko serdar: 4 pjesme

LET

Nebo iznad grada

prekrile su ptice selice.

Kroz guste magle

za suncem lete.

Lete na zapad?

Ne čuje se ni krik

ni pjev,

samo zamah krila

što ih u budućnost nosi.

Odbacile su zakon jata.

Ne lete da im let

bude lijep,

lete da bi (pre)živjele.

AKO SE IKADA SRETNEMO

Ako se ikada sretnemo

prepoznat ću te po mirisu juga

i mirisu vječne mladosti.

Prepoznat ću te po istini

koju nosiš u očima.

Pričat ćemo o ljudima koje smo poznavali.

O ljubavi…

O ljubavi prema obitelji…

i prošlosti koju smo dijelili.

Pričat ćemo o našim ulogama u sadašnjosti.

O poeziji…

i domovini koju si davno napustila.

Ako se ikada sretnemo

nakon ovih dugih neobjašnjenih godina,

srest ćemo se na kraju priče.

DRHTAJI NAD ATLANTIKOM

Samo jedna kratka SMS poruka

bila je znak

da još ništa nije prestalo…

i dvoje zrelih ljudi sa radošću,

mladalačkim žarom u srcu,

vratiše se u vrijeme od prije 30 godina.

Istina je sve ove godine

drhtala nad Atlantikom…

Vrijeme ne liječi ništa.

Prava ljubav se ne gasi pauzama…

Ni godinama…

Niti daljinama.

Kako sada biti odrastao?

I mudar

da ih ovaj nalet emocija ne oprži?

Ne znam, je li ovo što im se događa

fer srcu i njezinom i njegovom?

Ali neki razlog ima.

Najveća je greška

misliti

Kako još imaju vremena.

PJESMA MLADIH SLAVUJA

Ogrnut svjetlom

na putu za vječnost

k nebu se diže Hrvojev grad,

nad slapom smješten

poviješću stiješnjen

sačuvao je ponos i sjaj.

Putniče svrati, zastani tu,

odmori tijelo, osvježi duh…

Poslušaj pjesmu mladih slavuja

što od davnina klizi niz slap.

To tiho šume bijela im krila

a svaka duša jedna je kap.

Stoljeća slavnih

i onih tamnih

duboke bore cure niz zid,

dok čiste ruke

Svetoga Luke

blagoslov Božji rose nad njim.

Putniče svrati, zastani tu,

odmori tijelo, osvježi duh…

Poslušaj pjesmu mladih slavuja…

O kako iskren njihov je poj.

Živote svoje oni su dali

za grad Hrvojev i moj.

Miljenko Buhač: pet pjesama

Kako se pjesnik oprašta s mladošću


Sjene su pale po mome sjećanju. I magle gmižu

Tamo gdje nisam bio ja sam barem čežnjom dospio

Gledaj, mojom se Hercegovinom razlijeva med crni

I ja sam zastao, više me ne vode sa sobom vilenjaci

Neljubljenih i nemilovanih razgruđenosti se sjećam

Vrlo rijetko, kroz odbljesak munje i odsjaj klasja

Niz topolja tutnje kopita vranaca, ali junaka nema

Po mome su sjećanju slutnje pale. Kišit će u gorama

Majke su i očevi otišli namjestiti nam postelju novu

Dugo je putovanje, a sjećanja mi nisu pouzdana

Ostat ćemo svi na slikama oronuli i sijedih misli

Zapravo, djeca smo, upala u crvotočinu vječnosti

Čujem zvijezde, ustuknuo pred svemirskom jekom

Vraćam se kući, na iskon, gdje miriše prvo mlijeko

Taj put nije ni težak, on nema mjere, ni imena nema

Gledaj, mojom se Hercegovinom razlio ocat gorki

Neću se zaustavljati. Ako ponekad okrenem glavu

Ne obazirite se, ne dozivajte, ne mamite me vinom

To se ja samo vraćam u svoj prvi plač koji još traje

Gledaj, po mom su sjećanju igle sa starog trna pale

—————————————————–

Potomak zadnjeg galaktičkog vilenjaka

Sanjam kako savanom ponosni gepardi jure

Moje su pleme Zulu ratnici i drska lavlja banda

Munje sijevaju, s Kilimandžara se zalijeću bure

Mene čeka čeznutljiva Amazonka, mirise veranda

Zambezi, Amazon, možda lijeni mistični Mississippi

Moj je san ploviti i ljubiti, ostati ponad beskraja

Budim se, gromovi u daljini i tužna kisa sipi

Tko sam, kome je zvonilo zvono na putu do raja

Java je tezi oblik oboljenja, čir ciničnoga svemira

Tu su me nekad zaboravile vile, maćehe moje

S javom nemam ništa, ona je uzrok mog nemira

Bježim od svijeta ljudi – i oni se mene boje…

———————————————————-

Mostar – Svakome po jedna humka i obala

Ovaj se grad razbio u bezbroj naoštrenih kristala
Prašnjavih. Oni nose oči vjetrom raspetoga nara
Grad koji volim ispija nebesku rijeku bez obala
Kao Žar ptica moje srce. Car tame grad mi začara

Iščeznuo je kao prašina sa nestvorenih zvijezda
Nemam se vise za koga moliti kraj toplih ruševina
Odletjeli galebovi. Liske više ne svijaju gnijezda
Naše se duše u prošlosti griju iskrom u kapi vina

Ovaj se grad oprostio od svih stoljeća i vjekova
Zauvijek prepušten inferno plesu sila dobra i zla
Džepova punih južnjačke utjehe i gorkih lijekova
Svakome od nas ostaje po jedna humka i obala

———————————————————-

Kakav si to krenuo u pjesnike

Ne, nisi ti pjesnik, reče mi jednom blago

Paleći cigaretu izgledala je svileno i vileno

Znaš, u pjesmama ovdje u Hercegovini

Moraju cvjetati breskve ili te prve trešnje mamiti

Mora i Neretva teći i pjesnik misli da je zelena

A nebom moraju makar i olovni oblaci ploviti

Moraš u pjesmi suzu nevidljivu prepoznati

Ne, ti nisi pjesnik, dragi moj koji mi to nisi

Evo, kao da gledam… maštaš o meni puteno

I grozničavo pokušavaš pobjeći patetici

Nisi ti pjesnik, jer da jedan od njih jesi

Mi bismo se sada ljubili na dalekom sjeveru

Grijali bismo ukočene prste na bačvi kestenjara

Čeznuli bismo za dosadnim jugom i narovima

I nikad ne bismo doznali koliko te ne volim

I žao mi je, ali ja moram znati tko je pjesnik

Jer meni su svi ljubavni stihovi posvećeni

Kod tebe stihovi slabašni, putnika umornim čine

Tragaš za ranama, osvetom oplakuješ djetinjstvo

A ja sam samo htjela jednom pjesnika zavoljeti

Beznadno. Svi oni odmah zavole mene

I raspadnu se. Potonu. Rastope se na ognju

Pred mojim očima. Eto i ti. Pa gdje ćeš takav

U pjesnike. Gledaj, sjever je, a šafrani cvatu

——————————————————

Srce dao poskoku i vuku

Kad sam krenuo iz grada ulica je zbrajala lisce platana

Pripravan za kolodvore dalekih gradova i snjegove sive

Znao sam da nema povratka sa puta Marka Pola i Matana

U praznom kuferu u ruci ja sam vukao brigu i snove krive

Iz grada kad sam otišao nad Humom su kružili mrcinjaši

Ispraćao me zaborav i kletva predaka sto isto poklekoše

U dalekome svijetu crtao sam malo sunce na praznoj čaši

Promicali su dani, mamila me utjeha bezdana i vino lose

U grad kad sam se vraćao, srce sam dao i poskoku i vuku

Pripravan samo za staru dječju kolijevku i impresiju duge

Opet s istim praznim kuferom vukao sam se ruku pod ruku

Lutalicama sam ostavio kolodvore i uzdah prazne pruge

Kao u stupicu kad upadnu nemirna krila noćnih demona

Ja vise ne mogu nikamo maknuti iz ove mi drage opsjene

S vama sam, a pola me je ostalo u jeci vagona i perona

Tuđih krajeva koje zaboravljam, a oni još vise mene…

Miljenko Buhač, rođen je u Mostaru 1961.

IVO TOTOĆ:BLAGI OSMIJEH IZVJESNOSTI

Te je noći po prvi put potonuo

mjesec za gradinom

Sjaj prizora ublažio je strepnju

što mi to donosi dan?

                 *

Tog dana jedna je ptica prekinula

njihanje i pljeskanje stabala

Sama na nebu nad gradinom

neko je vrijeme lebdjela

Ne znam kada je odlepršala

                 *

Tada se i ono malo oblaka razišlo

i prestao je puhati vjetar što je

do tog časa prašinu nosio

Tad sam se sjetio zvonjave dan prije

po prvi put u desnom uhu

                 *

Te se noći jedna mala rijeka

počela ulijevati u jednu veću

Te sam noći po prvi put sanjao

vatreni bljesak na horizontu

                 *

Od te je noći izvjestan

blagi osmijeh strpljenja

Iako je pravo govoreći

putovanje tek otpočelo

IN MEMORIAM: SAVKO PEĆIĆ PESA (1949-2022)

KNJIŽEVNI KUTAK

NE BUDI ME KAD SPAVAM

Kad spavam ne budi me

Sanjam svoje snove prošlosti

Zato

Ne budi me u snu

Zaboraviću prošlost

Koja prolazi

Mirisom vremena

 

Ne daruj mi torbu punu sreće

Ni šarene laže pričalice

Pusti me da uživam

U svojim snovima vremena

Koja mi vraćaju prošlost

I zavrću vrijeme u trajanje

 

Probudi me kad ne spavam

Da vidim šta ću da sanjam

U vremenu koje dolazi

Da ne nagazim na travu buniku

I za sva vremena sebično

Sve zaboravim

 

Utješi me

Da se sjetim osmijeha pogledom

Kako izranjam iz prošlosti

U sadašnjost da bi vidio

Svoju budućnost

Koju neću dohvatiti

 

Savko Pećić 

( iz knjige poezije “EHOS POEZIJUS”

 

View original post

Šukrija Pandžo: PJESME ZA DJECU

KONCERT KRAJ RIJEKE

Svirala moja od rakite,
kraj plave rijeke svira,
dođu leptiri da me zakite,
a vjetar kosu dira.

Slušaju ovce, kudrov, ptice,
i ćute – svirala jeca,
gledaju blago u moje lice,
k’o da su mala djeca.

Tad cvrčak žive takne rukom,
zapjeva glasno iz trave,
a za njim odmah sa zviždukom
kosovi crni se jave.

Svi se trudimo ko će bolje,
dirnuti u žicu i dirku,
pa iznad šume i niz polje
prosuti pjesmu i svirku.

LIST NA PUTU

Sagnula se mala seja

nad utrti put,

i podigla list sa zemlje

i crven i žut.

.

Pa pomisli: on boluje,

metla ga na dlan,

a nad njime smiješio se

tih jesenji dan.

.

I kap kiše, gle, na njemu:

to je suza trag,

pognula se i spustila

na nj poljubac blag.

.

Zašuškao list uveli,

sletio na put,

i zaspao snom dubokim

rasplakan i žut.

PROLJETNI DAN

Dobro jutro djeco, proljeće vas zove,

Jutros je stiglo i s njim prve laste,

Otvorite prozor i čut’ ćete tiho

Kako trava raste.

Proljeće je došlo, skita se kraj rijeka

I svirale kida sa vrba i svira,

Ogrnuto nebom plavljim od spomenka,

Sunčanim prstima po kosi nas dira.

Dobro jutro, kaže jaglacu u travi,

Ljubičici šapne, visibabu dirne,

Pomiluje kukurijek po kudravoj glavi

I krasuljke razaspe niz livade mirne.

Jutros je stiglo – na prozore kuća,

Orače zove na oranje rana,

I pune šake rumenoga sunca

Pticama prospe ispod sočnog granja.

Dragan Kulidžan: PJESME ZA DJECU

ZLATOKOLO
SREBRNKOLO

Sunašce se niz brdo,
za brdo
skoturalo
do Danice,
zlatokolo, srebrnkolo.

Danica je u kolo
veselo
dozivala
zvezdice,
zlatokolo, srebrnkolo.

Zvezdice su vencem
u venac
primamile
Mesec,
zlatokolo, srebrnkolo.

Tiho kolo titra,
kruni srebrn cvet,
mesečeva citra
uspavljuje svet.

Nina, nana
do belodana.

VRAPČEVA ŽALOST
 
Gaj ima bundu bijelu,  
plotovi iz snijega vire,  
navukle kuće u selu  
meke, snježne šešire.

Zasuta i kolska staza,  
ljut sjeverac reže.  
Nema kud — komšija Laza  
vitke saone preže.

A vrabac? On tužno gleda,
ne vidi nigdje puta.  
Dočeko je strica Leda  
bez hrane, bez kaputa…

Ne mari za pahulje lake  
kako kolo pletu.
Kaže: “To je za dječake,  
ja se radujem ljetu!”

SIPAJTE, SIPAJTE

Sipajte, sipajte,
pahulje lake,
srećan vam pad;
padajte, padajte —
bijelite grad!

Kitite, kitite,
pahulje lake,
volimo vas;
nosite, nosite —
radost za nas!

Letite, letite,
zvjezdice zime —
pahulje lake;
veselite, veselite
nestašne đake!

Sipajte, sipajte,
pahulje lake,
srećan vam pad;
padajte, padajte —
bijelite grad!

In memorijam: VIKTOR MAJIĆ

LADIN

ne poznaje ni sam sebe

ni svoj korak

ni svoju glavu

ne znaš da li je to on

ili je to planeta

ovdje nepoznata

uči hodati

djelomično prisutan

zvijezda ga vodi gradom

korak mu ide ulicom

on proplankom

sjena njegova oblakom

ne osvrće se ni na kog

niti bilo šta

remeti njegov korak

moraš ga ošinuti munjom

da stane

da se osmjehne

LJEPOTICA ZIMA

Bijela joj je i tašnica
Bijela dugmad i mašnica.
Bijele su joj rukavice,
Bijela bunda i čizmice.

Sunce bijelu boju svu
Potrošilo baš na nju.
Pa sad nešto slabo sija
Al´ se zato dobro skija.