EMINA SELIMOVIĆ: Genocid u crazy horseu

HISTORIJA GRADSKIH IDENTITETA

 

Nad gradom

knez od Vranduka, Radislav,

brat po ocu, kralja Tomaša

potpisa povelju

i sagradi crkvu.

 

Priče sa istočne strane

opkoliše bedeme,

Sultan fatih sravni

djelo Nečastivog,

vjerujući u svog Boga

sasiječe glave.

 

Bogumili s mrtvim kraljem

na čelu

šah-mat

isčeznuše-

 

Voljeli su svoje okupatore

ali nikad nisu postali Oni.

 

KAKO PRENOSI ABDULAH IBN RAŠID

Legenda Arduba kaže:

kada padne

veliki nišan

nepoznatog dobročinitelja,

desit će se Sudnji dan.

Sine, iako vjerujem

u jednog Boga,

žurim poduprijeti

produženje svijeta.

UMJETNIČKO DJELO

Klesar iza kuće

čini kamenu

isto što

i rak duši moga oca.

NOCTEM DIES SEQUITUR

Kralj Solomon je u životu

imao gotovo sve,

samo mu je

uvijek

nedostajala

jedna stvar.

Zbog nje je postao

jako nesretan

i anskiozan tip.

Godinama tako,

ništa nije pomagalo,

kraljevstvo je propadalo,

sve

dok Portugalci ne otkriše

Indiju

i šamana

koji zatraži Solomonov prsten.

Na prstenu mu ugravira

rečenicu

koja na svim jezicima svijeta

znači:

Sve je prolazno.

TRANZICIJA

Moja država sliči

na mrava

zarobljenog u

borovoj smoli,

koji nikako

da izađe.

•  

 

 

Rođena je u Zenici 28.09.1991. godine. Završila je Filozofski fakultet u Zenici, odsjek za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost, i time stekla zvanje profesora za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost. Oblast kojoj je više posvećena je književnost, bavi se pisanjem poezije i dobila jednu od najznačajnijih nagrada za poeziju u Bosni i Hercegovini, nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku. Nakon osnovnog studija u Zenici, završila i postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku Književnosti naroda BiH. Odbranila magistarski rad pod naslovom „Elementi postmodernizma i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina“ kod prof. dr. Sanjina Kodrića.

Zbirka poezije „Genocid u Crazy Horseu“ joj je objavljena 2016. godine u izdavačkoj kući Dobra knjiga.

Dobila prvu nagradu na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju za drugu zbirku koja će biti objavljena 2018. godine u Bijelom Polju.

Enesa Mahmić: FAUSTOVA KĆI

Pranje

Mama je rekla
Da nikad ne bih trebala
Otkrivati
Svoje namjere drugima
Pa sam bila nijema i slijepa
Po potrebi

Otac je rekao
Da čuvam obraz
Pa sam navukla masku svetice
Nije mi bila baš po mjeri
Morala sam skratiti pola jezika

Vremenom
Ljudi su počeli tražiti blagoslov od mene
A ja sam plakala žaleći njihovu naivnost

Danas je vrijeme čišćenja

Uzimam sve svoje maske
Svoje lijepae uglađene maske
Bacam ih u smeće
Poljevam lice vodom
I trljam, trljam, trljam

Mnogo se prljavštine nagomilalo:

Dva desetljeća prljavštine
Trljam, trljam, trljam

Dva desetljeća skrivanja
Trljam, trljam, trljam….

Konačno se mogu pogledati u ogledalo.

Revolt

Stavila sam čašu
Na rub stola

Pustila da
Voda
Iz česme
Teče bespotrebno

Obojila sam kosu
U vatrenocrveno

Lupila porculansku vaznu
O pod

Peškiri više nisu složeni po nijansama
Prljava stakla na prozorima
Paučina po zidovima

Moja suknja je kraća
Nego što treba
Da bude
Kurvanjski smijeh-
Društveno neprihvatljiv

Tako malo je potrebno da se izađe
Iz kolotečine
Tako malo je potrebno
Da jednu ženu
Smjeste
S druge strane pameti

Soba 202

Ovdje vrijeme na postoji
Postoji samo njihanje zavjesa
I bezlična lica koja se smjenjuju
Umjesto noći i dana

Vrijeme je ostalo vani
U užurbanim koracima prolaznika
Koji moraju stići “na vrijeme”
(Mi ovdje ništa ne moramo)

Sinoć
Ili je to bilo jutros
Vrištala sam na sav glas
Onda se smijala uplašenoj sestri
Što se krstila
Moleći boga da joj sačuva zdrav razum

Kasnije
Sve se smirilo
Bilo je sve isto
Njihanje zavjesa i bezlična lica
Koja se smjenjuju
Umjesto noći i dana

Akrobati

Mi
Hodamo po žici
Oprezno

Ipak
Lijepo nam je gore
Osjećamo se kao kod kuće
Visine su nam oduvijek bile privlačne-
Oblaci nešto kao prirodno stanište

Ali dolje je vrtoglavi ponor
Koji stalno opominje
Prijeti
Samo jedan pogrešan korak i
Gotovo.

Tresemo se od
Straha
Uzbuđenja

Znojimo se
Uzdišemo
Skrivajući slabosti pred radoznalom publikom

Znamo
Dok smo gore imamo jedno drugo
I da poslije
Silaska
Ništa neće izgledati tako čarobno

Enesa Mahmić (1989), Objavila je zbirke putopisne poezije: Faustova kći (2015), Mape Alme Karlin (2016), Na mjestu koje izaziva uzdah (2016) i Dolores (2017).

Belma Glibić: 3 IZ PRVE

1.

Aboridžini su divni

Kad zaboraviš šta je radost,

zažmuri

razgovaraj sa biljkama

o sitnici zvanoj sunce.

Neka ptice šapnu

divno je čudo

pjesma

Slatka ovisnost o vazduhu

u letu riješena .

Čim nestanu magleni okovi ,

vraća se sluh ,

Preci i potomci

taksu plaćaju

za boravak naš

U zemlji

na Zemlji

oslonca nema

Vodi se okreće osjećaj ,

trnci u rukama nikud ne vode,

struja vuče put horizonta .

U metafori pristajanja

obala se izgubila

Alternativa radosti

ultrasonična

krila šišmiša

stvarnost sakralna

pjev kišnog čovjeka.

Ab origine –

sposobnost prihvatanja

Zemlja nikada nije bila ovako pusta,

arhajska tradicija

vremena snova kaže:

preobrazi se

u vjetar, u biljku

Baci pogled

Preko svjetla u zalasku

Svuda su sjene duhova

Upitaš li ih

kako se Sunce našlo na nebu,

reći će ti

zbog ljubavi .

Plod

Dodirnuh granicu

(pogledom )

Boje,oblaci , putevi

i kišne kapi granuše

( kroz oko )

Rasvijetli se

(misao)

iz roja

Modra ljubav

kao šljiva

(zrela )

Jesam li koštica

ili ono što ovija

vodu i nebo ?

3.

Kako sam ubila pticu

Upoznah smrt

kad je na prozor sletjela ptica

Zamislih da imam suze feniksa

uzeh je u naručje,

sagorjesmo

gledajući se u oči.

Svijet je mirno spavao

nebo je na kratko

zijevajući zadrhtalo

kad je iz srca pobjegla

ljubavna pjesma u plamenu.

Belma Glibić, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Članica je UU Planet Poezija i učesnica međunarodnih književnih susreta održanih u Sarajevu,Zagrebu,Beogradu.

Pjesme zastupljene u zbornicima : Zagrli život (2014.),Tolerancijom umjetnosti kroz kulturu (2014.) , Suncokretaljka (2015.) (Sva tri u izdanju Udruženja balkanskih umjetnika Association of Balkan Artists Subotica – štampano i e- izdanje)

Srce za Minelu (2016.) u izdanju Fondacije Minelino srce.

U zborniku Čokot kod Oberona (2018.) u izdanju POU Sv.Ivan Zelina .

U godišnjacima Planet Poezije : Almanah I , II , III , IV ,V.

U zbornicima Gornjogradskog književnog festivala Vještice i metafore ( 2018 ) i Na brežuljku Atlantide (2019 .)

U međunarodnom književnom zborniku “ S ljubavlju Dea “ ( 2019 ) u izdanju Društva albanskih umjetnika Hrvatske DEA . Prva samostalna zbirka poezije Kobaltno sunce objavljena 2018 u izdanju Planet Poezija (edicija Perpetuum Mobile)

Druga samostalna zbirka Rasplitanje boja objavljena 2019 u izdanju Planet Poezija ( edicija Art Horizont )

Rođena, živi, diše i piše u Sarajevu.

ANKA TOPIĆ: THE EXPELLEE (Prognanik)

He is! – He is! Ow, he is!
Oh mother, dear, why did you expell him?
What did the child do to you,
To break off the holy ties,
Ties of happiness, ties of Heaven,
Why don’t you embrace your child?

He is! – He is! Ow, he is!
The one who suffers
And begs at the foreign treshholds:
For bread there and salt here,
While the foreigner looks at him gloomly
And does not give even crust.

He is! – He is! Ow, he is!
The one digs other’s land,
The one warmed by foreign Sun,
But does not get warm,
Because the winter is pushing, forcing
Him to ice only —

He is! – He is! Ow, he is!
The one who shed the sea of tears
In the foreign land, for somebody else,
They despise him everywhere,
Him, son, – your son,
Are you not his – fatherland!

He is! – He is! Ow, he is!
The one whose heart freezes,
And the last sigh goes up
To the endless height above:
Fatherland, my mother,
I die innocent, without peace.
.

He is! – He is! Ow, he is!
The one who lies lonely
Under the stone of foreign hand,
Under blackness of horrid sickness;
In the foreign land, in the middle of foreign
He, the expelled one – of the expelled one –

From the book IZGUBLJENA ZVIJEZDA (The Lost Star), Sarajevo, 1908. Translated by Nihad Mešić River

Anka Topić, PROGNANIK

Prognanik

On je! – On je!  jao on je!

Jadna majko, što ga progna?

Što učini tebi dijete,

Da raskinu spone svete,

Spone sreće, spone raja,

Što mu ne daš zagrljaja? –

On je! – On je!  jao on je!

Koji ‘no se patnjom pati

i na pragu tuđem moli:

Ovdje kruha, tamo soli,

A tuđin ga mračno gleda,

Te nit kore njemu neda.

On je! – On je!  jao on je!

Koji tuđu zemlju ruje,

Kojeg tuđe sunce grije,

A ogrijan ipak nije,

Jer ga zima goni, tjera

U ledište s njime smjera – – –

On je! – On je!  jao on je!

Koji suza more proli

U tuđini, uz tuđega,

Prezirući svagdje njega,

Njega sina, – tvoga sina,

Ta ti si mu – otadžbina!

On je! – On je!  jao on je!

Kojemu se srce sledi,

i uzdah se zadnji vinu

U beskrajnu gor visinu:

Otadžbino, majko moja,

Nevin mrijem,  bez pokoja.

On je! – On je!  jao on je!

Koji leži osamljeno

Pod kamenom tuđe ruke,

Pod crnilom strašne muke;

U tuđini, sred tuđega

On prognanik – prognanoga –

iZ KNJIGE izgubljene zvijezde 1908.

Marija Najthefer Popov : među PESNICIMA SVETA

NAVIKNUTA….

Skoro da sam spremna,

fale još samo čitulje

Daće Bog

zadugo

zadugo

Zamonašiću lepe reči

nežnost što žena muškarcu daje

Zamonašiću!

Manastir moj biće

sećanje

tuga neće iscuriti sa suzama

Neću plakati!

Ja ću bezglasno vrištati

ridati i kopati

da pokrenem kamen

da ti celivam svitanje.

Naviknuta !

Zore ću prespavati

izmedju onog

mraka pred svitanje

i straha

kako će me jutro dočekati.

Naviknuta!

Zamonašena,

govoriću te, naizust

toliko puta

dok me ne venčaju

sa umiranjem.

Naviknuta!

Tebe ima i biće!

Drugačija ne umem da trajem!

Naviknuta!

Spremna za venčanje

Molim odlaganje

dugo

dugo

dugo

Pa u manastir duše

na monašenje

Dok u meni pameti bude.

Sve će da traje !!!

ČERGA

Moja čerga jutrom putuje

Putujem sa njom i ja

Na garavog konja ću uzjahati

Oči ću tamnim velom prekriti

Dukate sa grudi i bokova poskidati

To je kazna

Ciganka ne prašta

Ciganka trag ne ostavlja

Za kajanje nema dušu

Ciganska je reč čvrsta

Kletva teška

Ciganska

Krv vrela tera

Što dalje

Od izdaje….

Moja čerga jutrom putuje

Noćas me još gledaj kroz granje

I zapamti me

Kad svane

Brže od treptaja

Sve moje će da nestane

Bez traga

Ostaće samo sećanje

Na plamen

Na vatre

Na strasti Ciganke

Što bila je….

ŽEĐI

Ko si

Šta si

Odakle si

Kome si

Čiji si

Usamljeni vuče

Šta me to ka tebi vuče

U naručje

U kućni dovratak

U tvoj pogled tupi

U tvoje slepilo

U kom hiljadu iskrica sja

Marija Najthefer Popov (Sivac 1958, Vojvodina, Srbija)

Prvu zbirku pesama JA PIŠEM ŽENU objavila je 2017.godine.

Od tada počinje njen aktivni život u svijetu poezije na društvenim mrežama. Pjesme su joj objavljene u većem broju književnih časopisa i gotovo dvije stotine međunarodnih antologija i zajedničkih zbirki poezije…

Pjesme su joj prevedene na mnoge jezike…

Zbog poslovnih i bračnih obaveza živi u Zrenjaninu poslednjih 25.godina.

Zajedno sa Goranom Radičevićem priredila ANTOLOGIJU SRBIJA 2021 PESNICI SVETA. iz koje su ove pjesme preuzete.

Gorica Margo Maldini: VOLJENA u 8 dijelova

VOLJENA…

Voljena,

nosim te kao sliku,

živu i razdraganu, kroz tolika

lutanja

iz ovog života u koji si

ušla nenadano

kao kada slučajno zazvoni zvono

na vratima, a ja držim prst na obaraču

i spremam se da ga povučem,

voljena pobedi,

kaži joj ne, i ostani, ne dozvoli

da mi samo na rukama

i usnama ostane tvoj trag.

Toliko sam umoran od uspomena

ne dozvoljavam ti da se tu useliš,

i neću orahovu pločicu

kao trag da si me jedan jedini put

čvrsto stezala uz sebe,

poraz

to nisi ti,

ni tvoje oči koje

za mene isijavaju

zvezde

nepoznate kosmosu

voljena, verujem ti

da si zbog mene preostala

poslednji

putik u ovom vagonu za dvoje,

poznaješ me,

dovoljno da znaš, sad više ne mogu sam,

ne u grudvama vazduha ako i ti ne dišeš,

oteraj, kaži odradiću ja to

nerviraj me, prevrni svet

bez tebe Nada nije ni nečije ime,

sagoretina je mene samog,

toliko sam ti pričao

a kao da nisam rekao ništa,

voljena

upali svetlo i dočekaj me

ko će da brine o psu, limunu,

kaktusima

i o meni jer bez tebe

to više neću hteti da radim,

ostani, sa mnom, ne čitaj me

dosadan sam, ništa sam a sve si mi….

VOLJENA (deo 2)

Pred dan

koji je svakao dolazio, kiša je pijano

bludičila u flertu sa snegom,

i ako svesna da će je osvojiti

i on da će se opet u nju istu pretvoriti, a ti

što si podigla nebo i zemlju

da me nađeš,

najednom si stala ispred samo jednog zida

koji te je delio od intime

moje sobe u kojoj sam ležao.

Voljena moja,tako se vode ratovi

ali se ne osvaja ljubav

ili

si ti sjana glimica

ili je strah negde ipak došao po svoje.

Suprotno ne postoji,

ne u ovom slučaju

naređenja kako god spakovan, meni

i mojoj bolesti nisu ništa,

pomalo izdaja, tek tolika

da od svega učinjenog varta moje sobe

i dalje ostaju zatvorena

a glas ti pica kao decemarski

mraz pod nogama,i  ja te čujem

odlaziš.

Voljena, u mom oku

je ostao samo predeo okamenjen

zajedno sa orahovom pločicom

na mom stolu,

pokerski blef

nije bi za ovu priču ,nosi ga na neko drugo

mesto

gde gospodski svet voli da ga

jede za doručak, voljena

sledeći put

ne govri o drugima

koje si već izgubila

otvori vrata ili nikada i ne pokušavaj…

VOLJENA (3)

Voljena,

ništa ti nisi dobila brisanjem mene iz

nekog odredišta, gde me nikada i nije bilo,

osim u laži u koju

evo priznajem ti ,ipak do kraja nikada nisam poverovao,

onaj stari ranjeni samotnjak u meni

nije mogao da se izleči ni tako lako ni brzo, oprosti, da jesam

sada bih plakao i to bi bilo normalno.

Voljena,

nestašni dečak sa brda,

vuk svetlih očiju

i trešnja polomljene grane

nisu mogli zajedno u priču

raspored reči, je napravio grešku

u ređanju

bez mogućnosti

popravke i sada od bajke nije više

ostala ni groteska,

besmisleni skup slova

koji treba prosuti u vodu, ali ona ne teče uz brdo

to je zakon prirode

koji niko ne treba da pokušava da menja.

Voljena,

što lažeš mene, nije nikakvo zlo

to su utvrđena pravila koja oduvek znam

i nisam iznenađen, slagala si

sopstveni san o meni

i skrila ga u tišinu

predmeta

čiji je osnovni motiv postojanja zvuk,

stoga bar ne dozvoli da te čujem

kada nekome govoriš da nisi tu kada te pozivam,

naivno je i tužno,

jedno si bila upravu

ne, ja ne znam ko si ti a nije mi bilo ni važno,

ova sada ti ili imitacija tebe sve jedno je,

nema bola i to me najviše

i boli.

Voljena,

lepo zvuči kada se izgovori

i ako u pozadini mali Vrabac peva

‘’ Ne me quitte pas’’

tada sve sija bojama

sete i daleke čežnje, koje bez toga

nema ako jedan elemenat nedostaje,

voljena, voljena,  voljena

ni sneg ne pada ljut i na mene i na tebe

što smo se igrali ljubavne priče

a za sobom ostavili samo

krš, pocepane papire u nadi će

neko drugi da sve to uprljano i polomljeno ukloni

iza nas…

VOLJENA (deo 4)

Voljena,

oduvek sam umeo da se oduprem

hladnim pogledima,

i da svoje rane dodirujem u dubokim

senkama i mraku, ali nikada nisam naučio onaj stari

trik udavača iz boljih kuća

što osmehom i lepim manirima dobiju

još mekšu postelju i ne misleći sa kim

će je deliti, ako su ručkovi dobri i posluga

kvalitetna, da

voljena

koliko puta treba da poginem u istim bitkama

da bi primetila koliko sam već rastavljen između

tela i duše a nepostoji

nikakav oblik nežnosti koji to može sataviti,

krila i kavez

večno su povezani, jedno bolesnom

potrebom za zatvaranjem

drugo za slobodom,

samo je potrebno između njih čuti

gust polomljeni krik, pod oblačnom mrenom

i tada bi smo znali da smo

ipak zauveka sami.

Voljena

ako daruješ podsmeh ,nemoj to ridanjem, spakuj ga

u nešto nalik svetinji, kad već

činiš greh ne moj škrtariti

neka bude veliki,

svi moji gradovi su otišli daleko od mene

i bolje je, sad je nemoguće

da se rodim i ponovo gledam

razdor među anđelima,

vreme je odavno izgubilo mene

ne primećujći da lopovi nemaju posla

a kukavice ćute.

Voljena,

toliko njih liči na tebe

da me strah koliko to kćeri imam,

a kada bih i pokušao

da ih prevedem na onu stranu svetlosti

oterale bi poludelog starca

pobeglog svojih kostiju, kože i kose

i branile bi svoju prelepu majku

psovkama mene i uverenjem da sa

ovakvom nakazom

nije mogal ni da se sretne u prolazu,

a roditelji smo i vas i vašeg

sveta

i sva pokuda je na nama,

vi ništa niste krive…voljena

što jedno od nas nije našlo način da bude bolje…

VOLJENA deo (5)

Voljena ,

dok si se rađala posmatrao sam iz

prikrajka, iz druge

plodove vode, što mi je pretila pučanom

vrpcom oko vrata, da me neće biti

ni u jednoj budućnosti sa tobom,

a kada si zaplakala, bio je vidljiv oblik

da dolazi ona što uvek uzima

a od mene odlazi ostavljaući

duboki žig da sam joj nešto dužan.

Voljena,

ja nisam ispustio nekakav zvuk,

sav modar i zaustavljenog srca,

kasnije sam već umeo da letim i pre prvog koraka

i susretao se uglavnom samo sa gluvima za

hrabrost i bolesnima od zdravlja

ti si rasla među lutkama

koje si smela da gledaš ali ne i da se igraš

a onda si im jednog dana

poskidala haljine, zapalila i smejala

se usnama zrele kajsije,  bez odeće

sve su izgledale isto i avetinjski

Voljena,

naša lica su nosila neponovljivost, među

gradskim barabama i sirotinjom i elitom

pripadali smo suda

i nigde,  klimali glavom

i tukli nas kada stignu,

majke su ili ćutale

ili spavale sa ostatkom

onih iz većine koji su koristli bančenja ovih prvih

i opet bi smo dobili

prekor, a mi smo nastavili da virimo

kroz ključaonicu soba, dok moje

oko nije ugledalo

tvoje, od tada drugo ništa i nismo radili

čekajući da se vrata otvore

i tvoja i moja

pa da sasvim ugledamo jedno drugo.

Voljena

ko se prvi umorio od tišine i skrivanja?

VOLJENA (deo 6)

Voljena ,

sećaš se trenutka kada smo

konačno stali jedno naspram drugog,

neko je komandovao, i oboje smo smesta dobili vakcinu,                                     zapravo otrov

ljudskosti, sve je trebalo da protekne

normalno i uredu ali moje se telo odupiralo

zašto,

saznao sam kasnije kako sam odrastao,

u potrazi za svojom šumom, gde su vladali

neki drugi zakoni,

ubijanje je postojalo ali samo radi preživljavanja,

jači je jeo slabijeg jednog ili dva

u zavisnosti da li je jeo sam ili hranio mladunce.

Voljena,

u našem običnom svetu, ubijanje je trajalo

svakog minuta, iz besa, hira, obesti, milosrđe, straha,

iz stotine i stotine tako pijanih i strasnih razloga

koje su većinom prolazili nekažnjeno,

jer je sve trajalo dugo,

da je na kraju izgledalo kao prirodna smrt.

Ratovalo se uvek, iz znanih i potpuno

nepoznatih uzroka, i ostajala su krvava polja, reke, kuće,

ruka, lice i duše i opet je sve bilo opravdano i normalno

ti si plivala a ja se davio,

klizala si elegantno, lepo, ja sam padao,

plesala si skladno, blaženim pokretima ja sam stajao u ćošku i gledao

zaobišla me je svaka veština u koj sam mogao

da te pratim,

znala si da sam takav i nije ti smetalo

dok nisi počela da me se stidiš

a uz to mržnja se prikrala sama.

Voljena,

ostavila si me da budem upotrebljivi

predmet tvojih velikih i mračnih zadovoljstava,

i svojevoljno pristala da dolaziš ,u moje

sklonište,daleko od očiju,

lepog i kulturnog sveta,

i ako je tamo,on ,tvoj izbor za

za sve prilike, spontano smanjivao dotok kiseonika

tebi,tvom ocu,deci za koju je oduvek

sunjao da li su njegova,svojoj ljubavnici,komšijama

i prijateljima, i što je vazduha bilo manje

svi su ga više obožavali

i ti voljena,  zbog tebe ,smo zbog tebe, nisam

skočio i kao svaka životinja rastrgao ga u odbrani svog,

zašto me nisi pustila voljena, da jesi

umešli da prebrojiš

koliko bi dugo još bili živi…

VOLJENA deo (7)

Voljena,

šta se radi sedmog dana

od nastanka sveta, obrisalo mi se znanje

i na lošoj licitaciji

su mi rasprodali knjige

koje ti nikada nisam

poklonio,

nisi ih volela

onako kako sam ja voleo

da voliš mene,

kupovao sam ih po naslovu,  boji korice, za svaki

veći praznik, suludo uveren

da će te jednom

snaći samoća ili bar dosada

pa ćeš čitati na glas, da te prvi komšija prijavi

zbog buke.

Voljena,

ne imenujem te, a zašto jednostavno

praviti složenim, zar se svi nismo umorili od

toga, zar popis osećanja ima još mesta

za dopisivanje i to zelenom

drvenom bojicom

jer se sve drugo potrošilo,

i šta sada kada ti je novčanik pun a sve ostalo prazno, zašto

tako bogata ne kupiš sve ono što ti je kod mene

nedostajalo, ljudi su jeftini veruj mi,

evo mogu me dobiti i džabe

ali im radi onaj crv što govori

da je to uvek najskuplje,

mene ne pitaju zaobilaze me baš po svim onim

upustvima koje si im dala.

Voljena,

ne poznajem tumačenje smeha

mnogo sam iskusniji sa proždiranjem

srca na prazan stomak, na suvo, kad boli

i živ si dok se od njega ne onesvestiš,

a onda ponovo iz početka,

svakog dana po 24 puta

Voljena

ako probaš postaješ zavisnik

kao ja ,ovako star za to nadigravanje

sebe samog…

VOLJENA deo (8)

Voljena,

jednoga dana uzeo sam brodske merdevine

i sa sivog mrgudnog neba

počeo da silazim, upkos, snegu i vetru,

jer beše neko februarsko rano

jo ne razdanjeno jutro, da te nađem

dole među ostalom

svetlokosom decom što su mirno spavala,

ti nisi bila među njima,

već si bila uveliko budna čekajući svetlo

kao znak da igra zaboravljanja

mene kog ćeš tek ugledati, mnogo godina kasnije

može da počne.

Voljena

da li ti se ova priča više dopada

od one koja je običana a istinita,  zvuči lepše

to znam, ti si uvek posebno birala

u šta želiš da veruješ,

nisi se osvrtala na duhove svih

naših lica što smo bili,

videla bi darove sa kojima

sam došao i sve što smo mogli da

stvorimo ali nismo,

noge su mi brzo od srebrom uglačanih

postale bljuzgavo kaljave

kao i svima.

Voljena

tišinom se ništa i niko ne potkupljuje

da li smo to uspeli da ostanemo pred Bogom čisti

i nismo počinili greh, ti si možda i uspela

ja ne, znam šta sam zamišljao i ne stidim se

jer me je samo to održalo

u opstajanju među tolikim

svirepim ljudima koji se koji

se imenom božjim pokrivaju

od svakog zlodela koje čine,

i dalje živim u mraku i napipavam

prašinu, koju raspoznajem po mirisu

a uvek se ponadam da je čarobni

prah kojim bih te učinio drugačijom,

voljena a da li bi to onda

bila ti ili neko meni nepoznat,

koja bi to žena bila kakvu

oduvek sanjam pod mojim ogrubelim dlanovima…

Gorica Margo Maldini (Rača, Srbija 1969.)

Do sada se okušala u svim književnim žanrovima. Više puta nagrađivana i za poeziju i prozu. Zastupljena u antologijama i zbornicima poezije i proze u Srbiji. U Vašingtonu objavila ’’Kratku priču o ubijanju’’ prevedenu na engleski u časopisu za najbolje priče slovenskih jezika. Ista priča nagrađena je i otkupnom nagradom ’’Stevan Sremac’’. Do sada objavila zbirku poezije NIŠTA SE NEĆE DOGODITI,  te roman ’’Korak iz Ponora .

Zastupljena u Antologiji Srbija 2021 PESNICI SVETA iz koje je ova pjesma preuzeta.

PRIGODNA STOPJESMICA BH PJESNIKINJA OD 1908. DO 2008.

BESPLATNA KNJIGA

izgubljene_zvijezdePreuzmi

JEDNOSTAVNIM KLIKOM MOŽETE BESPLATNO PREUZETI PANORAMSKI PRIKAZ 100 BH PJESNIKINJA ODNOSNO IZBOR IZ NJIHOVIH PRVIH KNJIGA POEZIJE.

PREDGOVOR

Razdvajati, izdvajati,  suprotstavljati i sučeljavati poeziju  muškaraca i žena po bilo kojem osnovu nema nikakve logike, osim u jednom slučaju. Taj slučaj nastao je povodom stote obljetnice izlaska prve knjige poezije domaće pjesnikinje Anke Topić IZGUBLJENA ZVIJEZDA, kao izraz potrebe da se sagleda koliko pjesnikinja se nalazi na poetskom nebu ponad Bosne i Hercegovine. I upućeniji ljubitelj poezije danas vam neće nabrojati više od desetak imena pjesnikinja u Bosni i Hercegovini, jer zapravo toliko njih je i ostavilo dubljega traga u našoj sveukupnoj duhovnosti. Kada se radi o pjesnicima taj isti upućeniji ljubitelj navest će vam puno više muškaraca.

Ne želeći suditi i prosuđivati zašto je to tako, odlučio sam tek napraviti uvid u stvarno stanje i tako sam još 1998. godine počeo pratiti poetsku produkciju žena, slagati svoja sazviježđa u kojima ima nekoliko vidljivih zvijezda, te mnoštvo manje vidljivih. Čak i onih koje su oku običnoga promatrača ostale nevidljive – izgubljene u zaboravu.

Cijeli taj trud sagledavanja, čitanja i isčitavanja, urodio je podugačkim popisom kojega smo otvorenoga stavili na web stranicu www.hkdnapredak.com kao prvu online panoramu stvaralaštva bosanskohercegovačkih pjesnikinja pod istim nazivom IZGUBLJENE ZVIJEZDE. Na toj web stranici svaka pjesnikinja predstavljena je sa po tri pjesme (uglavnom je to izbor iz prve knjige pjesama, a tek ako nikako nismo mogli doći do te knjige izbor je vršen iz drugih knjiga), izvodom iz recenzije i osnovnim bio-bibliografskim podacima.

No, povod je tražio prigodnu knjigu, nešto opipljivo. Tražio je knjigu vrjedniju od same prigode. Tražio je zbirku više autorica, panoramu, antologiju, nešto gdje će sve ostale pjesnikinje upoznati svoju predšasnicu Anku Topić. Bilo je više prijedloga, ali prigodničarstvo ima svoju logiku, te sam na koncu odlučio napraviti PRIGODNU STOPJESMICU u kojoj će biti 100 pjesama od stotinu pjesnikinja.

STOPJESMICA je koncipirana kao kronologija koja prati godine izlaženja prvih knjiga poezije (samostalnih) i to samo onih, osim nekoliko iznimki, koje su izdate u Bosni i Hercegovini. Budući su u Bosni i Hercegovini objavljivale pjesnikinje koje su rođene izvan ove države (neke su samo rođene negdje vani, a cijeli život žive tu; neke su baš doselile trbuhom za kruhom i tu ostale, a neke su doselile i odselile), njih po osnovnoj logici nismo mogli zaobići, ali smo ipak više prednosti dali domicilnim autoricama.

Nepravedno je to prema vrsnim pjesnikinjama koje su obilježile pjesnički život u BiH, ali nepravedno je to i prema pjesnikinjama rođenim u ovoj zemlji, (Benita Prkačin, Nada Kesterčanek Vujica,  Vera Arapović, Zlata Artuković,  Mara Galić, Borka Tadić, Jovanka Savanović, Ljubica Benović, Senada Smajić,  Emina Ćirić i druge)   a koje su prve ili sve knjige, iz raznoraznih okolnosti, objavile u drugim državama, a nisu zastupljene u ovom pregledu iako to kvalitetom zaslužuju. No,  ova prigodna antologija vezana je za izlaženje prve knjige poezije jedne žene u Bosni i Hercegovini i uglavnom prati tu logiku.

Nepravedno će ova stopjesmica isključiti vrsne pjesnikinje za djecu kao što su Nura Bazdulj Hubijar, Dragica Đekić, Anica Mišetić, Mirsada Destanović, Amra Kardić Šijan, Vladanka Kajić, Dragicu Popović i još desetak autorica koje pišu isključivo ili pretežito za djecu.

Sam koncept uvrštavanja samo jedne pjesme od jedne pjesnikinje (još iz prve knjige) protivan je logici antologija i nepravedan prema onih desetak zvijezda jakoga sjaja koje se već nalaze u drugim antologijama. Zato ova prigodna stopjesmica, ma koliko podsjećala na antologiju, nije tako niti zamišljana niti nazivana. A budući  su sve antologije koje sam ja u Bosni i Hercegovini vidio vrlo nepravedne prema ženama ova knjiga će otkloniti neke buduće nepravde, jer se pred lice javnosti izvlači impozantnost stvaralaštva žena, od kojih bi mnoge bile i poznatije od nekih pjesnika da ih neumitna patrijarhalna logika, po kojoj se žena po udaji i rađanju bavi drugom poetikom, po kojoj njezina pjesnička zvijezda   blijedi i nestaje (neću da kažem pada), a majčinstvo i supružništvo zauzima odlučujuću ulogu.

Ovaj pristup determinirao je još jednu činjenicu u izboru, a riječ je o tome da sam preferirao pjesme iz prvih knjiga što bi za afirmirane i aktivne pjesnikinje značilo, odabir iz njihove rane faze. Time su sve pjesnikinje, i one koje su objavile samo jednu knjigu i one s više, dovedene u   približno istu poziciju, a to, osim nekoliko iznimki, znači i pjesništvo mladih osoba. Naravno, to je otežalo cijeli zahvat, ali ga je učinilo konzistentnim, sukladnim prigodi i namjeri da ovaj pregled bude i kronologija ozračja u kojoj se krhko biće pjesnikinja suočavalo s okolnostima vremena u kojemu su stvarale i objavljivale. Jer, sama činjenica da do šezdesetih godina nije objavljeno više od desetak knjiga poezije žena, govori dovoljno sama za sebe.

Ajša Zahirović je svoj izbor završila s pjesnikinjama rođenim do 1950. godine, a i meni se nametnula potreba za  rezom s nekom godinom. Napravio sam ga sa 1982. godinom, jer se tada nekako navršava i 100 godina od rođenja Anke Topić,  tako da su u ovom izboru zastupljene punoljetne pjesnikinje, i zrele osobe. Naravno, nepravedno je to prema nekoliko izuzetnih mladih pjesnikinja, ali je priređivača spasilo od pritiska poplave knjiga nezrelih pučkoškolarki i srednjoškolarki, kakvih je u posljednjoj deceniji puno, prilično nekritički, producirano.

Na svu sreću, sve ove prigodom izazvane ²nepravde² otklonili smo u prvoj otvorenoj online  elektroničkoj panorami poezije bosanskohercegovačkih pjesnikinja (i onih koje su rođene u BiH, a objavljivale izvan BiH   kao i onih koje su objavljivale u BiH, neovisno od toga gdje su rođene). Ona će se stalno ispravljati i dopunjavati, tako da će priređivači sličnih antologija imati mnogo manje muke da naprave svoje izbore, naročito ako se ne zarobe u prigodnim brojkama kao što je broj godina od izlaženja nečije knjige ili od nečijeg rođenja ili smrti. 

Priređivač ove stopjesmice zahvaljuje svima koji su na bilo koji način pomogli u njezinu nastajanju, a posebno Ajši Zahirović, koja je 1985. napravila prvu, ovoj sličnu knjigu, bez koje bi i ova bila puno manjkavija, naročito glede hvatanja ozračja doba u kojemu su neke danas starije i afirmirane pjesnikinje stvarale u mladosti.

Naravno, mnogo su nam pomogle i antologije Huseina Tahmiščića, Veselka Koromana,  Zdravka Kordića, Enesa Durakovića, Željka Ivankovića, Radivoja Mikića, Aleka R. Peranovića i silan trud Mirka Marijanovića, te prijateljska pomoć Julke Erceg,  Kristine Mrđa, Žarka Milenića, pokojnog Marka Martinovića, Željka Grahovca, Almira Zalihića, Antuna Lučića, Vatroslava Matića, Marka Raulića i mnogih drugih. Treba tu zahvaliti i predsjedniku HKD Napredak dr. Franji Topiću koji je silnu snagu založio da ovo društvo učini otvorenim svim projektima u kojima se plete pletenica našega bosanskohercegovačkog zajedništva sa bogatstvom njegovih različitosti i upliće u bogatu europsku kulturu. Osjećam potrebu zahvaliti i Magdaleni Zmyslowskoj, Poljakinji koja je na sajmu u Frankfurtu načula kako pripremam ovu panoramu i slijedećega dana došla interesirati se kada će biti završena. Odmah je izrazila želju da istu prevedu na poljski, jer njoj se to učinilo značajnim projektom i pravim mostom u približavanju europskih kultura.  Njihov trud i ljubav olakšali su nastajanje ove knjige i zato im posebno zahvaljujem, kao i svim drugim prijateljima koji su na bilo koji način pomogli da  probijem barijere naše rascjepkanosti i zatvorenosti u torove ideoloških i dnevnopolitičkih matrica.

Slijedeći te matrice pokušao sam napraviti popise po nacionalnom ključu, ali on se nije podudarao sa jezičnim ključem, a sam jezični ključ tu je vrlo diskutabilan jer se zapravo radi o najmanje 5 jezika i stotinu poetika od kojih svaka ima svoj metajezik. Tako smo zapravo dobili prigodnu panoramu u kojoj se zrcali jedinstvenost različitosti  kroz stogodišnje razdoblje ispunjeno strahovima i nadanjima, ljubavima i strepnjama, opsesijama i opsjenama, snovima i vizijama bosanskohercegovačkih žena koje se ni po čemu bitnome ne razlikuju od svega toga kod muškaraca. Tek, zeru koju po tankoćutnoj ženskoj intuitivnosti, jasnijem govoru srca i većoj okrenutosti ljubavi – posebno majčinskoj.

Svaki priređivač sličnih knjiga, ma koliko se trudio oslikati poetiku autora, svjesno ili nesvjesno kroz svoj izbor ekstrapolira i svoju poetiku. Da ne bi pretjerao u tome ovaj priređivač je prvo odvajao po tri pjesme koje odražavaju tematske preokupacije i razvojnu nit te stilske specifičnosti autorica u njihovim prvim knjigama, a onda je u odabiru jedne od te tri pjesme slijedio svoju poetiku; a to će u konačnici značiti preferiranje jezgrovitijih i cjelovitijih pjesama, osim u slučajevima kada se to nije dalo izbjeći, te originalnih stilskih rješenja.

Za očekivati je bilo da će ova stopjesmica vrvjeti od ljubavne poezije mladih žena, jer svevremena i sveprisutna tema ljubavi kao sjenka prati poeziju. I tu zamku smo izbjegli upravo zato što većina ljubavnih pjesama liče jedna na drugu, a među onima ostalima pronalazili smo i tematski i stilski snažnije, zanimljivije i životnije pjesme.

Paradigma u pristupu  je pjesma ²Prognanik² Anke Topić. Ova pjesnikinja nikada ne bi bila ni u kakvoj recentnijoj antologiji, jer naprosto njezina poezija nema ni snagu ni značaj za bosanskohercegovačko, a ni za šire (austrougarsko) pjesništvo. Spomenuta pjesma po svim kriterijima može ući u svaku antologiju. No, da se nije dogodio ovaj nesretni rat ni ovaj priređivač ne bi primijetio njezinu snagu, univerzalnost, dijalektičnost i nadasve modernu, za njezino doba premodernu strukturiranost. Tu pjesmu mogli bi proglasiti himnom svih prognanika na svijetu, kako onih iz prošlosti tako i onih u budućnosti, jer u posljednjem stihu on prognanik prognanoga pjesnikinja mudro uočava povijesnu konstantu cikličnosti i uzajamnosti proganjanja. Ovu pjesmu ona je napisala prije 1908. godine. A proganjanja na ovom tlu bilo je i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, nažalost i u ovom zadnjem ratu kojemu ni najmudriji pjesnici još ne nađoše imalo prikladna imena. 

A, u svakoj prvoj knjizi poezije, u većini slučajeva,  ima nekoliko takvih pjesama i zato je ovo izbor pjesama, a ne pjesnikinja. Stoga je ovaj izbor vođen logikom vremena u kojemu su pjesme nastajale, a ne izvanvremenom i izvanprostornom  ljepotom rovanja po nutrini svojih patnji. U ovom izboru nazire se sva ljepota, sva tragika, sva punina života na granici svjetova, koja je postala središte  dodirivanja i prožimanja kultura, religija, tradicija i interesa  svih mogućih silnica. Zbog toga je i ova prigodna stopjesmica, bez obzira što se radi o poeziji žena, neispričljiva priča o okolnostima življenja u kojima je i muškarcima bilo teško nositi se s barijerama, a tamo gdje je muškarcima teško ženama je još teže.

Bez obzira što se u većini slučajeva radi o izgubljenim zvijezdama, ovaj i ovakav izbor imat će smisla ako i samo malo probudi pospano sjećanje na ljepotu doživljaja življenja i u najgorim okolnostima, kao i onima između njih, jer senzibilna ženska duša, ako ništa drugo, životu je sklonija, naročito kada se radi o pjesmotvoračkom izražavanju volje za boljim, ljepšim, skladnijim životom i suživotom, egzistencijom i koegzistencijom.

Povjesničari umjetnosti  imaju neodoljivu potrebu umjetnike svrstati u određene pravce, stilove, epohe, estetike, pokrete, trendove, mode i sl. To je možda i moguće činiti u jednom i vremenski i prostorno širem kontekstu, ali u našim okolnostima, kada, primjera radi, u polovici promatranog razdoblja od 1908. do 1958. imamo samo 3 od 100 probranih pjesnikinja, naprosto nema smisla činiti u ovakvoj panorami. Naravno, ne treba smetnuti s uma da je dobrih pjesnikinja u ovom razdoblju bilo, da su pisale i objavljivale u raznim listovima i časopisima, da su časopisi u njihovo vrijeme bili značajniji za poeziju nego knjige, ali, ako bi tražili proporcije lako bismo uočili golemu disproporciju u produciranju knjiga poezije muškaraca u odnosu na žene.

Sasvim je sigurno da su sve prve knjige poezije recenzirane. No, nisu u svima objavljivane recenzije, niti izvodi iz recenzija. Vjerojatno je da je barem o polovici objavljen negdje neki prikaz, ali u ovoj situaciju u BiH naprosto nije bilo moguće pregledati te materijale. Tako sam, gdje god je to bilo moguće o svakoj autorici, u pravilu o njezinoj prvoj knjizi, dao kratki izvod iz recenzije, a tamo gdje to nije bilo moguće napisao sam kratku bilješku o toj pjesnikinji i njezinoj poeziji.

Držim da pozornom ljubitelju poezije s razvijenim osobnim ukusom ne treba recenzijama  usmjeravati prosudbu, (o ukusima ne vrijedi raspravljati, a zašto bi nekome uskratili pravo na kreativno čitanje),  ali kako će, držeći ovu knjigu pred sobom imati samo po jednu pjesmu, nekoliko rečenica o knjizi iz koje je izvađena neće biti na odmet.

I na kraju, duboko vjerujem da će ova knjiga, uz sve njezine manjkavosti, otvoriti mnoštvo novih horizonata koje smo slabo nazirali, a neke zvijezde čiji sjaj je izblijedio u našemu sjećanju makar malo osvijetliti svjetlošču naše ljubavi za ljepotom.  

Anto Zirdum

ENESA MAHMIĆ: FAUSTOVA KĆI

KREIRANJE HISTORIJE

Grčki pohodi na Troju. Mitologija. Žena.

Pohodi varvara sa sjevera na jug. Lete glave.

Džingis-Kanovi pohodi na Aziju. Gore rukopisi.

Horhe Tiskornija 4.646 dana dana piše logoraški dnevnik.

Na cigaret papirima.

Skriva ih u procjepima zida.

Ili tijela.

Nikotin falsifikuje slobodu.

Na svaka tri koraka pušili smo.

Riječi su gorjele, napisane i nenapisane.

Maksa Ernsta je spasila njegova buduća supruga,
                                          kolekcionarka Pegi Gugenhajm.

Market bola. Krcati muzeji. Redovi.

Unuci ubica Šarlote Salomon stoje u redu ispred galerije.

Dive se umjetničkom talentu žene koja je umila u Aušvicu

U smadu mokraće.

Ruski pohodi na Ukrajinu.

Ruanda. Bosna. Stotine silovanih žena.

Neko večeras pije šampanjac, neko rida glasno.

Hodala sam svijetom i vidjela da neki životi koštaju duplo manje

Od drugih

KRAKOW

Ne mogu zaboraviti jevrejske četvrti u Krakovu.

Ni podrumske radnje,

u kojima po cijeli dan gore svjetiljke

sve do 8 sati uveče,

kada se zaključavaju kapije i ljubavnici dozivaju jedni druge

niz duboku praznu ulicu,

sladostrasno,

molećivo i tužno: Maaarek! Gaabor! Eeevaaa!

Ponekad čujem tako oštar povik,

tako nametljiv,

tako očajnički ljudski,

pa ustanem da pogledam kroz prozor da nije namijenjen meni.

Mada znam da to nikako ne može biti,

jer sam u stranom gradu,

tako daleko od kuće.

DELFI

I prije nas

Ovdje su dolazili po odgovore

I kad bi ih dobili

Budućnost ih je opet zaskočila nespremne

Tu, ponad Pitijinog hrama

Osjećam svu bijedu smrtnika

U strahu

Vučem te prema sebi

Mrvim te rukama

Kao što su starosjedioci mrvili zemlju za vinograde

Od zemlje jesmo

I zemlji ćemo se vratiti

EGIPAT

Bila sam gubavi Lazar ispod bogataševog krcata stola

I bila sam faraon Amenhotet

Naredila sam svećenicima

Da na tajni zid moje piramide uklešu natpis:

„Amenhotet gleda ljepotu sunca

Više je Amenhotetova duša nego Orion

I povezana je s donjim svijetom“

Naslutila sam opasnost posmrtnog života

Ali ni izdaleka nisam mogla zamisliti šta mi se sprema

Poslije spuštanja

APRIL U PARIZU

Naleti vjetra raznose latice japanske trešnje

Po Champ de Marsu

Ružičaste pahulje

Padaju prolaznicima po kosi i ramenima

Nekako, tuga je manje tuga

Zaborave se izlizane cipele,

Žuljevi na rukama

Prazni džepovi…

Postoje samo te ružičaste pahulje

I ljepota trenutka

Vladana PERLIĆ:“KUCANJE NA VRATA KULE”

NESTVARNE DJEVOJČICE

Mariji Čudini

Bila jednom jedna kula

U kuli: biblioteka

(To je bilo njihovo mjesto)

Usred biblioteke stoje žena i djevojčica

Djevojčica kaže ženi:

To nije bila ljubav kakvu sam željela

To nije bila ljubav kakvu si željela

Ali je ipak bila ljubav

Žena se okrene publici i kaže:

Moja djevojčica se pokvarila

Možete li mi dati drugu djevojčicu

Neku kojoj ću moći objašnjavati život

Ubrzo su došli radnici iz Odjeljenja za djevojčice

I zamijenili djevojčicu novijom djevojčicom

Izvinjavamo se zbog neugodnosti, gospođo

Nadamo se da se ova neće kvariti kao prošla

Žena učtivo zahvali radnicima i svima im ostavi bakšiša

Bila je oduševljena svojom novom djevojčicom

Koja je bila krotka kao janje i nije joj protivrječila

Čak ni kad bi joj dugo govorila u imperativu

Najviše od svega joj se sviđalo to što joj ova nova

Za razliku od prethodne djevojčice

Ni po čemu nije sličila

Lijepo je bilo lijepoj ženi u lijepoj kuli

Osim na one dane kad bi je uznemiravao zemljotres

Nije zemljotres nego pokvarena djevojčica

Čelom lupa o vrata kule

KAD VLADANA PERLIĆ OTEGNE PAPKE

Danas je jedan od onih dana

kada ne želim biti Vladana Perlić.

Zapravo, ne želim biti niko ko ima

majku, oca i jedno grlo

koje krvari u mlazevima.

Danas je dan kad želim da Vladana Perlić

umre. I to ne nekom finom, gospodskom smrću:

od trovanja gasom, tabletica i slično.

Taman posla!

Za Vladanu Perlić želim neku surovo bolnu smrt,

zvjersku smrt, nešto neotesano, srednjovjekovnog tipa,

npr. da joj se vade oči ili čupaju nokti.

Sve manje od toga bilo bi pravo mučenje za Vladanu Perlić.

Kako inače V. P. da osjeti da je ipak čovjek,

uprkos pasjem životu? Kako drugačije da je ne boli

njeno svinjsko srce, pokvareno srce, koje u isti mah

ništa ne osjeća i baš sve osjeća, kao, recimo, kretanje trave?

Njušku Vladane Perlić treba zabiti u kravlju balegu

i držati je tamo dugo, sve dok ne izdahne tu, među svojima.

Kad Vladana Perlić najzad crkne, napravićemo veliku feštu,

njeno svinjsko srce ćemo preko tavice, pa dati neprijateljima,

jer nešto tako zlo sigurno nije dobro za probavu.

Svi će slaviti, veseliti se, kad Vladana Perlić krepa,

njen će joj otac glavudžu sa sve kljovama objesiti

u dnevnu sobu, a mati joj krojačica od njene kože sašiće

sebi divan kaput. A brat?

Brat će nastaviti da divno ne postoji,

kao i dosad. Svi će biti tako srećni i bezbrižni

kad otegne papke Vladana Perlić!

Ponajviše ja, jer ću onda moći da odem da budem

srna, jastreb, ovan, vlat trave

koja se nepogrešivo, bez imalo krivice i truda,

njiše.

GODINA KAD JE BRAT POČEO DA VJERUJE U VANZEMALJCE

te godine brat je krenuo u medicinsku školu

i tako se zauvijek upisao u redove skeptika.

majka je tri noći plakala za njim,

sipala mu svetu vodicu u kafu

i tamjanom mu krišom kadila sobu,

neće li se vratiti pod okrilje vjere.

majka nije znala da bratovljevo nebo nije ostalo prazno,

kako je ona zamišljala.

on se sad noću iskradao kroz prozor svoje sobe

i peo na krov da posmatra zvijezde i iščekuje otmicu.

nije mati to shvatala, sve to naukovanje

ni njihove bezbožničke alate poput šprica,

koje mu je nalazila u sobi

i odmah pomišljala na najgore.

mati je bila jednostavna žena

i sad joj se počelo činiti da možda ipak nismo sami.

jer ako nisu vanzemaljaci,

ko je onda oteo dijete?

VATRE IVANJSKE

danas sam bila kod škole u kojoj su silovali darija.

bilo je veče i mogla sam kroz velika staklena vrata

da vidim djecu sa folklorne sekcije.

jen-dva, jen-dva, op-sa-sa.

poželjela sam da izgori baš kao u darijevim snovima

koji su se ponavljali i ponavljali

goreći vječno u olimpijskom plamenu iz ‘84.

to je zato što je dario imao plišanog vučka

kojeg je davio svake noći slabašnim dječjim rukama

i o njegov vrat brisao nos.

jedanaest kilometara dalje

ja sam iskopala pez vučka iza kuće

kojim sam kasnije gađala nasilnike svoje škole

i onda trčala, trčala, dok su za mnom vikali:

„drži kurvu! ne daj da pobjegne!“

tog dana, srce mi se popelo u grlo

i nije htjelo da se spusti godinama

sve dok čika doktor nije rekao riječ na a

(tad su počeli da me trpaju đakonijama do povraćanja).

darijevo srce, s druge strane, spustilo se prenisko

pa je mokrio u krevet i u snovima dozivao nepostojeća

imena od kojih je jedno moglo biti i moje.

nikada se nismo upoznali

ali zaista bih voljela da je dario onog kobnog dana

spalio školu i svu dječicu u njoj

umjesto svoju plavu mornarsku bluzu

i mršuljavo tjelašce pod njom.