banko serdar: 4 pjesme

LET

Nebo iznad grada

prekrile su ptice selice.

Kroz guste magle

za suncem lete.

Lete na zapad?

Ne čuje se ni krik

ni pjev,

samo zamah krila

što ih u budućnost nosi.

Odbacile su zakon jata.

Ne lete da im let

bude lijep,

lete da bi (pre)živjele.

AKO SE IKADA SRETNEMO

Ako se ikada sretnemo

prepoznat ću te po mirisu juga

i mirisu vječne mladosti.

Prepoznat ću te po istini

koju nosiš u očima.

Pričat ćemo o ljudima koje smo poznavali.

O ljubavi…

O ljubavi prema obitelji…

i prošlosti koju smo dijelili.

Pričat ćemo o našim ulogama u sadašnjosti.

O poeziji…

i domovini koju si davno napustila.

Ako se ikada sretnemo

nakon ovih dugih neobjašnjenih godina,

srest ćemo se na kraju priče.

DRHTAJI NAD ATLANTIKOM

Samo jedna kratka SMS poruka

bila je znak

da još ništa nije prestalo…

i dvoje zrelih ljudi sa radošću,

mladalačkim žarom u srcu,

vratiše se u vrijeme od prije 30 godina.

Istina je sve ove godine

drhtala nad Atlantikom…

Vrijeme ne liječi ništa.

Prava ljubav se ne gasi pauzama…

Ni godinama…

Niti daljinama.

Kako sada biti odrastao?

I mudar

da ih ovaj nalet emocija ne oprži?

Ne znam, je li ovo što im se događa

fer srcu i njezinom i njegovom?

Ali neki razlog ima.

Najveća je greška

misliti

Kako još imaju vremena.

PJESMA MLADIH SLAVUJA

Ogrnut svjetlom

na putu za vječnost

k nebu se diže Hrvojev grad,

nad slapom smješten

poviješću stiješnjen

sačuvao je ponos i sjaj.

Putniče svrati, zastani tu,

odmori tijelo, osvježi duh…

Poslušaj pjesmu mladih slavuja

što od davnina klizi niz slap.

To tiho šume bijela im krila

a svaka duša jedna je kap.

Stoljeća slavnih

i onih tamnih

duboke bore cure niz zid,

dok čiste ruke

Svetoga Luke

blagoslov Božji rose nad njim.

Putniče svrati, zastani tu,

odmori tijelo, osvježi duh…

Poslušaj pjesmu mladih slavuja…

O kako iskren njihov je poj.

Živote svoje oni su dali

za grad Hrvojev i moj.

Miljenko Buhač: pet pjesama

Kako se pjesnik oprašta s mladošću

Sjene su pale po mome sjećanju. I magle gmižu

Tamo gdje nisam bio ja sam barem čežnjom dospio

Gledaj, mojom se Hercegovinom razlijeva med crni

I ja sam zastao, više me ne vode sa sobom vilenjaci

Neljubljenih i nemilovanih razgruđenosti se sjećam

Vrlo rijetko, kroz odbljesak munje i odsjaj klasja

Niz topolja tutnje kopita vranaca, ali junaka nema

Po mome su sjećanju slutnje pale. Kišit će u gorama

Majke su i očevi otišli namjestiti nam postelju novu

Dugo je putovanje, a sjećanja mi nisu pouzdana

Ostat ćemo svi na slikama oronuli i sijedih misli

Zapravo, djeca smo, upala u crvotočinu vječnosti

Čujem zvijezde, ustuknuo pred svemirskom jekom

Vraćam se kući, na iskon, gdje miriše prvo mlijeko

Taj put nije ni težak, on nema mjere, ni imena nema

Gledaj, mojom se Hercegovinom razlio ocat gorki

Neću se zaustavljati. Ako ponekad okrenem glavu

Ne obazirite se, ne dozivajte, ne mamite me vinom

To se ja samo vraćam u svoj prvi plač koji još traje

Gledaj, po mom su sjećanju igle sa starog trna pale

—————————————————–

Potomak zadnjeg galaktičkog vilenjaka

Sanjam kako savanom ponosni gepardi jure

Moje su pleme Zulu ratnici i drska lavlja banda

Munje sijevaju, s Kilimandžara se zalijeću bure

Mene čeka čeznutljiva Amazonka, mirise veranda

Zambezi, Amazon, možda lijeni mistični Mississippi

Moj je san ploviti i ljubiti, ostati ponad beskraja

Budim se, gromovi u daljini i tužna kisa sipi

Tko sam, kome je zvonilo zvono na putu do raja

Java je tezi oblik oboljenja, čir ciničnoga svemira

Tu su me nekad zaboravile vile, maćehe moje

S javom nemam ništa, ona je uzrok mog nemira

Bježim od svijeta ljudi – i oni se mene boje…

———————————————————-

Mostar – Svakome po jedna humka i obala

Ovaj se grad razbio u bezbroj naoštrenih kristala
Prašnjavih. Oni nose oči vjetrom raspetoga nara
Grad koji volim ispija nebesku rijeku bez obala
Kao Žar ptica moje srce. Car tame grad mi začara

Iščeznuo je kao prašina sa nestvorenih zvijezda
Nemam se vise za koga moliti kraj toplih ruševina
Odletjeli galebovi. Liske više ne svijaju gnijezda
Naše se duše u prošlosti griju iskrom u kapi vina

Ovaj se grad oprostio od svih stoljeća i vjekova
Zauvijek prepušten inferno plesu sila dobra i zla
Džepova punih južnjačke utjehe i gorkih lijekova
Svakome od nas ostaje po jedna humka i obala

———————————————————-

Kakav si to krenuo u pjesnike

Ne, nisi ti pjesnik, reče mi jednom blago

Paleći cigaretu izgledala je svileno i vileno

Znaš, u pjesmama ovdje u Hercegovini

Moraju cvjetati breskve ili te prve trešnje mamiti

Mora i Neretva teći i pjesnik misli da je zelena

A nebom moraju makar i olovni oblaci ploviti

Moraš u pjesmi suzu nevidljivu prepoznati

Ne, ti nisi pjesnik, dragi moj koji mi to nisi

Evo, kao da gledam… maštaš o meni puteno

I grozničavo pokušavaš pobjeći patetici

Nisi ti pjesnik, jer da jedan od njih jesi

Mi bismo se sada ljubili na dalekom sjeveru

Grijali bismo ukočene prste na bačvi kestenjara

Čeznuli bismo za dosadnim jugom i narovima

I nikad ne bismo doznali koliko te ne volim

I žao mi je, ali ja moram znati tko je pjesnik

Jer meni su svi ljubavni stihovi posvećeni

Kod tebe stihovi slabašni, putnika umornim čine

Tragaš za ranama, osvetom oplakuješ djetinjstvo

A ja sam samo htjela jednom pjesnika zavoljeti

Beznadno. Svi oni odmah zavole mene

I raspadnu se. Potonu. Rastope se na ognju

Pred mojim očima. Eto i ti. Pa gdje ćeš takav

U pjesnike. Gledaj, sjever je, a šafrani cvatu

——————————————————

Srce dao poskoku i vuku

Kad sam krenuo iz grada ulica je zbrajala lisce platana

Pripravan za kolodvore dalekih gradova i snjegove sive

Znao sam da nema povratka sa puta Marka Pola i Matana

U praznom kuferu u ruci ja sam vukao brigu i snove krive

Iz grada kad sam otišao nad Humom su kružili mrcinjaši

Ispraćao me zaborav i kletva predaka sto isto poklekoše

U dalekome svijetu crtao sam malo sunce na praznoj čaši

Promicali su dani, mamila me utjeha bezdana i vino lose

U grad kad sam se vraćao, srce sam dao i poskoku i vuku

Pripravan samo za staru dječju kolijevku i impresiju duge

Opet s istim praznim kuferom vukao sam se ruku pod ruku

Lutalicama sam ostavio kolodvore i uzdah prazne pruge

Kao u stupicu kad upadnu nemirna krila noćnih demona

Ja vise ne mogu nikamo maknuti iz ove mi drage opsjene

S vama sam, a pola me je ostalo u jeci vagona i perona

Tuđih krajeva koje zaboravljam, a oni još vise mene…

Miljenko Buhač, rođen je u Mostaru 1961.

IVO TOTOĆ:BLAGI OSMIJEH IZVJESNOSTI

Te je noći po prvi put potonuo

mjesec za gradinom

Sjaj prizora ublažio je strepnju

što mi to donosi dan?

                 *

Tog dana jedna je ptica prekinula

njihanje i pljeskanje stabala

Sama na nebu nad gradinom

neko je vrijeme lebdjela

Ne znam kada je odlepršala

                 *

Tada se i ono malo oblaka razišlo

i prestao je puhati vjetar što je

do tog časa prašinu nosio

Tad sam se sjetio zvonjave dan prije

po prvi put u desnom uhu

                 *

Te se noći jedna mala rijeka

počela ulijevati u jednu veću

Te sam noći po prvi put sanjao

vatreni bljesak na horizontu

                 *

Od te je noći izvjestan

blagi osmijeh strpljenja

Iako je pravo govoreći

putovanje tek otpočelo

IN MEMORIAM: SAVKO PEĆIĆ PESA (1949-2022)

KNJIŽEVNI KUTAK

NE BUDI ME KAD SPAVAM

Kad spavam ne budi me

Sanjam svoje snove prošlosti

Zato

Ne budi me u snu

Zaboraviću prošlost

Koja prolazi

Mirisom vremena

 

Ne daruj mi torbu punu sreće

Ni šarene laže pričalice

Pusti me da uživam

U svojim snovima vremena

Koja mi vraćaju prošlost

I zavrću vrijeme u trajanje

 

Probudi me kad ne spavam

Da vidim šta ću da sanjam

U vremenu koje dolazi

Da ne nagazim na travu buniku

I za sva vremena sebično

Sve zaboravim

 

Utješi me

Da se sjetim osmijeha pogledom

Kako izranjam iz prošlosti

U sadašnjost da bi vidio

Svoju budućnost

Koju neću dohvatiti

 

Savko Pećić 

( iz knjige poezije “EHOS POEZIJUS”

 

View original post

Šukrija Pandžo: PJESME ZA DJECU

KONCERT KRAJ RIJEKE

Svirala moja od rakite,
kraj plave rijeke svira,
dođu leptiri da me zakite,
a vjetar kosu dira.

Slušaju ovce, kudrov, ptice,
i ćute – svirala jeca,
gledaju blago u moje lice,
k’o da su mala djeca.

Tad cvrčak žive takne rukom,
zapjeva glasno iz trave,
a za njim odmah sa zviždukom
kosovi crni se jave.

Svi se trudimo ko će bolje,
dirnuti u žicu i dirku,
pa iznad šume i niz polje
prosuti pjesmu i svirku.

LIST NA PUTU

Sagnula se mala seja

nad utrti put,

i podigla list sa zemlje

i crven i žut.

.

Pa pomisli: on boluje,

metla ga na dlan,

a nad njime smiješio se

tih jesenji dan.

.

I kap kiše, gle, na njemu:

to je suza trag,

pognula se i spustila

na nj poljubac blag.

.

Zašuškao list uveli,

sletio na put,

i zaspao snom dubokim

rasplakan i žut.

PROLJETNI DAN

Dobro jutro djeco, proljeće vas zove,

Jutros je stiglo i s njim prve laste,

Otvorite prozor i čut’ ćete tiho

Kako trava raste.

Proljeće je došlo, skita se kraj rijeka

I svirale kida sa vrba i svira,

Ogrnuto nebom plavljim od spomenka,

Sunčanim prstima po kosi nas dira.

Dobro jutro, kaže jaglacu u travi,

Ljubičici šapne, visibabu dirne,

Pomiluje kukurijek po kudravoj glavi

I krasuljke razaspe niz livade mirne.

Jutros je stiglo – na prozore kuća,

Orače zove na oranje rana,

I pune šake rumenoga sunca

Pticama prospe ispod sočnog granja.

Dragan Kulidžan: PJESME ZA DJECU

ZLATOKOLO
SREBRNKOLO

Sunašce se niz brdo,
za brdo
skoturalo
do Danice,
zlatokolo, srebrnkolo.

Danica je u kolo
veselo
dozivala
zvezdice,
zlatokolo, srebrnkolo.

Zvezdice su vencem
u venac
primamile
Mesec,
zlatokolo, srebrnkolo.

Tiho kolo titra,
kruni srebrn cvet,
mesečeva citra
uspavljuje svet.

Nina, nana
do belodana.

VRAPČEVA ŽALOST
 
Gaj ima bundu bijelu,  
plotovi iz snijega vire,  
navukle kuće u selu  
meke, snježne šešire.

Zasuta i kolska staza,  
ljut sjeverac reže.  
Nema kud — komšija Laza  
vitke saone preže.

A vrabac? On tužno gleda,
ne vidi nigdje puta.  
Dočeko je strica Leda  
bez hrane, bez kaputa…

Ne mari za pahulje lake  
kako kolo pletu.
Kaže: “To je za dječake,  
ja se radujem ljetu!”

SIPAJTE, SIPAJTE

Sipajte, sipajte,
pahulje lake,
srećan vam pad;
padajte, padajte —
bijelite grad!

Kitite, kitite,
pahulje lake,
volimo vas;
nosite, nosite —
radost za nas!

Letite, letite,
zvjezdice zime —
pahulje lake;
veselite, veselite
nestašne đake!

Sipajte, sipajte,
pahulje lake,
srećan vam pad;
padajte, padajte —
bijelite grad!

stopjesmica dječje poezije u pdf-u

---

In memorijam: VIKTOR MAJIĆ

LADIN

ne poznaje ni sam sebe

ni svoj korak

ni svoju glavu

ne znaš da li je to on

ili je to planeta

ovdje nepoznata

uči hodati

djelomično prisutan

zvijezda ga vodi gradom

korak mu ide ulicom

on proplankom

sjena njegova oblakom

ne osvrće se ni na kog

niti bilo šta

remeti njegov korak

moraš ga ošinuti munjom

da stane

da se osmjehne

LJEPOTICA ZIMA

Bijela joj je i tašnica
Bijela dugmad i mašnica.
Bijele su joj rukavice,
Bijela bunda i čizmice.

Sunce bijelu boju svu
Potrošilo baš na nju.
Pa sad nešto slabo sija
Al´ se zato dobro skija.

FAHRUDIN KUČUK: tri pjesme za djecu

 Sajam

Često kažu iz ove se kože ne može

Evo priče koja kaže da se može iz kože

Sreo krokodil zmiju

Pa je virnuo ispod očiju

Gospođo zmijo nemoj dan da mi kvariš

Nit svojom kožom da se fališ

Ima jedan sajam glupi

Da vidim ko će proizvod od tvoje kože da kupi

Mi krokodili prava smo gospoda nosimo mašne

A od naše kože prave se najbolje tašne

U pravu si gospon kroko

Al’ malo razmisli duboko

Kad svoju kožu skinem

U drugu odmah kidnem

A ti kroko razmisli malo

Šta ti je od života ostalo!

Je li ti bolje u močvari dole

Ili da te dame kao tašnu vole!?

Ljubavne boje

Pitate se kakve to mogu biti ljubavne boje

 Otkrit ću vam tajnu jer tako kuca srce moje

Ljubav je okrugla i crvena kao paradajz slasni

 Žuta kao paprika babura za pečenje spremna

Zelena kao krastavac svježi i krhki, posut rosom

Plava kao patlidžan raskrupnjan u svojoj debljini

.

Crvena kao lubenica prepuknuta na dva-tri dijela

Žuta kao najžuća slasna krupna baštenska kruška

Zelena kao tek zametnuta rezdelija u komšijinoj bašti

Plava kao grozdovi okićeni na velikoj avlijskoj lozi

.

Crvena kao plamteća dva obraza na njen pomen

Žuta kao svileni šal ogrnut oko njenog bijelog vrata

Zelena kao ukosnice svjetlucave u njenoj crnoj kosi

Plava kao nebeskom bojom obojena dva njena oka

I tako se sve slegle ljubavne boje u mojoj glavi

Ako neko još koju ljubavnu boju zna neka mi hitno javi

Onomad

Onomad kad se zvijezde popališe u meni se rodi prava ljubav

Preskočih dugu ljubavi, protrčah zelenim cvijetnim stazama

Puhnuh u oblake bijele, protresoh voćke sve redom, žute i zrele

 Ne stigoh na rijeku da se u hladnoj i bistroj vodi onako smočim

Pade mi na pamet da avionom poletim i sa padobranom skočim

Vozit ću bicikl crveni samo na jednom točku

Hodat pješice planinama, dolinama i rijekama

Dočekati iza noći grimizno promrzlo snježno jutro

Hladnog daha i bistra pogleda potražiti žuto sunce

Osmjehnuti se u sretnija ljepša nadolazeća jutra

Onomad se rodila ljubav na jednom crvenom točku

Preskočih dugu ljubavi hodajući dolinama pješice

Puhnuh u oblake bijele da dočekam hladno jutro

Na ledenoj bistroj rijeci da potražim žuto sunce

Pade mi na pamet da se osmjehnem u nova jutra

FAHRUDIN KUČUK (Sarajevo, 1958.)

Svoje spisateljsko opredjeljenje ograničio je na dječju književnost.. Do danas je objavio deset romana, nekoliko slikovnica, abecedara, pripovjedaka, kao i tri dramska teksta koji su postavljeni u pozorištu za djecu i mlade te jednu zbirku pjesama za djecu Životinje maštaju zar ne (2018.)

ALMIR ZALIHIĆ: pjesme za djecu

Fotografija iz 1993.

Na fotografiji smo majka, sestra i ja.

Majka je vrlo mršava i tužna.

Sestra ima kike a ja u ruci držim pušku

Koju sam napravio od bukove daske.

Stojimo na balkonu.

Na zid je okačen kafez.

U kafezu je štiglić

kojega zovemo Šicko.

Ja sam ošišan na nulu

i izgledam vrlo opasno

s onom puškom.

Almir Zalihić je rođen 01.01. 1960. godine u Mostaru. Završio je studij književnosti. Piše poeziju, prozu, književnu kritiku i esejistiku. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, francuski, švedski, poljski, makedonski, slovenački, albanski, arapski i turski jezik. Nagrađivan je za književni i urednički rad. Bio je Glavni urednik književnih časopisa „MAK“ i „ŽIVOT“. Uredio je više stotina knjiga domaćih i stranih autora. Glavni je urednik IK ZALIHICA.

Živi u Sarajevu.

Objavio je knjige:

Suhi žig. Priče. 1989.

Raseljeno lice. Poezija. 1993.

Raseljeno lice i druge pjesme. Poezija. 1994.

Pogled iznutra. Eseji. 1999.

Raseljeno lice i drukčije pjesme. Poezija. 2000.

Sasvim obična smrt. Roman. 2002.

Porodični album. Poezija za djecu i omladinu, 2003.

Rječnik sumnji. Poezija, 2005. (II izdanje 2006, III izdanje 2007.)

Imaju li zvijezde domovinu. Pripovijetke. 2008.

Lucida calligraphy. Poezija. 2010.

Polovina pređašnjeg svijeta. Poezija 2011.

Camera obscura. Poezija. 2012.

Objavljene antologije:

Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka. 1998.

Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, izbor i eseji, 2000. II izdanje 2001., III skraćeno izdanje 2003.

Gospodari Balansiranja /Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka/. 2006.

 Objavljeni udžbenici:

ČITANKA za 6. Razred O.Š 2003., II izdanje 2004., III izdanje 2006.