Anto Zirdum: PLATONSKA LJUBAV

 

raspukli kesten

Platnonska ljubav je sami sukus

bezuvjetnog voljenja

jer ne traži ništa zauzvrat

 

Ne treba požrtvovni  objekt

jer izvire iz subjekta

i uvire u nj ko rijeka u jezero

 

Nije uvjetovana ničim

osim sama sobom

i u osnovi jednom Osobom

 

Ona drugu osobu osavršuje

kako bi u srcu subjekta

odrazila idealnost same ljubavi.

 

Platonska ljubav je pobjeda

duha nad posjedovanjem

bliskost nepremostivih udaljenosti.

Oglasi

Citat

Odluka o dodjeli bosanskohercegovačke književne nagrade za priču „MARKO MARTINOVIĆ CAR“ za 2018. — KNJIŽEVNI KUTAK

Na natječaj je stiglo 33 priče. Tri priče su diskvalificirane iz formalnih a ne estetskih razloga jer su ih poslala dva autora od kojih je jedan iz Niša, a jedan je crnogorac rođen u Peći a živi u Novom Sadu. Članovi žirija su neovisno bodovali prispjele priče eurovizijskim sistemom bodovanja u kojemu […]

via Odluka o dodjeli bosanskohercegovačke književne nagrade za priču „MARKO MARTINOVIĆ CAR“ za 2018. — KNJIŽEVNI KUTAK

Anto Zirdum: LJUBAV U TIŠINI

cropped-potok

 

U razdvojenosti našoj

ima više zdvojenosti

U nerazumijevanju našem

biva više razumjevanja

U pogledu na sat

klazaljke su češće poklopljene

U izbjegavanju da se susretnemo

Mi smo više zajedništvom prožeti

U osjećaju uzaludnosti,

mi smo ucjelovljeniji

U sjećanjima našim

memorije su prepune

U našoj šutnji

ima više ljubavi

nego među mnogim parovima

koji se svakodnevno sretno susreću.

 

JASMINA HANJALIĆ: PLANINSKI LJILJAN

KNJIŽEVNI KUTAK

IMG_20160619_203624

Ubraćemo planinski ljiljan za večeru
ponos zakopati na njegovo mjesto,

zaboravićemo padove i grozničave dane,
iskustva unajmiti za savršene čuvare,

sakriti godine da ne izgledamo patetično,
među gubitnicima izgledati manje jadno,

izbjeći jutarnje navike i noćne obaveze,
izmisliti patnju da bude veličanstveno,

usporićemo krugove sata u gusto svitanje,
ubrzati pitki zanos tek razbuktale strasti,

naslikaćemo sreću jarkim bojama,
sva čudesa učiniti još čudnijima,

samo da ljubav ne promijeni način drhtanja.

(Iz zbirke  SVE U JEDNOM JEDNO U SVEMU)

View original post

Omer Ć. Ibrahimagić: Pjesme

HVAR

Hodamo pjacom, kupuje sipu,

ljubim joj lice, znam, ne bih smio,

bude mi ko da sam dobio gripu,

tad se još nisam ni brijo.

 

A godine mile i lipota stari,

crnu kosu sad šaraju bijele,

i sve one fine, ljudske stvari,

polove se, nisu cijele.

 

Da mi je, na trenutak, pod prstima,

osjetit toplinu kamena sa Hvara,

i da ujutro, ko nekad, pod krstima,

osvane vreća stara.

 

Da kosu gustu, smeđu, punu soli,

zamrsi njena ruka, onako,

i da mi šapne: «Neko te voli!

Ali ne bilo kako!»

………….

Veliki trajekt curi iz luke,

polako odlazi, prate ga ptice,

maše dok je ne zabole ruke,

il kliznu suze niz lice.

 

I sjećaš se jer te nešto fino dirne –

naslutiš, udahneš, zadrhtiš, gasneš,

slušaš tišine, a vjetar kad svirne,

samo sklopiš oči i zasneš.

 

ŠARENA  JAJA

Čini mi se da danas nema puno filozofije.

Uzmi pa pojedi!

I to ti je to.

 

Zahvali se, ako već moraš!

 

Davno, kada je skromnost bila ukrasni epitet, krasila su nam zime.

Vrijeme je teklo bezbrižnije. Znalo se.

Gdje te zaposli, tu ti za 30 godina arbajta i sat dadne.

Nisu nas, svako malo, upozoravali da je u žumancu dosta masnoće za čitav dan.

Jedina droga je bila «Droga» Portorož.

Peripetija urijetko, zlo se zdušno trijebilo, manje je bilo haram-para na hrpi.

Pred ciljem, bar za pedalj, uvijek koliko trun više dobra.

 

I tad je bilo mozzarelle, panacotte, tagliatele.

Canellona i tortellona.

Kuba i cigarilosa, sangrije.

Švajcarskih čokolada, irskog piva, avokada i papaja.

Blizu i daleko. Ali, to nas nije bilo briga.

 

Ona, onako raznobojna, šarenila su mi dane spoznaje.

Kao kaleidoskop, bojila mi oči i nutrinu,

pa su, smijem li kazat, prošarane i sad, u ovom sivilu posvemašnjem.

 

Lupajući jedno o drugo, lomili smo im ljuske,

tucajući se do iznemoglosti.

Zapamtih: «Nije važno koliko boja imaju i koja im je šara crtana,

već kakva ti ih ruka poklanja!»

 

Vidim li neke klince kad oko proljeća:

hodaju, trče ili lete milujući košarice u naručju,

mene taj prizor umiri.

Napravim pogled u retro i budem srećan kao onaj mali Omer nekoć,

ama i kao veliki Omer što sačuva Omera malca u sebi.

 

Za sve su zaslužna ili kriva, od volje vam, i jaja šarena.

Intermezzo dug dvadesetak zima, kao da je razmjerno kratak bio.

 

 

KLIKERI

 

Oko jedne male rupe, sjatilo se hejbe sitnih hipika, koji kiku na ušima nose.

Keceljama zagrnuti, bazamo po prašini školskog dvorišta.

Čuje se:«Hopa. Do hope. Tak. Ćorćik. Na dva. Na tri.

Tak-ćorente. Svemoje. Dvoki».

Balegari, sa klikerima postakljenim, igraju se.

 

Zaneseno nadneseni, nad bojama kristala, okruglih poput dunjaluka.

Cvikere skidaju, u kecelje meću.

Iza ćize poredani, bacaju kliševe, na zemlju kroz zrak.

Oči na zejtinu, sijaju.

 

Nadvirujemo se, ko je bolje hitio.

Iz roše izbijamo, obične za male, «bebe» zvane, mijenjamo,

ili za velike, već kako paše.

Odbijaju se komadi, neki što su krzavi više za igre nisu.

Kad ga veliki, «bumbar» zvani, u čelenku zgodi,

ode perla staklena u tačku, nekad se i u mjestu vrti, ko klizačica piruetu pravi.

 

Podignel se prašina, neko privuče kliš bliže rupi.

Ukebamo ga, kobajagi nije načisto zbog čega je pida.

 

Ušutel ptice i utihnel graja, glat znamo šta je.

Ide ili cajoš strog, ili Pikle opasni, možda i Ksenija što nas životu uči.

Nije poplava, ma ko da i jest!

Nestanemo li na vrijeme, svijet, ipak, propast neće!

 

Kupi klikere u džepove i štura, kud koji!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Anto Zirdum:BRZINA MRAKA

vali

 

Kao što nadzvučni avioni

Prelaze i dostižu dva, tri ili više MAHA

Tako i svemirske nojeve arke

Jezde brzinama od dva, tri i više Warpova

A kad zagusti, kada treba bježat

Guraju i do deset

No, kad treba brzo skočiti

iz galaksije u galaksiju

traže crne rupe, kozmičke crvotočine

da uhvate brzinu mraka

koja bi po mom skromnom sudu

trebala biti najmanje četiri tisuće Warpa

 

I zato draga moja jahačice svjetlosti

Stići ću te čim unutarnji vid

Uobliči sedlo za jahanje mraka

 

A pitanje da li svjetlost u

apsolutnom mraku crnih rupa

Dobija brzinu mraka

Ostat će i dalje otvoreno

 

Anto Zirdum: BURZA LJUBAVI

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Koliko  pada vrijednost

u ljubavnom sporu

između gotovo idealne žene

skrivene iza zavjese sumnjičavosti

i  muškarca idealiste

koji nikad nije sumnjao

dok jednom nije posunjao

u njezino savršenstvo

da je ljubav kripto novac (bitcoin)

valuta koja u podlozi

ima Peer to peer umreženost

ljubljenika punih povjerenja ?

 

Teško je iskalkulirati

al’ sigurno  pada.

 

Idealni ljudi ne postoje

već samo oni koji savršeno

skrivaju stare rane

i održavaju privide povjerenja

da ne uzdrmaju burzu ljubavi.

No, tamo se, kad tad, sve

protrese, prosije i poravna.

 

 

 

Anto Zirdum: PITANJA I ODGOVORI

behar

 

Često mi u mislima vrludaš

kao jedina, jedinstvena…

Ali ove misli nisu više podređene

prisili da te ponovno osvojim

One su sukobljene s istinom

o nejedinstvu i nespojivosti

 

Ručak u malenom gradu na jugu

u kojem smo prvi put

zajednički doručkovali

neke tri godine ranije

prevrnuo je toplu vodu duše

kada si iskreno izrekla:

Više sam bila nesretna nego sretna.

 

Često sam bio frustriran

mogućnostima i nemogućnostima

da se parkiramo u istoj garaži

Al nikad nisam bio nesretan…

I zato sam stalno zapitan:

Ima li izgleda  ljubav

U kojoj nesretnost  kao kanal oko tvrđave

odbija osvajača nevješta neplivača

i koji je smisao takve uzajamnosti?

 

Ako je to bilo pravo pitanje

onda dobih  adekvatan odgovor.

Omer Ibrahimagić: PJESME SANJANE

 SOTTO VRANDUCH

Brzim i iskrenim umišljajem isporim ostarjele sasušene libre,

oprašim se mudrostima, tragovima poštenja i dobrote.

Kratkim osvrtom u prohujalo činim i očevid života,

ne zaboravljajući trenutak koji dišem.

 

Dok sanjam o svemu, smotrim smjerno, pred stopala, ne dižući pogleda.

Svako malo, u crnilu polupraznog fildžana, čudesnost prošlosti tražim.

 

Kiše se spuštaju i romore, dotjeruju kamenite ploče,

mute mutnu vodu.

 

Kao da čujem kako šušte zamamni pokreti kraljičini,

utiskujuć se u perivoje i basamake.

Pogledom plemenitim miluje puk,

raduje se njegovoj sreći,

tuguje uz njegovu tugu.

Crven plašt hercegovački, bedeme bosanske natkriljuje i uljepšava.

 

Miješaju se lagani koračaji uznosite Katarine

sa urlicima hrabrih Ilirki,

koje su se otiskivale u zapjenušani bezdan,

samo da ne bi rimskim ženama postale.

 

Govori did,

tabore se bogumili,

ne daju na svoje.

Jedinu zemlju,

ljubomorno,

u srcu i duši čuvaju od zlokobnika.

 

Kiše stanu, oblaci nestanu, na nebu rasvjetljenja načine.

Rasprši se viševjekovni odslik,

zaplavi svod i dignu magle.

Nad Bosnom vodom i Vrandukom gradom.

 

  OLYMPUS DIGITAL CAMERA

NEDOSTAJU MI RIJEČI

 

Nedostaju mi riječi da je ispjevam.

 

Slova ulaze u mene kako hoće.

Ne mogu da ih izdvojim.

 

Stisnut i napučen,

zameten u haosu,

iscrpljen poplavama od kojih bježim,

ne posustajem.

 

Vapim za jednostavnošću.

Molim za običnost.

Sanjam pjesmu.

 

Budem li pohranio ono što čitam,

postaće filozofska.

 

Stavim li ono što čujem na ulici,

grmiće barbarski.

 

 

DUNJALUK OKO MENE

 

Uključim radio.

Govore o povoljnostima u obilascima Europe.

Cijena: sitnica.

Uporedim s platama.

Glava boli kolika je: sitnica.

 

Promijenim stanicu.

Ratni vojni invalidi potražuju više im puta obećano.

Onaj đon – obraz što je obećao više nije na toj poziciji (napredovao),

a onaj što jest, još nije obećao.

 

Uključim TV.

 

Operacije protiv starosti su postale potrebnije od onih koje otklanjaju bolest.

Otrov pod kožom* je, kako vidim, traženiji i skuplji nego lijek.

 

Klik.

 

Funkcije potkraj marta, nimalo ubjedljivo,

dogovaraju isplatu novembarske zarade napaćenim proleterima.

Bez zbrke, strke i srkleta.

Uz besplatne sokove, kafu, čaj i mineralnu. I kompletan ručak za 2.75 KM.

Iako su im buđelari puni ko šipak.

 

Vraćaju se iz nigdine, obraza naizgled čista, oni koji su ovoj zemlji rekli «zbogom».

A gdje kažeš «zbogom», tu te više nema.

Ovdje tako nije.

 

Promijenim kanal. Eksperti su zadovoljni porastom proizvodnje po glavi stanovnika.

Zaključuju: više je sitih (čitaj: manje je gladnih).

 

Pogledam kroz prozor.

Nevalja, neće na dobro!

Neke novopečene komšije u mjesecu borbe protiv nečistoće

toliko fulaju kontejner da mi nešto dođe žao.

A možda je za njih i ovo mjesec borbe protiv čistoće, ko i prošli.

Može biti da i ja nisam u redu pa zaboravljam.

 

Ili sam lud ili mi noge smrde.

Pomirišem nogu.

Fala Bogu, nisam poludio.

* Botulinum toksin je pripravak koji se koristi u neurologiji, dermatologiji i estetskoj hirurgiji

 

 

SVJETLA U NOĆI

 

Sjedim u purpurnoj stolici,

dovoljnoj za mene,

odveć potrebnoj za nas.

 

Zamišljam ih kako se pojavljuju,

ovdje,

gdje ljubav pozvoni i dok se ne govori o njoj.

Kada se samo šuti i kada je se ne očekuje.

 

Njima je iluminacija smisao života,

njihovo je trepćuće zeleno neizmorivo.

Oni su safiri pobodeni u postavu od satena,

koja diše i pulsira poput dijademe u očima koje plaču.

 

Mi smo fokusirani na putanju što je svjetlošću obojavaju.

Ne vidimo li ih, nema dvojbe: stvarno su nestali.

 

Noć začinjava sabah koji nas postepeno osvjetljava i otkriva.

Uz razgovore, u pola glasa,

u suzdržanosti,

razumljive tek onima koji ih mumljaju.

 

Sve podsjeća kao pogled kroz ključaonicu u sunčano jutro.

Škiljiš, jer oko ne može primiti toliki sjaj.

 

Samo ga pokret ključem može sačuvati.

Bude li, poput fijuka brz.

 

Tromostovlje,

                                                                     Ljubljana, 2014.

 

 

 

O PISCU

 

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima i portalima: Pulsus, Kratki spoj, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Svijet, Most, Front slobode, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Scriptorium, Afirmator, Književni pregled, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus i Književna sehara.

 

Publicirao je knjige:

«Boje Sunca» (proza, 2000.),

«Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008.),

«Obične riječi» (poezija, 2012.),

«Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),

-«Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.).

Koautor je prve zbirke poezije ljekara – liječnika u Bosni i Hercegovini «Šest bijelih mantila» (Tuzla, 2007.). Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija (Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana)» (Zagreb, 2012.). Zastupljen je u nekoliko knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).

Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i profesor Univerziteta u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.