05 Petak lis. 2018
Posted in ANTO ZIRDUM POEZIJA
Platnonska ljubav je sami sukus
bezuvjetnog voljenja
jer ne traži ništa zauzvrat
Ne treba požrtvovni objekt
jer izvire iz subjekta
i uvire u nj ko rijeka u jezero
Nije uvjetovana ničim
osim sama sobom
i u osnovi jednom Osobom
Ona drugu osobu osavršuje
kako bi u srcu subjekta
odrazila idealnost same ljubavi.
Platonska ljubav je pobjeda
duha nad posjedovanjem
bliskost nepremostivih udaljenosti.
15 Subota ruj. 2018
Posted in Nekategorizirano
Na natječaj je stiglo 33 priče. Tri priče su diskvalificirane iz formalnih a ne estetskih razloga jer su ih poslala dva autora od kojih je jedan iz Niša, a jedan je crnogorac rođen u Peći a živi u Novom Sadu. Članovi žirija su neovisno bodovali prispjele priče eurovizijskim sistemom bodovanja u kojemu […]
24 Petak kol. 2018
Posted in ANTO ZIRDUM POEZIJA
U razdvojenosti našoj
ima više zdvojenosti
U nerazumijevanju našem
biva više razumjevanja
U pogledu na sat
klazaljke su češće poklopljene
U izbjegavanju da se susretnemo
Mi smo više zajedništvom prožeti
U osjećaju uzaludnosti,
mi smo ucjelovljeniji
U sjećanjima našim
memorije su prepune
U našoj šutnji
ima više ljubavi
nego među mnogim parovima
koji se svakodnevno sretno susreću.
23 Četvrtak kol. 2018
Posted in Primijenjena poezija
Poslije tišine ništa neće biti
Ti ćeš se opet nedostižna skriti
Snijeg će dugo i tiho da pada
Kao tišina sa puno sklada
Poslije ni ja neću ovdje biti
Tko zna gdje ću opet piti
A znam: opet jedne tišine, u noći
neodsanjana po mene ćeš doći
21 Utorak kol. 2018
Posted in Nekategorizirano
Ubraćemo planinski ljiljan za večeru
ponos zakopati na njegovo mjesto,
zaboravićemo padove i grozničave dane,
iskustva unajmiti za savršene čuvare,
sakriti godine da ne izgledamo patetično,
među gubitnicima izgledati manje jadno,
izbjeći jutarnje navike i noćne obaveze,
izmisliti patnju da bude veličanstveno,
usporićemo krugove sata u gusto svitanje,
ubrzati pitki zanos tek razbuktale strasti,
naslikaćemo sreću jarkim bojama,
sva čudesa učiniti još čudnijima,
samo da ljubav ne promijeni način drhtanja.
(Iz zbirke SVE U JEDNOM JEDNO U SVEMU)
20 Ponedjeljak kol. 2018
Posted in Primijenjena poezija
Hodamo pjacom, kupuje sipu,
ljubim joj lice, znam, ne bih smio,
bude mi ko da sam dobio gripu,
tad se još nisam ni brijo.
A godine mile i lipota stari,
crnu kosu sad šaraju bijele,
i sve one fine, ljudske stvari,
polove se, nisu cijele.
Da mi je, na trenutak, pod prstima,
osjetit toplinu kamena sa Hvara,
i da ujutro, ko nekad, pod krstima,
osvane vreća stara.
Da kosu gustu, smeđu, punu soli,
zamrsi njena ruka, onako,
i da mi šapne: «Neko te voli!
Ali ne bilo kako!»
………….
Veliki trajekt curi iz luke,
polako odlazi, prate ga ptice,
maše dok je ne zabole ruke,
il kliznu suze niz lice.
I sjećaš se jer te nešto fino dirne –
naslutiš, udahneš, zadrhtiš, gasneš,
slušaš tišine, a vjetar kad svirne,
samo sklopiš oči i zasneš.
Čini mi se da danas nema puno filozofije.
Uzmi pa pojedi!
I to ti je to.
Zahvali se, ako već moraš!
Davno, kada je skromnost bila ukrasni epitet, krasila su nam zime.
Vrijeme je teklo bezbrižnije. Znalo se.
Gdje te zaposli, tu ti za 30 godina arbajta i sat dadne.
Nisu nas, svako malo, upozoravali da je u žumancu dosta masnoće za čitav dan.
Jedina droga je bila «Droga» Portorož.
Peripetija urijetko, zlo se zdušno trijebilo, manje je bilo haram-para na hrpi.
Pred ciljem, bar za pedalj, uvijek koliko trun više dobra.
I tad je bilo mozzarelle, panacotte, tagliatele.
Canellona i tortellona.
Kuba i cigarilosa, sangrije.
Švajcarskih čokolada, irskog piva, avokada i papaja.
Blizu i daleko. Ali, to nas nije bilo briga.
Ona, onako raznobojna, šarenila su mi dane spoznaje.
Kao kaleidoskop, bojila mi oči i nutrinu,
pa su, smijem li kazat, prošarane i sad, u ovom sivilu posvemašnjem.
Lupajući jedno o drugo, lomili smo im ljuske,
tucajući se do iznemoglosti.
Zapamtih: «Nije važno koliko boja imaju i koja im je šara crtana,
već kakva ti ih ruka poklanja!»
Vidim li neke klince kad oko proljeća:
hodaju, trče ili lete milujući košarice u naručju,
mene taj prizor umiri.
Napravim pogled u retro i budem srećan kao onaj mali Omer nekoć,
ama i kao veliki Omer što sačuva Omera malca u sebi.
Za sve su zaslužna ili kriva, od volje vam, i jaja šarena.
Intermezzo dug dvadesetak zima, kao da je razmjerno kratak bio.
Oko jedne male rupe, sjatilo se hejbe sitnih hipika, koji kiku na ušima nose.
Keceljama zagrnuti, bazamo po prašini školskog dvorišta.
Čuje se:«Hopa. Do hope. Tak. Ćorćik. Na dva. Na tri.
Tak-ćorente. Svemoje. Dvoki».
Balegari, sa klikerima postakljenim, igraju se.
Zaneseno nadneseni, nad bojama kristala, okruglih poput dunjaluka.
Cvikere skidaju, u kecelje meću.
Iza ćize poredani, bacaju kliševe, na zemlju kroz zrak.
Oči na zejtinu, sijaju.
Nadvirujemo se, ko je bolje hitio.
Iz roše izbijamo, obične za male, «bebe» zvane, mijenjamo,
ili za velike, već kako paše.
Odbijaju se komadi, neki što su krzavi više za igre nisu.
Kad ga veliki, «bumbar» zvani, u čelenku zgodi,
ode perla staklena u tačku, nekad se i u mjestu vrti, ko klizačica piruetu pravi.
Podignel se prašina, neko privuče kliš bliže rupi.
Ukebamo ga, kobajagi nije načisto zbog čega je pida.
Ušutel ptice i utihnel graja, glat znamo šta je.
Ide ili cajoš strog, ili Pikle opasni, možda i Ksenija što nas životu uči.
Nije poplava, ma ko da i jest!
Nestanemo li na vrijeme, svijet, ipak, propast neće!
Kupi klikere u džepove i štura, kud koji!
26 Četvrtak srp. 2018
Posted in SF POEZIJA
Kao što nadzvučni avioni
Prelaze i dostižu dva, tri ili više MAHA
Tako i svemirske nojeve arke
Jezde brzinama od dva, tri i više Warpova
A kad zagusti, kada treba bježat
Guraju i do deset
No, kad treba brzo skočiti
iz galaksije u galaksiju
traže crne rupe, kozmičke crvotočine
da uhvate brzinu mraka
koja bi po mom skromnom sudu
trebala biti najmanje četiri tisuće Warpa
I zato draga moja jahačice svjetlosti
Stići ću te čim unutarnji vid
Uobliči sedlo za jahanje mraka
A pitanje da li svjetlost u
apsolutnom mraku crnih rupa
Dobija brzinu mraka
Ostat će i dalje otvoreno
25 Srijeda srp. 2018
Posted in ANTO ZIRDUM POEZIJA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Koliko pada vrijednost
u ljubavnom sporu
između gotovo idealne žene
skrivene iza zavjese sumnjičavosti
i muškarca idealiste
koji nikad nije sumnjao
dok jednom nije posunjao
u njezino savršenstvo
da je ljubav kripto novac (bitcoin)
valuta koja u podlozi
ima Peer to peer umreženost
ljubljenika punih povjerenja ?
Teško je iskalkulirati
al’ sigurno pada.
Idealni ljudi ne postoje
već samo oni koji savršeno
skrivaju stare rane
i održavaju privide povjerenja
da ne uzdrmaju burzu ljubavi.
No, tamo se, kad tad, sve
protrese, prosije i poravna.
03 Utorak srp. 2018
Posted in ANTO ZIRDUM POEZIJA
Često mi u mislima vrludaš
kao jedina, jedinstvena…
Ali ove misli nisu više podređene
prisili da te ponovno osvojim
One su sukobljene s istinom
o nejedinstvu i nespojivosti
Ručak u malenom gradu na jugu
u kojem smo prvi put
zajednički doručkovali
neke tri godine ranije
prevrnuo je toplu vodu duše
kada si iskreno izrekla:
Više sam bila nesretna nego sretna.
Često sam bio frustriran
mogućnostima i nemogućnostima
da se parkiramo u istoj garaži
Al nikad nisam bio nesretan…
I zato sam stalno zapitan:
Ima li izgleda ljubav
U kojoj nesretnost kao kanal oko tvrđave
odbija osvajača nevješta neplivača
i koji je smisao takve uzajamnosti?
Ako je to bilo pravo pitanje
onda dobih adekvatan odgovor.
15 Utorak svi. 2018
Posted in Primijenjena poezija
SOTTO VRANDUCH
Brzim i iskrenim umišljajem isporim ostarjele sasušene libre,
oprašim se mudrostima, tragovima poštenja i dobrote.
Kratkim osvrtom u prohujalo činim i očevid života,
ne zaboravljajući trenutak koji dišem.
Dok sanjam o svemu, smotrim smjerno, pred stopala, ne dižući pogleda.
Svako malo, u crnilu polupraznog fildžana, čudesnost prošlosti tražim.
Kiše se spuštaju i romore, dotjeruju kamenite ploče,
mute mutnu vodu.
Kao da čujem kako šušte zamamni pokreti kraljičini,
utiskujuć se u perivoje i basamake.
Pogledom plemenitim miluje puk,
raduje se njegovoj sreći,
tuguje uz njegovu tugu.
Crven plašt hercegovački, bedeme bosanske natkriljuje i uljepšava.
Miješaju se lagani koračaji uznosite Katarine
sa urlicima hrabrih Ilirki,
koje su se otiskivale u zapjenušani bezdan,
samo da ne bi rimskim ženama postale.
Govori did,
tabore se bogumili,
ne daju na svoje.
Jedinu zemlju,
ljubomorno,
u srcu i duši čuvaju od zlokobnika.
Kiše stanu, oblaci nestanu, na nebu rasvjetljenja načine.
Rasprši se viševjekovni odslik,
zaplavi svod i dignu magle.
Nad Bosnom vodom i Vrandukom gradom.
NEDOSTAJU MI RIJEČI
Nedostaju mi riječi da je ispjevam.
Slova ulaze u mene kako hoće.
Ne mogu da ih izdvojim.
Stisnut i napučen,
zameten u haosu,
iscrpljen poplavama od kojih bježim,
ne posustajem.
Vapim za jednostavnošću.
Molim za običnost.
Sanjam pjesmu.
Budem li pohranio ono što čitam,
postaće filozofska.
Stavim li ono što čujem na ulici,
grmiće barbarski.
DUNJALUK OKO MENE
Uključim radio.
Govore o povoljnostima u obilascima Europe.
Cijena: sitnica.
Uporedim s platama.
Glava boli kolika je: sitnica.
Promijenim stanicu.
Ratni vojni invalidi potražuju više im puta obećano.
Onaj đon – obraz što je obećao više nije na toj poziciji (napredovao),
a onaj što jest, još nije obećao.
Uključim TV.
Operacije protiv starosti su postale potrebnije od onih koje otklanjaju bolest.
Otrov pod kožom* je, kako vidim, traženiji i skuplji nego lijek.
Klik.
Funkcije potkraj marta, nimalo ubjedljivo,
dogovaraju isplatu novembarske zarade napaćenim proleterima.
Bez zbrke, strke i srkleta.
Uz besplatne sokove, kafu, čaj i mineralnu. I kompletan ručak za 2.75 KM.
Iako su im buđelari puni ko šipak.
Vraćaju se iz nigdine, obraza naizgled čista, oni koji su ovoj zemlji rekli «zbogom».
A gdje kažeš «zbogom», tu te više nema.
Ovdje tako nije.
Promijenim kanal. Eksperti su zadovoljni porastom proizvodnje po glavi stanovnika.
Zaključuju: više je sitih (čitaj: manje je gladnih).
Pogledam kroz prozor.
Nevalja, neće na dobro!
Neke novopečene komšije u mjesecu borbe protiv nečistoće
toliko fulaju kontejner da mi nešto dođe žao.
A možda je za njih i ovo mjesec borbe protiv čistoće, ko i prošli.
Može biti da i ja nisam u redu pa zaboravljam.
Ili sam lud ili mi noge smrde.
Pomirišem nogu.
Fala Bogu, nisam poludio.
* Botulinum toksin je pripravak koji se koristi u neurologiji, dermatologiji i estetskoj hirurgiji
SVJETLA U NOĆI
Sjedim u purpurnoj stolici,
dovoljnoj za mene,
odveć potrebnoj za nas.
Zamišljam ih kako se pojavljuju,
ovdje,
gdje ljubav pozvoni i dok se ne govori o njoj.
Kada se samo šuti i kada je se ne očekuje.
Njima je iluminacija smisao života,
njihovo je trepćuće zeleno neizmorivo.
Oni su safiri pobodeni u postavu od satena,
koja diše i pulsira poput dijademe u očima koje plaču.
Mi smo fokusirani na putanju što je svjetlošću obojavaju.
Ne vidimo li ih, nema dvojbe: stvarno su nestali.
Noć začinjava sabah koji nas postepeno osvjetljava i otkriva.
Uz razgovore, u pola glasa,
u suzdržanosti,
razumljive tek onima koji ih mumljaju.
Sve podsjeća kao pogled kroz ključaonicu u sunčano jutro.
Škiljiš, jer oko ne može primiti toliki sjaj.
Samo ga pokret ključem može sačuvati.
Bude li, poput fijuka brz.
Tromostovlje,
Ljubljana, 2014.
Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima i portalima: Pulsus, Kratki spoj, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Svijet, Most, Front slobode, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Scriptorium, Afirmator, Književni pregled, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus i Književna sehara.
Publicirao je knjige:
«Boje Sunca» (proza, 2000.),
«Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008.),
«Obične riječi» (poezija, 2012.),
«Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),
-«Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.).
Koautor je prve zbirke poezije ljekara – liječnika u Bosni i Hercegovini «Šest bijelih mantila» (Tuzla, 2007.). Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija (Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana)» (Zagreb, 2012.). Zastupljen je u nekoliko knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.
Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).
Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i profesor Univerziteta u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.
