HVAR
Hodamo pjacom, kupuje sipu,
ljubim joj lice, znam, ne bih smio,
bude mi ko da sam dobio gripu,
tad se još nisam ni brijo.
A godine mile i lipota stari,
crnu kosu sad šaraju bijele,
i sve one fine, ljudske stvari,
polove se, nisu cijele.
Da mi je, na trenutak, pod prstima,
osjetit toplinu kamena sa Hvara,
i da ujutro, ko nekad, pod krstima,
osvane vreća stara.
Da kosu gustu, smeđu, punu soli,
zamrsi njena ruka, onako,
i da mi šapne: «Neko te voli!
Ali ne bilo kako!»
………….
Veliki trajekt curi iz luke,
polako odlazi, prate ga ptice,
maše dok je ne zabole ruke,
il kliznu suze niz lice.
I sjećaš se jer te nešto fino dirne –
naslutiš, udahneš, zadrhtiš, gasneš,
slušaš tišine, a vjetar kad svirne,
samo sklopiš oči i zasneš.
ŠARENA JAJA
Čini mi se da danas nema puno filozofije.
Uzmi pa pojedi!
I to ti je to.
Zahvali se, ako već moraš!
Davno, kada je skromnost bila ukrasni epitet, krasila su nam zime.
Vrijeme je teklo bezbrižnije. Znalo se.
Gdje te zaposli, tu ti za 30 godina arbajta i sat dadne.
Nisu nas, svako malo, upozoravali da je u žumancu dosta masnoće za čitav dan.
Jedina droga je bila «Droga» Portorož.
Peripetija urijetko, zlo se zdušno trijebilo, manje je bilo haram-para na hrpi.
Pred ciljem, bar za pedalj, uvijek koliko trun više dobra.
I tad je bilo mozzarelle, panacotte, tagliatele.
Canellona i tortellona.
Kuba i cigarilosa, sangrije.
Švajcarskih čokolada, irskog piva, avokada i papaja.
Blizu i daleko. Ali, to nas nije bilo briga.
Ona, onako raznobojna, šarenila su mi dane spoznaje.
Kao kaleidoskop, bojila mi oči i nutrinu,
pa su, smijem li kazat, prošarane i sad, u ovom sivilu posvemašnjem.
Lupajući jedno o drugo, lomili smo im ljuske,
tucajući se do iznemoglosti.
Zapamtih: «Nije važno koliko boja imaju i koja im je šara crtana,
već kakva ti ih ruka poklanja!»
Vidim li neke klince kad oko proljeća:
hodaju, trče ili lete milujući košarice u naručju,
mene taj prizor umiri.
Napravim pogled u retro i budem srećan kao onaj mali Omer nekoć,
ama i kao veliki Omer što sačuva Omera malca u sebi.
Za sve su zaslužna ili kriva, od volje vam, i jaja šarena.
Intermezzo dug dvadesetak zima, kao da je razmjerno kratak bio.
KLIKERI
Oko jedne male rupe, sjatilo se hejbe sitnih hipika, koji kiku na ušima nose.
Keceljama zagrnuti, bazamo po prašini školskog dvorišta.
Čuje se:«Hopa. Do hope. Tak. Ćorćik. Na dva. Na tri.
Tak-ćorente. Svemoje. Dvoki».
Balegari, sa klikerima postakljenim, igraju se.
Zaneseno nadneseni, nad bojama kristala, okruglih poput dunjaluka.
Cvikere skidaju, u kecelje meću.
Iza ćize poredani, bacaju kliševe, na zemlju kroz zrak.
Oči na zejtinu, sijaju.
Nadvirujemo se, ko je bolje hitio.
Iz roše izbijamo, obične za male, «bebe» zvane, mijenjamo,
ili za velike, već kako paše.
Odbijaju se komadi, neki što su krzavi više za igre nisu.
Kad ga veliki, «bumbar» zvani, u čelenku zgodi,
ode perla staklena u tačku, nekad se i u mjestu vrti, ko klizačica piruetu pravi.
Podignel se prašina, neko privuče kliš bliže rupi.
Ukebamo ga, kobajagi nije načisto zbog čega je pida.
Ušutel ptice i utihnel graja, glat znamo šta je.
Ide ili cajoš strog, ili Pikle opasni, možda i Ksenija što nas životu uči.
Nije poplava, ma ko da i jest!
Nestanemo li na vrijeme, svijet, ipak, propast neće!
Kupi klikere u džepove i štura, kud koji!
