Tomislav Pupić: tri ljubavne bez naslova

**

daljina mi oduzima pravo

tražiti osmijeh i zagrljaj

jedino vjetar s planina

što obraze miluje

i suši suze, izdajničke

zna za moje misli

poslao sam ih po

zrakama Sunca

da te ugriju oko srca

kad pomisliš na nas

***

da mogu san

pretvoriti u riječ

to bi sigurno

bilo ime tvoje

da mogu želju

pretvoriti u riječ

to bi sigurno

ime tvoje bilo

ljubav ne moram

pretvarati u riječ

jer za mene

ime tvoje znači ljubav

***

iz vode izranjaš

mokrih krila

pitaš me

kuda se ide u raj

stidim se reći

kad si sa mnom

u raju si

ključ od kuće sjećanja

izgubio sam

u velikom jezeru tebe

ne mogu ti ga dati

ali povesti te tamo mogu

gledaš me očima mokrim

nadam se nisu od suza

dok se pitaš:

gdje naletjeh na ovu budalu

ja, anđeo, s rogovima đavla

pokazujem ti krivi smjer

u nadi kako

ni otići nećeš

jer voda iz koje

izronila si

ljubav je moja

SJENKA SJEĆANJA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

Ni jedan raskid ne može izbrisati ožiljke

oni lebde u međuprostoru dvije praznine

i otvorenih očiju samoobmane gledaju.

 

Vide ono kad nisu htjeli ništa propustiti

i da će moć budjenja osjećanja u drugima

u njima živjeti dok  budu postojali

 

Zaneseni da su pronašlji svoju drugu polovicu,

slijepo su se bacili u vrtlog iluzije

da su slobodni uzvišeni i neponovljivi

 

No, i na pustom otoku kao sijenka palme

stalno bi ih pratila njihova prošlost,

sjećanja i okolnosti u kojima su zatečeni.

 

Zaboravili su na one starinske:

ponesi kišobran kad kiša ne pada

ako padne dvoje se pod njega mogu skloniti

 

Ne otvaraj prozor ako su noći hladne.

ljubav će sama naći pukotinu

da se uvuče i uklopi u  toplinu

 

anto zirdum

Vanda Babić: dvije bliske

LJUBAV

Odlazim teška koraka
iz naše priče
koja je davno ispričana
u kućama naših pradjedova
što su se sastajali
pred kaminom i
vatre su gorjele njihovim
pričama, gorjele snagom
stoljeća i
srele se u nama.
I, ne pitaj zašto odlazim
prejaka je vatra
da bih ostala.

LJUBOMORA

Gubim tlo pod nogama
i čini mi se kako se
cijeli svijet okrenuo, samo zato
što je ona tik uz tebe
uključila neki program
i ne sluteći naslonila glavu
na rame na kojemu sam
ja, ostavila svoje suze.

Anto Zirdum: DVOJE razDVOJEnih

 

Riječi su nemoćne da izraze

kako čist duh jasno vidi

snažnu silu želje

koja razdvojene ljubljenike

okiva u zvijezde

dok su kratko zdvojeni

 

Nervoza neobjašnjiva

kao težak teret

i neka čudna tuga

isto tako snažna prožme ih

kad je razdvojenost duga

 

Zato je ona najteži test

izdržljivosti i odanosti

u prostorno-vremenskom kontinuumu

na kojemu najveće bodove osvajaju

samo najzdvojenije duše

koje odgovore o usudu

ne traže u mutnoj vodi

ČEKANJE I SAČEKIVANJE (BEZ DOČEKIVANJA)

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Kada se probijem do kolibe

našeg suočavanja sa istinom

kroz lavirinte bez smjerokaza

umjesto ruže darivat ću ti rajčicu

i uznijeti u rajske visine

gdje je ljubav biserno čista

izbor jedan ali vrijedan

ljubljenici ne posjeduju već daruju

gdje su ratnici vitezovi

gdje sami nisu usamljeni

gdje su vijerni odani svome izvoru

a ljubav oplođuje bezuvjetnim voljenjem

Ako i zakasnim znaj da su me zadržali

ne mogu me pokolebat nikakve prepreke

do li strah da se ti ne umoriš od čekanja

na tom jedinom putu u više sfere

na kojemu sačekujemo jedno drugo

da bi što duže zajedno išli

jer dočekavanje u zasjedi

nije naša istina niti je naša sudbina

 

ANTO ZIRDUM 

POSLJEDNJI DIJALOG LJUBLJENIKA PRIJE NEGO SU USKOČILI U ZAKRIVLJENO VRIJEME NOVE VEZE

KNJIŽEVNI KUTAK

sve se nekako smirilo

samo me pogled na sat uznemiri

jer često vidim kazaljke

poklopljene ili raširene

i tad mislim na tebe

jer mislim da ti misliš na mene

i to nikada neće prestati

dok bude satova s kazaljkama

POGLEDAJ NA SAT

POGLEDALA

neće stati

jer nitko neće pratiti

ove duše s različitim ležištem

kao što smo mi jedno drugo

sa istovjetnim težištem

previsok je to standard

i za kamen kojega smo počeli

navlačiti na grobnicu ljubavi

ANTO  ZIRDUM

View original post

BRISANJE TRAGA U NEPREGLEDU VELIKIH LJUBAVI

Bila je to čarolija s aurom

koja se urušila

iz straha od sunovrata.

Ona i sad živi pod ruševinama

fobija od posjedovnog lista

frustracija zahrđalog lanca

nepovjrenja i neusklađenih očekivanja.

I tek ponekad,

usljed tektonskih poremećaja,

kroz emocionalne pukotine

dobije malo zraka

uskrsne kao čežnja

od koje stidljivo bježimo

da  nedoraslosti izbrišemo trag

u nepregledu velikih ljubavi

kojima je suđeno da skončaju

ili pod ruševinama

ili u pomirenju sa tugom.

anto zirdum

Larisa Softić Gasal: ŠEŠIR KIŠNOG ČOVJEKA (tri pjesme)

SADA

Ljubav, to je neodlaganje. Sada.
Ne-bijedni izgovori:
Nemam posao.
Zbunjen sam.
Friško razveden. Ili:
Nisam sposoban da volim.

Ljubav, sada to je.
Gladujmo.
Glupavo zurimo jedno u drugo.
Recimo ‘zauvijek da’ pred pužem golaćem.
Njegovim slatkastim i šašavim pipcima. Ili:
Mi znamo voljeti.

Ljubav, to je pogled boje ‘vrijedi živjeti’.
Loš zadah pretočen u zvijezdu.
Povjerenje u osuđenog lopova koji blatnjavu
kišnicu zavrti u nebo, nebo u kišnjavu baru.Ili:

Zaigrajmo igru neba.

 

Mojsije

 

Nadvladao me taj šarm bespomoćnosti

koji si natkrio šeširom kišnog čovjeka

mljackaš po barama izmokrenog krika

propovijedajući Mojsijevu dvojbu.

 

Mrijeti si počeo i sam u ideale svoje sumnjajuć.

Obećanu zemlju pronašao nisi.

 

Hrabrost tvoja snove nije zasijala

sjemenom nejalovim.

Polje božanskih htijenja voljnobijednika

Prokletinja je samoizdajnih gromada.

 

Mljackaš po barama izmokrenog krika

Ti, šešir, kišnog čovjeka.

 

ODRON

 

Ne, nije ugasla želja

ona sanja i poglede, i dodire

nježne kao kovrdže na vjetru

osjenjene namrgođenim nebom.

 

Naprasno zatrpan bunar, nada,

pijeskom je urušena

jedno zrnce tek, moglo je održati čvrstinu

zrnek volje – život cijeli.

Ono sada, zatrpano, zrno pijeska hrpom pijeska, plače.

 

Milost ne traži.

 

Ne, nije ugasla želja

odronjena je tek nada.

 

Anto Zirdum:ČEŽNJA I ŽUDNJA

Žudim za tvojim očima

Kao drveće u prašumam Amazona

Za suncem prije svitanja

 

Žudim za tvojom stabilnošću

Kao korjenje drveća u prašumi Peručica

Za pukotinama u zemlji

 

Žudim za tvojim matičnim ćelijama

Kao spaljeni vatrogasci

Za novom kožom

 

Žudim za tvojim cjelovom

kao Marko Antonije

na Kleopatrinim izvorima

 

Žudim za tobom svakog polusna

Kao kosmos poslije velikog praska

Za svojim prapočetkom

 

Znam da i ti iskričavo čezneš

dok milozvučno brbljaš

da se integriraš u novoj dimenziji

 

A moj duh tako silno nekokučivost  bludi

u mećave kaotično uskače bez straha da se izgubi

i čeka da se spontano okupaš u izvoru mudrosti.

 

Anto Zirdum: BEDEM LJUBAVI

Ja nisam Jean- Paul

Ti nisi Simonet

Jer to ne možemo biti

Mada bi možeda i željeli

 

Ti nisi Ana Karenjina

Ne zato što nema lokomotiva

već zato što voziš auto

Ja nisam Vronski

Odveć star da bi ratovao

al još uvijek čeznem za borbom

 

Mi smo dva bića

Naslonjena na  bedem ljubavi

Ja plaćeni bubojica veza

S jedne strane

Ti koja bi pomiješala vino i vodu

S druge strane bedema

 

Mi smo dva svijeta prolazna

A bedem ljubavi odolijeva

Jer on uravnotežuje

Svje naše neravnoteže

Jer on usklađuje

Sve naše nesklade

Jer on je tu sam po sebi

Dovoljan je oslonac

I neprobojan zaklon

Za one s obe strane

 

Sretni su oni koji se dosjete

Prebaciti konop kojim će se

Oboje popeti  na  visoki vrh

Te zajahati Bedem ljubavi

Kao krilatu zraku svijetla

U sedlu bez kolana

Jezditi zajedno bez

Vezivanja i obvezivanja

i u sutonu se radovat praskozorju