S A R A J E V O
Vidiš li ovaj grad prijatelju?
To je mjesto u kom sam rođena.
Grad u kom je teška borba vođena.
Grad ljudi, ljubavi i ptica.
Grad sa ženama najljepšega lica.
Znaš li prijatelju koliko mi znači?
Roditelja nemam, a Sarajevo je moj otac i moja mati,
znam prijatelju da želiš o Sarajevu mnogo znati.
Bilo što da ti kažem, neću da slažem
Sarajevo je srce ,ljubav i duša
Sarajevo su djeca, cvijeće, Grad i ulice,
u Sarajevu prijatelju kad glupost napraviš
gubiš svoje lice, Sarajevo je čaršija,
rijeka Bosna i Miljacka, Sarajevo su prijatelju sve Sarajlije
u gradu rođene, i one sudbinom u Sarajevo dovođene.
Sarajevo je planeta prijatelju, u njemu kada se
jednom napiješ vode sa Baš-čaršije
napio si se sreće, napunio dušu rahatom
koji se samo ovdje možeš naći
među ljudima ispod planina
što su se nad njim nadvile kao anđeli s krilima.
Sarajevo smo ja i TI prijatelju!anđel
MAMA
Kako sam nekada žurila kući
znajući da me čeka mama
koliko mi je puta rekla požuri,
da ne bude sama.
Taj zagrljaj mio i drag
srdačan osmijeh i kućni prag
topao čaj ili šalica mlijeka
znala sam da me na stolu čeka.
Dugo smo u noć pričati znale
i sada se toga sjetim
o zašto je sve ovako
i životom kao da proletim.
Danas te nema jedina moja
ja kući žurim da stignem na vrijeme
čemu užurbani koraci kada nema
meni najdraže žene.
Pjesmu ti pišem draga mama
umjesto cvijeća koje sam ti
često darovati znala
neka ovo bude iz srca i duše
za sve lijepo što si mi
u životu dala ,hvala ti draga MAMA!
RASPUKLA NOĆ
Raspukla noć ko dinjina kora
pogled u tminu ko noćna mora.
Vani snježi ozimilo svuda
dugo je do jutra nema se kuda.
Stotine misli u zagrljaju noći,
i jedna želja da san će doći.
Ko izgubljeni putnik iz vlaka što ode
tmina pritišće nikako da ode.
Dođite snovi u zagrljaj moj,
u ovoj hladnoj noći nitko više nije svoj.
Barem da snovima obiđemo draga mjesta,
jer život je duga cesta
nekome kratka, nekome duga
nekoga sreća prati, a nekoga tuga.
VJEČNA
Zašto se negdje netko veseli,
a netko ničega nema, zašto se previše troši
dok drugi gladan na počinak se sprema?
Zašto sreća u svima nama nije vječna,
život nekoga grli, a nekoga boli?
Budimo spremni pružiti ruku prijatelju ili bratu
zatvoriti vrata zlu i ratu pa vječno voljeti ljude
da svima nama dobro bude….
ZLATNA RIBICA
Kada bih poželjela
zlatnu ribicu sresti
Bio bi to slučajni susret na ovoj čudnoj životnoj cesti.
Tek tada bih ne samo tri,
već rijeku želja
pokušala izustiti.
Od slobode do čiste vode,
od jutra pa sve do sutra da sunce sja
svima nama da se nikada i nigdje ne javi nikakva tama.
Pa kada bih želje nizala
tekle bi one ko tiha rijeka, bolesnima bih tražila lijeka,
dječici maloj puno mlijeka, slatkiša igračaka i djetinjstva sretna
bez plača i boli, tražila bih od ribice da čovjek čovjeka voli,
da mir vlada svuda, mržnja da nestane
i da svo ludilo oko rata prestane.
Možda na svojoj životnoj cesti zlatnu ribicu sretnem ja
pa rijekom života sve želje moje budu ispunjene,
one su u meni odavno pripremljene.
Jasna Primorac je pjesnikinja koja je rođena 27.ožujka u Sarajevu.
Po vokaciji je prof. specijalist traumatske psihologije sa dugogodišnjim iskustvom u radu elektronskih medija radija i tv.
Trenutačno obnaša dužnost rukovoditeljice Odsjeka za jezike i govor RTV FBiH, te uređuje i vodi emisiju „ Večernji radio razgovori“ u dvosatnom trajanju svake srijede.
Tijekom rada je radila kao spikerica i urednica na Radiopostaji „Vrhbosna“ u okviru HKD „Napredak“.
Svoju medijsku zastupljenost iskazala je kao dopisna novinarka Radio Vatikana, Hrvatskoga radija (Zagreb), te Radija“ Herceg Bosna“.
Svoje profesionalno umijeće Jasna ja iskazivala u radu s mladim osobama u okviru psihoterapijskoga rada u okviru dobro poznate svjetske organizacije „Medecin du mond“ kao psihoterapeut.
Za svoje pjesništvo Jasna je nagrađivana domaćim i svjetskim nagradama.
Autorica je dvije zbirke pjesama dok je treća u pripremi.
PRIMIJENJENA POEZIJA 