• Kontakt
  • Riječ urednika

PRIMIJENJENA POEZIJA

PRIMIJENJENA  POEZIJA

Monthly Archives: Rujan 2016

Džemal Sefer:D J E C A U K O L I B I

19 Ponedjeljak ruj. 2016

Posted by antozirdum in Grah za Iliju Ladina

≈ Komentiraj

                      „Prvo ljubav

A onda objed“

(Ilija Ladin)

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet nisu gladna jer je

Njihova trpeza velika kao nebo.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet mogu ići ravno do

Polja pšenice bez bodljikave žice.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet pogledaju u sunce i

Šire ruke ka Božijem prostranstvu.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet ne plaču jer nebom

Lete bijele ptice i pjevaju o kruhu.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet znaju sva slova iz

Kojih će proklijati sjeme buduće.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet nose ljiljan u srcu

I eterične trave umjesto interneta.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet zagrle svoju majku

I četiri stuba na kojima je koliba.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet zagrle svoga oca i

Četiri kamena na kojima je koliba.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet zagrle svoju braću

I sestre a zatim svi utonu u snove.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet odlaze u vodenicu

Gdje dobre vile pričaju s Bogom.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet izlaze iz vodenice

A stope im mirišu na žuto brašno.

 

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet liče na suncokret i

Grle ljudski lik dok slavuj pjeva.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet su nevino čista i ne

Traže tuđe glasove pred spavanje.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet ne traže ništa više

Osim ćoška u kojem progovoriše.

 

Djeca u kolibi odmah po dolasku

Na ovaj svijet proročki znaju da

Je teško živjeti u velikom gradu.

 

II

 

Jer djeca u velikom gradu:

Nemaju kolibu.

Nemaju četiri drvena stuba.

Nemaju četiri kamena.

Nemaju toplu zemlju.

Nemaju polja pšenice.

Nemaju vodenice.

Nemaju bijele ptice.

Nemaju nepregledne pašnjake po

Kojima slobodno trče djeca iz kolibe

A njihov smijeh

Odjekuje od

Zemlje do zvijezda:

Od jutra do sutra!

Zato obični smrtniče otvori oči i

Pogledaj dobro jer samo tu u Božijem

Prostranstvu možeš vidjeti mliječni put po

Kojemu trče djeca iz kolibe na četiri stuba gdje

Danonoćno izvire ljubav i teče na sve strane svijeta:

 

S ljubavlju začeta!

Cvetka Bevc: PESMI

19 Ponedjeljak ruj. 2016

Posted by antozirdum in Prevedena poezija

≈ Komentiraj

cvetka

 

O KONJU KOJI JE PREPLIVAO MORE

 

Konj koji je preplivao more

ne može da bude samo priča nekog jutra.

Prizvala sam ga iz pjene vódā

da može iz mojih ruku jesti sunce

i da mi pomogne sastaviti svijet.

 

Zašto me ubjeđuje da je žalost njegova struka

i da je pred prvim korakom na put poslao nož

koji se odlijepio od njegovih rebara.

Presrela sam sječivo da ga spremim u pijesak,

moje oči ne smiju da postanu prozor

zamućen vjetrovima, solju i kišom.

 

Pijesak je majstor prolaznosti,

mogu vječno da ga presipavam iz ruke u ruku

i prevarim vrijeme. A vrijeme me je naučilo nadi.

Da iz pogleda konja mogu izbrisati umiranje.

Samo će zaspati, a ja ću za nas oboje

uvijek iznova loviti iste snove smrti

da će postati melodija koja nikad ne gasne.

 

Poslije više neće biti važno

da su bijeloga konja nekada davno

osedlali divlji narodi istoka,

da su njegov topot uskladili sa zvȅkom mačeva

i sa kricima onih koji su htjeli živjeti.

Nije zalud sa njima sjedao pored vode

i pričao im priče o tome

kako su ih davno začele ribe.

Da zato usred rata progovore jezikom cvijeća

i ožive u sjećanju tâjnī trava

što su uvele još prije nego ih je pasao kao mȁnu,

nabranu u odsjevu mjeseca na površi mora.

 

I dok sada spušta glavu u moje naručje

ne očekuje moje suze. Ili radost

što sam ne znajući jezdila na zaboravu.

Samo zarže tiše od tišine.

Iznenada svaki čin postaje sljepilo

postojanja. Njega. Mene. I još koga.

 

A u budnosti njegova daha više je od naredbe.

Znam, moram da ga prepustim smrti

i bez pozdrava prihvatim oproštaj

da na kraju zapliva prema obali

na kojoj će mu njegov krilati brat zapjevati pjesmu

o konju koji je preplivao more.

 

O KONJU, KI JE PREPLAVAL MORJE

 

Konj, ki je preplaval morje,

ne more biti samo zgodba nekega jutra.

Iz pene vodovja sem ga priklicala,

da je lahko iz mojih rok jedel sonce

in mi pomagal sestaviti svet.

 

Zakaj me prepričuje, da je žalost njegov poklic

in da je pred prvim korakom na pot poslal nož,

ki se je odlepil od njegovih reber.

Prestregla sem rezilo, da ga shranim v pesek,

moje oči ne smejo postati okno,

umazano od viharjev, soli in dežja.

 

Pesek je mojster minevanja,

večno ga lahko presipam med rokami

in prelisičim čas. In čas me je naučil upati.

Da iz pogleda konja lahko izbrišem umiranje.

Samo zaspal bo in jaz bom za naju oba

vedno znova lovila iste sanje smrti,

da bodo postale melodija, ki nikoli ne izzveni.

 

Potem ne bo več pomembno,

da so belega konja davno nazaj

osedlala divja ljudstva vzhoda,

uglasila njegov topot z žvenketom mečev

in s kriki tistih, ki so hoteli živeti.

Ni z njimi zaman posedal ob vodi

in jim pripovedoval zgodb o tem,

kako so jih nekoč spočele ribe.

Da zato sredi vojne spregovorijo v jeziku rož

in oživijo v spominu skrivnosti trav,

ki so ovenele še preden jih je použil kot mano,

nabrano v odsevu lune na morski gladini.

 

In ko zdaj polaga glavo v moje naročje,

ne čaka na moje solze. Ali radost,

ker sem nevede zajezdila pozabo.

Le zahrza tišje od tišine.

Vsako početje nenadoma postane slepilo,

da obstajamo. On. Jaz. In še kdo.

 

A v budnosti njegove sape je več kot ukaz.

Vem, moram ga izpustiti v smrt,

brez slovesa sprejeti slovo,

da bo nazadnje zaplaval do obale,

kjer mu bo njegov krilati brat zapel pesem

o konju, ki je preplaval morje.

 

**********

 

ALBA ZA PTICE

 

Živimo po milosti ptica

koje su nam ustupile svoja gnijezda,

još topla od krila.

 

Zato se ne bojim letjeti.

 

Strah me samo istorije

koja tačnije od ptičjih padova

bilježi oborene avione

i iz sjećanja briše vladarice svijeta.

 

Ptice prije prvog leta

svoju djecu uče da govore

riječ zemlja

da im mogu pokazati nebo.

 

U pogledu iz visina mi ljudi smo mali.

Od oblaka pravimo kuće za ranjene ptice

kao domove za naše izgubljene snove,

seljakajući ih među zvijezdama

kao šatore nomadskog plemena

po pustinji, posutoj prividima

krilatih bića od pijeska.

I u pogledu iz njihovih očiju

tražimo oslonac za dušu u bunaru

u kojem već odavno nema vode.

 

Jedna jedina ptičja suza

može zauvijek da utoli žeđ čovjekovu.

Samo mora nasuti zrnja na prozorsku policu,

bez pomisli na onu – daruj i dobićeš.

 

Uvijek iznova pokušavam da nahranim ptice,

orem po nebu, sijem u vodi,

žanjem stijenje, kamenje, pijesak,

otiskujem se među ptičje čavrljanje

i uzimam paperjasti smijeh kao nagradu

za trud. Ili kao mrvice nade.

 

Da je život samo vrijeme učenja o tome

Kako se roditi kao ptičje srce.

 

ALBA ZA PTICE

 

Bivamo po milosti ptic,

ki so nam odstopile svoja gnezda,

še topla od kril.

 

Zato se ne bojim leteti.

 

Strah me je le zgodovine,

ki beleži sestreljena letala

natančneje od ptičjih padcev

in briše iz spomina vladarice sveta.

 

Ptice pred prvim poletom učijo

govoriti svoje otroke

besedo zemlja,

da jim lahko razkažejo nebo.

 

V pogledu iz višav smo ljudje majhni.

Iz oblakov gradimo hiše za ranjene ptice

kot domove za naše izgubljene sanje,

selimo jih med zvezdami

kot šotore nomadskega plemena

po puščavi, posejani s prividi

krilatih bitij iz peska.

In v pogledu iz njihovih oči

iščemo opornike za dušo v vodnjaku,

ker je že zdavnaj presahnila voda.

 

Ena sama ptičja solza

lahko za vedno odžeja človeka.

Samo zrna mora natrositi na okensko polico

brez misli, da bo storjeno povrnjeno.

 

Vedno znova poskušam nahraniti ptice,

orjem na nebu, sejem v vodi,

žanjem skale, kamne, pesek,

kolobarim med ptičjim ščebetom

in jemljem puhasti smeh kot plačilo

za trud. Ali kot drobtine upanja.

 

Da je življenje le učna doba o tem,

kako se roditi v ptičje srce.

 

*******************

 

ARESOVA TUŽBALICA

 

Laž je da sam se rodio nesmrtan.

Božanska Hera me je dobila sa strane,

ljuta na muža, ovila je noge oko nekog ratnika

kada je prema nebu podigao mač i prokleo Boga.

 

Najprije sam morao da ubijem oca

da sam mogao piti krvavo mlijeko.

Još prije čitanja prve knjige koja veliča pobjedu,

među zvijezdama sam vidio veličanstvenost bitaka.

Iz droba poraženih sam za kakav metar

izrastao u pohlepu vukova i otrov zelene žune.

 

Poslije toga nije bilo teško postati vječan.

 

Teže mi je sad, meni Aresu, umrijeti,

iako sam sve umorniji od postojanja.

Opsjeda me želja da u meni izraste djetinjstvo

i da mogu da zagrlim staranje. I kraj puta.

A neznana su mi sjećanja djeteta.

 

Napisao sam knjigu, posadio stabla,

začeo sinova bezbroj.

Napravio sam sve kao čovjek i kao bog.

Zar to za moju smrt nije dovoljno?

 

Moji sinovi su toliko puta razdijelili svijet

da se ne sjećam njegova početka.

Moram da budem ponosan, prevazišli su moju strast,

njihovi unuci znaju o ratu više od mene.

A ne mogu da me ubiju. Koči ih čast.

I strah da me neće moći pokopati.

Nema zemlje, ni vode ni vatre,

ničega nema što bi moje tajne moglo da nosi.

 

Pun nemira piljim i u zgrbljenog čovjeka

koji na zid svog zatvora urezuje moju tužbalicu

samo zato da zaboravi da sam bio posvuda

i da smo po zavjetu pobijenih više nego pobratima.

Pa nek idalje moli za nebo bez zvijezda,

gdje nam je obojici zapisana sudbina.

 

I nek strpljivo čeka da uhvati riječ

za one koji su me znali i uspjeli da zaborave.

 

Ali upravo tu se skriva moć jača od snage.

Znam da ću kap po kap nestajati i vraćati se majci

da može rađati pijesak prolaznosti.

Kada me više ni u sjećanju ne bude, ugasiću se s nadom

da mi niko nikad nije bio niti će da bude ravan.

 

 ARESOVA TOŽBA

 

Laž je, da sem se rodil nesmrten.

Božanska Hera me je pridelala po strani,

v jezi na moža je ovila noge okoli vojaka,

ko je dvignil meč proti nebu in preklel Boga.

 

Najprej sem moral ubiti očeta,

da sem lahko pil krvavo mleko.

In sem v zvezdah uzrl veličastje bitk

še pred branjem prve knjige, ki slavi zmago.

Iz drobovja poražancev sem za kakšen meter

narasel v pohlep volkov in strup zelene žolne.

 

Potem ni bilo težko postati večen.

 

Težje je zdaj meni, Aresu, umreti,

čeprav sem utrujen od bivanja vedno bolj.

Obseda me želja, da v meni zraste otroštvo,

in bi lahko objel staranje. In konec poti.

A ne poznam spominov otroka.

 

Napisal sem knjigo, zasadil drevesa,

zaplodil sem sinov brez števila.

Naredil sem vse kot človek in kot bog.

Ali to za mojo smrt ni dovolj?

 

Moji sinovi so svet razdelili tolikokrat,

da se ne spomnim njegovega začetka.

Moram čutiti ponos, prerasli so mojo slo,

njihovi vnuki vedo o vojni več kot jaz.

Pa me ne morejo ubiti. Hromi jih čast.

In strah, da me ne bodo mogli pokopati.

Ni je zemlje, ni vode in ni ognja.

ničesar ni, kar bi lahko nosilo moje skrivnosti.

 

Brez miru zrem še na sključenega moža,

ki praska mojo tožbo na steno svojega zapora

le zato, da bi pozabil, da sem bil povsod

in da sva po zavezi umorjenih več kot pobratima.

Kar naj moli za nebo brez zvezd,

kjer je najina usoda zapisana.

 

In naj potrpežljivo čaka, da ujame besedo

za tiste, ki so me poznali in me uspeli pozabiti.

 

A prav tu se skriva moč, močnejša od moči.

Vem, po kapljah bom izginjal, se vračal k materi,

da bo lahko rojevala pesek minevanja.

Ko ne bom več niti spomin, bom ugasnil z upanjem,

da meni nikoli ni bilo in ne bo enakega.

 

 sa slovenačkog preveo Željko Perović

CVETKA BEVC (1960) spisateljica, pjesnikinja, glazbenica, na Filozofskomfakultetu u Ljubljani završilastudije muzikologije i komparativne književnosti te se usavršavala na UniversityCollegeCork. Nekoliko godina vodila Slovenske dane knjige, članica Društva slovenskihpisaca, PEN i uredništva revije Poetikon. Kaopisac radio drama (opus oko trideset izvedenih djela) sudjelovala je s Radiom Ljubljana, Maribor, Zagreb i Trst; napisala je nekoliko filmskih scenarija i muzičko-pozorišnihdjela te mnoge glazbeneslike i glazbu za radio drame, kazališne predstave i filmove. Piše prozu, poeziju, drame te literaturu za mlade, izdala preko 20 književnih djela. Sudjelovala je na raznim literarnim susretima i festivalima u Sloveniji i inostranstvu (Italija, Austrija, Hrvatska, Estonija, Rumunija, Bugarska, Finska, Irska…), kao i na literarnim turnejama po Makedoniji, Australiji i Kini. Izborinjenihpjesama i kratkeprozeprevedeni su navišejezika. Nagrade: DobitnicanagradeSrebrno pero naMeđunarodnompjesničkomfestivaluSlovenskizagrljaj u Varni 2014.; finale Pjesničkogturnira u Mariboru 2011, 2014, 2015; njenroman za djecuČivknjeno od začetka do koncanominiran je za nagraduDesetnica 2014. za najboljiroman za mlade; romanPotovcibio je međufinalistima za nagraduKresnik 2012.za najboljiroman u Sloveniji; roman za mladeDesetka, koji je izabran za nacionalniprojekat za srednješkoleRastem s knjigom, nominiran je za nagradeDesetnica 2012.iVečernica 2012. za najboljedjelonapodručjuknjiževnosti za mlade;knjigaPesem za Vilonominiranaje za nagraduDesetnica 2011., za zbirkukratkeprozeZgodbeizsomrakadobilaje nagraduMrežegradovana 12. Pazinskimliterarnimsusretima. Živi i stvara u Ljubljani.

Proza:

Prigode Špelce Žvekič, roman (2003)

Soba gospe Bernarde, roman (2007)

Zgodbe iz somraka, zbirka kratke proze (2007)

Škampi v glavi,roman (2010)

Polomljeni vilin, zbirka kratke proze (2010)

Desetka,roman(2011)

Potovci,roman (2011)

Ina,roman (2011)

Libar, zbirka kratke proze (2013)

 

Pjesničke zbirke:

Prelet žerjavov (2004)

Med ločjem, (2005)

Odbleski, (2009)

 

Knjige za djecu:

Klavirski duhec Jošti (2005)

Abecednik zaljubljene krastače (2007)

Labod Zaki najde starše (2008)

Veverica Mica in druge pravljice iz Zelenega gozda (2009)

Pesem za vilo (2009)

Rado in Bratovščina zelenega kamna(2011)

Moja družina(2011)

Kokoška Slavica; Petelin Vladimir(2012)

Čivknjeno od začetka do konca (2013)

 

JASMINA  HANJALIĆ: PUT  KA ZAPADNOJ STRANI

19 Ponedjeljak ruj. 2016

Posted by antozirdum in Grah za Iliju Ladina

≈ Komentiraj

 

Sinoć sam sanjala da letim,

ne u visinu,

nego odmah iznad krovova,

 

zapravo,

to nisu bili krovovi

mnogi su srušeni

i te kuće su bez pokriva,

 

ali to i nisu bile kuće,

nisu ni kolibe,

nemaju crveni crijep

i umjesto prozora zjape rupe,

 

(uplaših se nad tim prizorom

ko li tu živi?

koga mogu da udome?)

 

no ne vidjeh nikoga,

ulice bez djece sablasno su gluhe,

nema ni drveća ni ptica,

poneka lopta probušena

i prazno bure od oružja,

 

a na jednom mjestu

među igračkama sivim od pepela

ugledah novu geografsku kartu

sa nacrtanim putovima

ka zapadnoj strani

sumraka.

javni poziv za sudjelovanje na književnom preformansu GRAH ZA ILIJU LADINA 2016.

13 Utorak ruj. 2016

Posted by antozirdum in Grah za Iliju Ladina

≈ Komentiraj

ilija i anto_n
grah za iliju ladinan
ljubica

Udruga ZDRAVO DRUŠTVO MOSTAR i HKD NAPREDAK – podružnica Vitez

pozivaju pjesnike iz regije da prijave svoje sudjelovanje na

VI. performansu GRAH ZA ILIJU LADINA s pjesmom na temu prema stihu Ilije Ladina:

U jabuku ću zagrist: slatka ili kisela

Pjesme treba slati na email adrese: anzortia@gmail.com i kolonija.ilije.ladina@gmail.com

najkasnije do 7. 10. 2016. godine

VI. PERFORMANS “GRAH ZA ILIJU LADINA”održat će se ili 8. 10. 2016. u Vitezu u klubu HKD Napredak s početkom u 12,00 sati

Natjecati se za SLAVODOBITNIČKU TITULU mogu samo oni pjesnici koji sami interpretiraju svoju pjesmu a uz plaketu slijedi i primjerena nagrada.

Larisa Softić Gasal: ŠEŠIR KIŠNOG ČOVJEKA (tri pjesme)

05 Ponedjeljak ruj. 2016

Posted by antozirdum in LJubavna poezija

≈ Komentiraj

SADA

Ljubav, to je neodlaganje. Sada.
Ne-bijedni izgovori:
Nemam posao.
Zbunjen sam.
Friško razveden. Ili:
Nisam sposoban da volim.

Ljubav, sada to je.
Gladujmo.
Glupavo zurimo jedno u drugo.
Recimo ‘zauvijek da’ pred pužem golaćem.
Njegovim slatkastim i šašavim pipcima. Ili:
Mi znamo voljeti.

Ljubav, to je pogled boje ‘vrijedi živjeti’.
Loš zadah pretočen u zvijezdu.
Povjerenje u osuđenog lopova koji blatnjavu
kišnicu zavrti u nebo, nebo u kišnjavu baru.Ili:

Zaigrajmo igru neba.

 

Mojsije

 

Nadvladao me taj šarm bespomoćnosti

koji si natkrio šeširom kišnog čovjeka

mljackaš po barama izmokrenog krika

propovijedajući Mojsijevu dvojbu.

 

Mrijeti si počeo i sam u ideale svoje sumnjajuć.

Obećanu zemlju pronašao nisi.

 

Hrabrost tvoja snove nije zasijala

sjemenom nejalovim.

Polje božanskih htijenja voljnobijednika

Prokletinja je samoizdajnih gromada.

 

Mljackaš po barama izmokrenog krika

Ti, šešir, kišnog čovjeka.

 

ODRON

 

Ne, nije ugasla želja

ona sanja i poglede, i dodire

nježne kao kovrdže na vjetru

osjenjene namrgođenim nebom.

 

Naprasno zatrpan bunar, nada,

pijeskom je urušena

jedno zrnce tek, moglo je održati čvrstinu

zrnek volje – život cijeli.

Ono sada, zatrpano, zrno pijeska hrpom pijeska, plače.

 

Milost ne traži.

 

Ne, nije ugasla želja

odronjena je tek nada.

 

Pretplati se

  • Entries (RSS)
  • Comments (RSS)

Arhiva

  • Siječanj 2023
  • Studeni 2022
  • Rujan 2022
  • Kolovoz 2022
  • Srpanj 2022
  • Lipanj 2022
  • Ožujak 2022
  • Veljača 2022
  • Siječanj 2022
  • Prosinac 2021
  • Studeni 2021
  • Listopad 2021
  • Lipanj 2021
  • Svibanj 2021
  • Travanj 2021
  • Ožujak 2021
  • Siječanj 2021
  • Prosinac 2020
  • Studeni 2020
  • Listopad 2020
  • Rujan 2020
  • Kolovoz 2020
  • Srpanj 2020
  • Svibanj 2020
  • Siječanj 2020
  • Prosinac 2019
  • Studeni 2019
  • Rujan 2019
  • Lipanj 2019
  • Svibanj 2019
  • Travanj 2019
  • Ožujak 2019
  • Veljača 2019
  • Siječanj 2019
  • Studeni 2018
  • Rujan 2018
  • Kolovoz 2018
  • Srpanj 2018
  • Svibanj 2018
  • Travanj 2018
  • Ožujak 2018
  • Veljača 2018
  • Siječanj 2018
  • Studeni 2017
  • Listopad 2017
  • Rujan 2017
  • Kolovoz 2017
  • Srpanj 2017
  • Lipanj 2017
  • Svibanj 2017
  • Travanj 2017
  • Ožujak 2017
  • Veljača 2017
  • Siječanj 2017
  • Prosinac 2016
  • Studeni 2016
  • Listopad 2016
  • Rujan 2016
  • Kolovoz 2016
  • Srpanj 2016
  • Lipanj 2016
  • Svibanj 2016
  • Ožujak 2016
  • Siječanj 2016
  • Prosinac 2015
  • Studeni 2015
  • Listopad 2015
  • Rujan 2015
  • Kolovoz 2015
  • Srpanj 2015
  • Lipanj 2015
  • Svibanj 2015
  • Travanj 2015

Kategorije

  • ANTO ZIRDUM POEZIJA
  • Grah za Iliju Ladina
  • LJubavna poezija
  • Nagrada "Anka Topić"
  • Nekategorizirano
  • Poezija za djecu
  • Prevedena poezija
  • PRIKAZI
  • Primijenjena poezija
  • Rodoljubivo-domoljubna poezija
  • SF POEZIJA

Meta

  • Registriraj se
  • Prijava

Arhiva

Arhiva

Blog statistike

  • 128.919 hits

Poezija za djecu

  • ANTO ZIRDUM POEZIJA (8)
  • Grah za Iliju Ladina (54)
  • LJubavna poezija (12)
  • Nagrada "Anka Topić" (22)
  • Nekategorizirano (93)
  • Poezija za djecu (77)
  • Prevedena poezija (26)
  • PRIKAZI (5)
  • Primijenjena poezija (46)
  • Rodoljubivo-domoljubna poezija (7)
  • SF POEZIJA (15)
Follow PRIMIJENJENA POEZIJA on WordPress.com

Najnoviji komentari

antozirdum o Preliminarni popis 120 autora…
Autori i pjesme uvrš… o Ranko Risojević: NAJLJEPŠE PJE…
Jasmina Hanjalić o Dodjeljena nagrada “Anka…
samka1 o ABECEDNI POPIS PRVIH KNJIGA BH…
Jasmina Hanjalić o ABECEDNI POPIS PRVIH KNJIGA BH…

Blog statistike

  • 128.919 hits

Hours & Info

3999 Mission Boulevard,
San Diego CA 92109
1-202-555-1212
Lunch: 11am - 2pm
Dinner: M-Th 5pm - 11pm, Fri-Sat:5pm - 1am

Blog pokreće Wordpress.com.

Privatnost i Kolačići: Ova web-stranica koristi kolačiće. Nastavkom korištenja ove web-stranice prihvaćate korištenje kolačića.
Kako bi saznali više, uključujući kako kontrolirati kolačiće, pročitajte ovdje: Politika kolačića
  • Prati Pratim
    • PRIMIJENJENA POEZIJA
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • PRIMIJENJENA POEZIJA
    • Prilagodi
    • Prati Pratim
    • Prijavi se
    • Prijava
    • Prijavi ovaj sadržaj
    • View site in Reader
    • Upravljanje mojim Pretplatama
    • Sakrij ovu traku
 

Učitavanje komentara...