NESTVARNE DJEVOJČICE
Mariji Čudini
Bila jednom jedna kula
U kuli: biblioteka
(To je bilo njihovo mjesto)
Usred biblioteke stoje žena i djevojčica
Djevojčica kaže ženi:
To nije bila ljubav kakvu sam željela
To nije bila ljubav kakvu si željela
Ali je ipak bila ljubav
Žena se okrene publici i kaže:
Moja djevojčica se pokvarila
Možete li mi dati drugu djevojčicu
Neku kojoj ću moći objašnjavati život
Ubrzo su došli radnici iz Odjeljenja za djevojčice
I zamijenili djevojčicu novijom djevojčicom
Izvinjavamo se zbog neugodnosti, gospođo
Nadamo se da se ova neće kvariti kao prošla
Žena učtivo zahvali radnicima i svima im ostavi bakšiša
Bila je oduševljena svojom novom djevojčicom
Koja je bila krotka kao janje i nije joj protivrječila
Čak ni kad bi joj dugo govorila u imperativu
Najviše od svega joj se sviđalo to što joj ova nova
Za razliku od prethodne djevojčice
Ni po čemu nije sličila
Lijepo je bilo lijepoj ženi u lijepoj kuli
Osim na one dane kad bi je uznemiravao zemljotres
Nije zemljotres nego pokvarena djevojčica
Čelom lupa o vrata kule
KAD VLADANA PERLIĆ OTEGNE PAPKE
Danas je jedan od onih dana
kada ne želim biti Vladana Perlić.
Zapravo, ne želim biti niko ko ima
majku, oca i jedno grlo
koje krvari u mlazevima.
Danas je dan kad želim da Vladana Perlić
umre. I to ne nekom finom, gospodskom smrću:
od trovanja gasom, tabletica i slično.
Taman posla!
Za Vladanu Perlić želim neku surovo bolnu smrt,
zvjersku smrt, nešto neotesano, srednjovjekovnog tipa,
npr. da joj se vade oči ili čupaju nokti.
Sve manje od toga bilo bi pravo mučenje za Vladanu Perlić.
Kako inače V. P. da osjeti da je ipak čovjek,
uprkos pasjem životu? Kako drugačije da je ne boli
njeno svinjsko srce, pokvareno srce, koje u isti mah
ništa ne osjeća i baš sve osjeća, kao, recimo, kretanje trave?
Njušku Vladane Perlić treba zabiti u kravlju balegu
i držati je tamo dugo, sve dok ne izdahne tu, među svojima.
Kad Vladana Perlić najzad crkne, napravićemo veliku feštu,
njeno svinjsko srce ćemo preko tavice, pa dati neprijateljima,
jer nešto tako zlo sigurno nije dobro za probavu.
Svi će slaviti, veseliti se, kad Vladana Perlić krepa,
njen će joj otac glavudžu sa sve kljovama objesiti
u dnevnu sobu, a mati joj krojačica od njene kože sašiće
sebi divan kaput. A brat?
Brat će nastaviti da divno ne postoji,
kao i dosad. Svi će biti tako srećni i bezbrižni
kad otegne papke Vladana Perlić!
Ponajviše ja, jer ću onda moći da odem da budem
srna, jastreb, ovan, vlat trave
koja se nepogrešivo, bez imalo krivice i truda,
njiše.
GODINA KAD JE BRAT POČEO DA VJERUJE U VANZEMALJCE
te godine brat je krenuo u medicinsku školu
i tako se zauvijek upisao u redove skeptika.
majka je tri noći plakala za njim,
sipala mu svetu vodicu u kafu
i tamjanom mu krišom kadila sobu,
neće li se vratiti pod okrilje vjere.
majka nije znala da bratovljevo nebo nije ostalo prazno,
kako je ona zamišljala.
on se sad noću iskradao kroz prozor svoje sobe
i peo na krov da posmatra zvijezde i iščekuje otmicu.
nije mati to shvatala, sve to naukovanje
ni njihove bezbožničke alate poput šprica,
koje mu je nalazila u sobi
i odmah pomišljala na najgore.
mati je bila jednostavna žena
i sad joj se počelo činiti da možda ipak nismo sami.
jer ako nisu vanzemaljaci,
ko je onda oteo dijete?
VATRE IVANJSKE
danas sam bila kod škole u kojoj su silovali darija.
bilo je veče i mogla sam kroz velika staklena vrata
da vidim djecu sa folklorne sekcije.
jen-dva, jen-dva, op-sa-sa.
poželjela sam da izgori baš kao u darijevim snovima
koji su se ponavljali i ponavljali
goreći vječno u olimpijskom plamenu iz ‘84.
to je zato što je dario imao plišanog vučka
kojeg je davio svake noći slabašnim dječjim rukama
i o njegov vrat brisao nos.
jedanaest kilometara dalje
ja sam iskopala pez vučka iza kuće
kojim sam kasnije gađala nasilnike svoje škole
i onda trčala, trčala, dok su za mnom vikali:
„drži kurvu! ne daj da pobjegne!“
tog dana, srce mi se popelo u grlo
i nije htjelo da se spusti godinama
sve dok čika doktor nije rekao riječ na a
(tad su počeli da me trpaju đakonijama do povraćanja).
darijevo srce, s druge strane, spustilo se prenisko
pa je mokrio u krevet i u snovima dozivao nepostojeća
imena od kojih je jedno moglo biti i moje.
nikada se nismo upoznali
ali zaista bih voljela da je dario onog kobnog dana
spalio školu i svu dječicu u njoj
umjesto svoju plavu mornarsku bluzu
i mršuljavo tjelašce pod njom.
PRIMIJENJENA POEZIJA 