Iz pera umjetnika neobičnog formata, nekonvencionalnog kakav je Anto Zirdum, čitat ćemo novo poetsko ostvarenje „Zavrzlame narcisa pred izlogom“. Pred nama je osam ciklusa petostihnih (a)refleksija, poetskih minijatura koje su jedna od najzahtjevnijih književnih formi. Kako je za pisanje poetskih minijatura potrebno golemo pjesničko umijeće i nadahnuće, tako je i sam Zirdum svaki od ciklusa naslovio riječju umijeće na koje dodaje jedan nekongruentni atribut:
I Umijeće ljubavi
II Umijeće zdvojenosti
III Umijeće zavođenja
IV Umijeće razdvojenosti
V Umijeće prijateljstva
VI Umijeće prirodnosti
VII Umijeće povijesnosti
VIII Umijeće reduciranja
Kroz stihove naslućujemo kako pjesnik pomno posmatra stvarnost, zbilju koja ga okružuje i sagledavajući sebe u njemu pokušava iskazati neizrecivo, pokušava zbilju okarakterizirati ozbiljno. Međutim, afazija kao orođena ljudska osobina nije permanentno stanje duha i logosa. Ono što se naizgled ne može u potpunosti iskazati, iskazano je tako da uvuče čitatelja i traži njegov angažman- a to jest osobina dobre poezije, da je moramo čitati kako u redovima tako i između redova. Svaka petostihna (a)refleksija stoji sama za sebe kao cjelina, ali funkcionira i kao dio poglavlja u kojem je jedna od osam, nevidljivim nitima duha povezane su u cjelinu. Svako će ih na drugačiji način doživjeti, nikog neće ostaviti ravnodušnim, i svako će popuniti i dopuniti dio svojeg neizrecivog, nevidljivom tintom u nenapisane praznine. Samim tim svaki čitatelj postaje (su)kreator u beskonačnoj vrtnji pokušaja da se iskaže neizrecivo, da se riječju prokaže smisao.
Od svih ovih ciklusa, od umijeća zavođenja i umijeća razvođenja, od umijeća zdvojenosti i umijeća razdvojenosti, prijateljstva i prirodnosti- gradi se jedno neraskidivo biće- reduciranog kazivanja. Pokušaj je to da se suvremeni čovjek prikaže i pokaže u svojoj zbilji, ozbiljno i lirski je subjekt zapitan nad njegovim bitisanjem nekad posredno nekad neposredno. Kako je unaprijed zadana kvintinska forma zahtijevala preciznost i konciznost, tako je i svaka kvintina kao što smo već rekli potekla kao mikrokosmos koji u doticaju sa drugim mikrokosmosima čini zavrzlamu makrokosmičkih doticaja i međudodira.
Pogledamo li pak značenje riječi „zavrzlama“ vidjet ćemo da se tumači i kao obmana duga ili čula, prevara i majstorluk, prividnost- pa nakon čitanja stičemo jasniju predstavu o tome što nam se pokušava kazati zavrzlamom, koju izvodi narcis u izlogu. Narcis je nepobitno suvremeni čovjek, okovan mrežama umreženja koje su strašnije od bilo koje himere ondašnjeg straha davnog čovjeka. Suvremeni čovjek seboljubac nije ni svjestan da ono što mu daje prividnu i golemu moć da stigne, pročita, iskomunicira sve na vrijeme i u tačno određenom roku, zapravo dovodi do otuđenja koje će nadmašiti kamijevsku predstavu otuđenosti. Na samom početku Narcis iz izloga u ciklusu pjesama Umijeće ljubavi dospijeva u labirint iz kojeg više nema putokaza ka izlazu iz vlastite samozaboravljenosti i ravnodušnosti. Narcis nema mira ni u (sve)miru jer gradi iluziju idiličnih ljudskih i ljubavnih odnosa. Gradeći sliku o sebi i oko sebe, upada u zamku samoobmane. Nakon toga u Umijeću zdvojenosti neophodno je suočenje sa istinom u kolibi za suočavanje sa istinom. Teško se u Narcisovom svijetu može spariti ono što je raspareno, zdvojiti ono što je razdvojeno, zavoditi ono što se razvodilo. Ljubav se potpaljuje na lomači istine, u istoimenoj pejsmi. Pojam ljubavi kao takve u savremenim životima ljudi poprima narcistična samoodređenja. Cijelom zbirkom provlači se ideja i tendencija promišljanja o životu savremenog čovjeka koji se sve više druži na društvenim mrežama i u virtualnom svijetu, a sve manje u stvarnom ljudskom obliku druženja.
Narcisoidnost je posljedica mogućnosti da u društvu sa jednom osobom, samim sobom, projiciramo sliku idealnog sebe i istu prezentiramo svima koji je mogu vidjeti, u principu cijeli svijet. Narcisi na taj način, putem društvenih mreža i u virtualnom svijetu, mogu urediti svoj izlog onako kako im se najviše svidja s tim da mogu izabrati i publiku koja će im se klanjati i diviti im se. Ako je definiciran narcisodini poremaćaj ličnosti kao psihički poremećaj koji uzrokuje pojačan doživljaj samovažnosti i duboku želju za primanjem pažnje i divljenja, Zirdum je dijagnosticirao da mnogo poejdinaca u našem društvu, pa I mi sami treba da se pozabavimo svojom dijagnozom i simptomatikom.
Sama ideja da se piše o ovakvim vizijama stvarnosti, o ovakvom de facto stanju u savremenom društvu je duboko humanistička i nadasve je ljudski gest vrijedan pažnje. Pokušaj da se isticanjem dijagnoze na nenametljiv način postavi nekoliko potrebnih pitanja današnjem čovjeku s dijagnozom. Kud si krenuo i odakle ideš? Nije li ovo vrtnja od antičkih do savremenih dana? Beskonačno isplitanje najveće zavrzlame u povijesti ljudskog roda- kulpka, koje toliko spetljano ipak ima i redoslijed otpetljavanja. Pjevao je Zirdum i o Zavrzlami klupka, i pisao, sluteći vjerojatno da će se ono jedanput morati stati otplitati. Pa krenimo, do ove nevelike knjige, goleme književne vrijednosti.
Siječnja, 2019.g.
PRIMIJENJENA POEZIJA 