Željko Kocaj: RAZUMIJEVANJE NERAZUMIJEVANJA

Ne treba se ljutiti na ljude koji te ne razumiju

Sve dok ti ne počnu braniti pravo da drukčije misliš

Ne treba se svađati s ljudima koji te ne razumiju

Sve dok te ne počnu vrijeđati što drukčije misliš

Ne treba se bojati onih koji te ne razumiju

Sve dok ti ne zaprijete smrtnom prijetnjom

Ni tad se ne boj, nego uzvrati prijetnju

I pokaži da nisi janje za klanje

Al svakao se zapitaj: zašto te ne razumiju

Ili još bolje: razumiješ li ti njihovo nerazumijevanje.

IN MEMORIAM : ADMIRAL MAHIĆ (1948-2015)

KNJIŽEVNI KUTAK

NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA

Nije u zvijezdama krivica
što čovjeka rađaju za nož,
uglavnom se tu pitaju
agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,
tat i taština,
a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude
tetoviraju svoje mape.
Nije u zvijezdama krivica što
množe se novci i ubistva
dok suši se materica bliskosti –
čovjek je probljesak koji gine
u provjerenim poljima državnih saveza
u proletu metala i metaka
dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,
a on nepokretan kao kamen
spreman da ubije u biseru plamen
da iz svemirskih sila izlije porodični grb
ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže
sex i grobovi
dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.

Nije u zvijezdama krivica što lutam
kroz voćnjake putovanja
među dvorcima od metaka.
Nije u meni krivica što lutam
od glasa nevinosti do hora prevaranata
od zloduha do bezduha
od prašine do mašine
i još se snalazim nekako
od smrti…

View original post još 76 riječi

Ante Stanić: Dječje pjesme

 

Žuta olovka

 

Kad sam bio dijete

na seoskom putu

našao sam jednu

olovčicu žutu.

Malu, istrošenu,

slomljenoga srca

koje je u blatu

prestalo da kuca.

Podigao sam je

oprezno i nježno,

obrisao blato,

vratio joj srce

i na praznom listu

ispisao slova.

Olovka je opet

bila kao nova.

Tako sam olovku

spasio od blata,

a ona je meni

otvarala vrata.

Pamtim još i danas

tu olovku žutu,

vjerni mi je pratilac

na životnom putu.

 

  

Zlatni ribar

Na obali mali Meca

Modre rijeke ribu peca

Kad je blinker zabacio

Zlatnu ribu uhvatio

Povukao štap iz vode

Ali riba s mamca ode

Bila zlatna, kaže Meci

Samo jednu želju reci

Želim biti nešto drugo

A ne ribar veli Meca

Ribar treba biti onaj

Tko zna ribu da upeca

Budi pjesnik reče riba

I u dubok vir otplovi

Piši pjesmu kako si me

Vratio u život novi

 

Sjenica u jesen

 

Zašto pjevaš tužno,

ti, sjenice mila?

Ljetos si nam, ptico,

veselija bila.

Zar ni lišće žuto

ne pomaže tebi

da saviješ gnijezdo

ti za zimu sebi?

Il’ si možda ljuta

zbog odlaska lasta,

il’ što nema više

na njivama plasta?

Veseli se sada,

nemoj tugovati,

mi ćemo ti, mila,

pomoć zimovati.

 

Miro PETROVIĆ: ŠKOLA PRIMIJENJENE POEZIJE

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U subotu, 19. svibnja 2007.

na književnoj večeri u čast Ivanu Franji Jukiću

u blistavom gradu Banjaluci

dvadesetak će pjesnika,

svih generacija i poetika,

čitati svoje pjesme

prekrasnoj publici

koja je došla srdačno pozdraviti

ova čuđenja u svijetu.

Ako će pjesnici biti prozivani

abecednim redom –

ja ću biti dvanaesti po redu.

Računajući da će književna večer početi,

kako je i najavljeno, u _______ sati,

i da će kasniti uobičajenih 10 minuta,

i računajući da svakom pjesniku trebaju za nastup,

u prosjeku, 2 i pol minute

i računajući još po pola minute za najave

i izlazak pjesnika do mikrofona

i imajući na umu

da će onaj koji pozdravlja

govoriti 5 do 7 minuta

pa i s tim da će

minuta – dvije otići na duže aplauze

i računajući da publika neće ni šuškati ni gunđati

– moj nastup će biti u _____sati i ______ minuta.

Da provjere ovu računicu

u tom trenutku

desetak će posjetitelja

pogledati u sat na svojoj ruci.

Na časak će zaboraviti

da taj isti sat odbrojava vrijeme

između mladosti i starosti njihovih života.

Bit će to veličanstveni kristal pobjede

koji slavi vrijeme poezije nad vremenom smrti.

I zbog toga ja pišem pjesme –

Kad ste već znatiželjni – poštovana publiko!

Anto Zirdum: PJESNIČKO SIJELO U DOMU PISACA

Kad sam bio mali išao sam nekoliko puta u cirkus

gledao vješte iluzioniste, uvjerljive mađioničare

i razne trikove za koje sam znao da su prevara,

opsjena, iluzija, hipnoza i za naivne varka

Kad se sve sabere za 50 godina potrošio sam 50 maraka

a sada mjesečno plaćam 50 maraka da bi buljio

svaku večer u velikog iluzionistu Facebbok

No danas sam se isključio iz kruga neshvaćenih genija

virtualnih voajera i lajkoljubnih pjesnika

nalio goriva za 30 maraka, a 20 ostavio da uživo

popijem piće s pravim, živim pjesnicima.

Nije puno, al sam mnogo radostan što vidim

i što mogu da zagrlim to što vidim

što mogu da se rukujem s Milom i

i šaretom pitam Hadžema jesmo li još uvijek

u najboljoj krizi srednjih godina

što mogu čuti umilni glas bosanske

pjesnikinje nad pjesmama Feride Duraković

koja se rukuje objema rukama

zadržavajući vašu ruku u svojoj

da razmjeni pozitivne energije

radostan sam što moj drug Mučo

više ne stenje dok recitira

veselim se nekim novim licima i šalovima na ovom sijelu

Posebno se radujem što sam zagrlio Nuru

i što još uvijek ima tvrde sise

al najveća sreća me ispunjava što ovdje čujem

kreštavi glas svoje muze biserne, Bisere Alikadić

koja se kolko vidim još raduje životu

kano će večeras doći crni princ na pegazu

i uznijeti je na sedmo nebo…

i što vidim Cicu dramaturginju Helverove noći

najbolje predstave koju moje oko viđe

otkad pogledavam teatarske uratke…

I da vam pravo kažem: da sam znao da će biti

vako sijelo obuko bih komotnije odijelo…

a ova prigodničarsko nazdravučarska pjesma

iz škole primjenjene poezije Mira Petrovića

komotno bi se mogla nazvati

DOŠAO SAM PRIJATELJE OKOVATI ZAGRLJAJEM

a to doista na facebooku nije moguće

Sabahudin Hadzialic: dvije na španjolskom

GAVIOTA JONATHAN LIVINGSTON

Las alas de mi juventud

se están reparando

en sus talleres.

Las van a devolver hechas de nuevo

y cortadas de forma diferente.

Quedará sólo un reflejo

de algo que un vuelo

se llamó.

Echarán alquitrán encima de mí

y me enseńarán al mundo.

Adivino el futuro,

mío,

también suyo.

Pero las plumas no doy,

eso no me lo podeis

tomar.

GALEB JONATHAN LIVINGSTON

Krila moje mladosti

su na opravci

u njihovim radionicama.

Vratice mi ih prepravljene

i skrojene drugačije.

Više to neće biti

krila.

Ostaće samo

odbljesak

nečega što se let

zvaše.

Poliće me katranom i pokazivati

svijetu.

Predskazujem budućnost

svoju

a i njihovu.

…………..

Perje ne dam,

to mi ne možete

uzeti.

SISIFOS

En la frontera de las propias

intuiciones

reconozco

la fuerza del mensaje.

La membrana de confundidos alrededores

inspira a las generaciones

en la búsqueda de la identidad de sus sueńos.

Lo que queda será

el sentido del esfuerzo

en el camino hacia la verdad final.

(Traduccion Raquel Perallon Morales)

VELIDA ZUKAN: pjesme

Leonard Cohen

 

Vrijeme će se otkotrljati,

Do vrata na kojima nas čeka

Starica.

 

Prije toga,

Imamo čitavu noć i jutro.

U gluho doba, incognito

Gola pjevam na ulici.

Ujutro, po licu mi svjetlucaju

Kapljice nevinosti.

Kao riječi iz tvojih usta

Dok ti budem gledala leđa.

 

 Pljujem u pepeo

Na mojoj glavi cilindar

U koji sam smjestila naivnost.

Vadim je kao bijelog zeca.

Neko me pita koliko je sati.

Pljujem u pepeo.

Časovi prolaze rekoh mu.

Ideologija nam reže zrak.

Osjećam hladnoću.

Kasniš.

Vrata škripe,

Zubima stišćem molitvu,

Upućenu Nikome, spasavanju Nikoga.

Samac

                         (Selim Arnaut)

 Oče, nikog u kući nema

Pred kim bih

Vrata zatvorila.

Nikog.

Tijelo leži, vonja.

Nikog, da te pomjeri.

Nikog.

Osim mene,

I mojih slika

Uredno posloženih

Između tvojih požutjelih prstiju.

VELIDA ZUKAN JE DOBITNICA NAGRADE

SLOVO GORČINA 2014

za neobjavljenu zbirku poezije

Živci ništa ne govore

IVICA BUDULICA -STRIKAN: NEKA DOÐU CIGANI

NEKA DOÐU CIGANI

                                umirem u državi koja živi na selu

                                 te u njoj nema gradskoga groblja.

Kada umrem za mene u groblju mjesta neće biti

Kaza svećenik

Jer sam bezbožnik kleti i komunist.

I nisam nedjeljom ispred oltara

I ne dajem njemu milodara

I stalno bježim ispod samara

I ne slušam onog što o meni stara

Ne slušam njega ni vlast ni cara

Bježim iz stada kad ovce broji

I ne slušam da slušati treba koji

znaju bolje od mene

što je bolje za mene…

Ja šutim i slutim cigane;

Pjesma i ples im griju mi dušu.

Izopćen sam, doda, jer napustih stado

o cijem boljitku svjedoci on krštenjem očeva i sinova skupa

odraslih davno i odlutalih u komunizam, ateizam, bezboštvo i …

krštenjem vraća on ih u okrilje i grli kao izgubljene sinove

Ja šutim i slutim cigane.

Pjesma i igra raduju me.

I neću imati mjesta u hrvatskom, bošnjackom, srpskom

niti drugom groblju za vjernike jer…

sotona je ušao u mene pa mislim svojom glavom

s kojim pravom

s kojim pravom…

mislim svojom glavom…

Ne slušam ga više jer,

obje su mi kovanice smakli sa očiju da bolje vidim:

– Pijanoga Cigu Ciganka pjesmom i igrom mami.

I život postaje sve luđi, bješnji, draži i slađi,

oko vatre ispod koje svjež je leš

Kada umrem neka dodu cigani.