jezero u zelenom

Kakve li iluzije

Svoje nebo Svojim zvati
Gdje
Duga se nadvija samo nad kolodvore
Kao obećanje da će se vratiti
Oni što odlaze
Onima što ostaju
U suzama
U domovima čiji su temelji
odavno potkopani korovom i izdajama
Onima što plaćaju cehove zaduženosti
besmislenim ratovima
ispunjavajući američke snove
istih onih
što Naše nebo pod tuđe granice staviše
Dijeleći se sa nepoznatim ulicama metropola
Kojim će kročiti jedna polovina srca
A druga proklinjati
Ideale kojim su zamotali sramotu
Zvanu Čovjek
Jer odavna već
samo su marionete
nečijih podmuklih sebičnih snova

Iluzije uokvirene strahom

Pokušavam obojati bjelinu
nevjericom njene bezličnosri
Prsti mi kistovi
zamrljani bojama postanka
tražim si grešku u genima
davno mi rekoše
da nisam sa ove planete
Ne postoji kod življenja
ni adresa na koju ću se morati vratiti
Iz umjetnog sna
Možda svidi mi se svjetlo
na kraju tunela
Parametri psihe su samo iluzije
uokvirene strahom
A moji buntovni snovi
ušutkani kroz vene
Opijaju kapke
I san zavarava strah