iluzion

na početku

jedno već znam da život ću dijeliti

kao što ljudi mjere vrijeme: u dvije ere

jedna je prije, a druga nakon tebe

i šta imam od toga?

vrijeme mi opet teče,

nezaustavno

 

poezija ne bira žrtve (pjesnike)

stigne te osjećaj beznađa

utrtog u stazama nade i traganja

i ti, ne znajući, već si pjesnik

svaka tvoja naredna molitva i kletva-

već je poezija!

proljeće obojiš bojama jeseni,

ljeto prodangubiš slovom se igrajuć,

jesen pozlatiš da nikad ne prođe!

ti si rob života:

mesom i košću obuzdavaš dušu lepršavu

ime ti i nije nužno, zvat ću te

Sanjar

 

traganja

dan je lijep

kao pjesma

pjesma je kao život

život je lijep?

o da, da, da….

aj lajk dis gejm!

a to je neka igra?

jašta je!

igra, igra…dječija, naivna-

igra skrivača!

ko se nije sakrio i masku stavio, magarac bio!

i tako se traga, i traga

pa se na kraju izgubiš?

možda!

ili se sretneš?

možda!

jednom sam nečiju tajnu otkrio

nogata je bila,

rukata je bila

u pijesak uvaljana

sve u svemu bljutav je okus imala

a onda sam shvatio:

posljednji se pronalaze oni koji su najbliže- centru!

to je suština traganja

sve što nam je najbliže

teško ikad da pronađemo-

i samog sebe?

 

papirusi

ova ćageta su prepuna ludosti mojih

i ostavi deder nadu

ti koji izvrćeš ove stranice

ostavi deder nadu,

ti što ovdje pametno štogoderce

tražiš

jer…

ova ćageta ludosti su prepuna

nekad pametnog pjesnika

o strunama duše

i u biranjima sam imao sreću:

ti ne bijaše od onih što mi

strune duše razabiraše, i zagledaše,

ti si jednostavno svirala po njima

 

poglédanje

kada mi krenu oči prama nebu,

sjetim se da si svuda oko mene,

a nikako da Te nađem

ni sebe

ni Tebe

 

mirna luka

brod u mirnoj luci kotvi robuje teškoj

ne sluti, ne zna, ne umije da kaže:

pučina divlja snagom uz emer Božiji

talase diže visoko

ej, ko li bi ga znao

ubrođen brod u luci mirnoj

siguran da li je od snage

valova sinjih?

ja velim, onako, kao usput,

da čeka buru

što emerom će Božijim

bit pokrenuta sigurno

orač i brazda

izvrćem brazde duše

u traganju za smislom

osama je moje najjače oružje,

izgledi su mi dobri

koloplet vlastorođenih misli

progoni čovjeka u meni

u bespuće

u beznađe

u vlastitom minskom polju

osvrćem se

sjećanja me izdaju

pa ne pamtim

gdje taban spustiti smijem

ohladnjeli

i ima li veće kazne

od želje za lutanjem

u minskom polju?

 

nemrini mir

uznemiri me ponekad ovaj mir u duši

vidim: i previše je sunčanih dana

ove godine u maju,

a srce mi još jeseni lanjske

s dušine grane pod noge Tvoje

u blato spalo

i ni sam ne znam zašto sam prebolio

strmoglav vodoskoka

u obrušenoj čežnji za visinom

i sad dođe vrijeme kad duša se

miri sa nemirom ovim

Sizifu, mom pobratimu

nek budem potonji

što iskrama nade

okean beznađa sušim

znam, Sizife pobratime:

valjalo je neki potopiti brod

da nova plovidba krene;

ponekad zaplakati

da smijeh osjetim sjutra;

valjalo je znati stati

da ponovni pokret učinjen bude;

stisnuti zube da u glavi ostanu!

o, daj, Bože, da potonji budem

za života što umire i mrtav živi

jer znam nekako, eto,

da Istinu mnoge okružuju Laži

slađahnim điđama nagizdane,

primamljivo lijepe,

usnama djevice neobljubljene –

mame te

tragovi

tragovi u sjenama kestena

od jesenas leže lijeno

zjenica mi strahom ispunjena

kud si krenuo s tim kuferima mladosti???

košulje ti vire nedopeglane!

mirišu na godine nezrele!

kud li si krenuo

volio bih da znam

s tim kuferima mladosti???

novo ruho, carevo

vatromet je završen

iznad grada vjetar

savija gnijezdo za

usnule lude vjetriće

usne su mi šapnule tajnu ludila

o razjarenom lavu iz mrakova duše

a ko zna tajnu ovog vašara

ljudi i likova?

najbolju sam masku večeras

ostavio doma

pa svi gledaju u mene

kao da sam go golcat

a carevo novo ruho

zar nije predivno???

đerdan od dana