Totićevi stihovi su laki i utišani, kao da su tisuću puta ispitivani dok nisu dosegli poetičku čistoću, njegova metaforika je precizna, neistrošena i diskretna, pjesme su cjelovite i zaokružene. Njegov je rukopis  lišen pretencioznosti i lažne dramatike, premda u pozadini svega stoji rat koji naprosto ište od čovjeka da potone u način izrađavanja i doživljavanja svijeta koji je sasvim nepogodan za književnost. U pjesmama Ive totića skoro da nema ni kapi krvi, muka i nesreća su esencijalne, svijet grozomorne stvarnosti pretvoren je u čiste slike i skoro  astralne doživljaje… Totić je u svome izričaju diskretan poput Šopa…

Miljenko Jergović

 

Druga zbiraka Ive Totića “Kad mjesec potone za gradinom” znak je slijeđenja apartnog puta sažimanja i redukcije, ekstrahiranja i purizma. Dobro je zamijetio recenzent Ivo Žanić da je “riječ o pjesniku koji je sposoban iz naizgled krajnje jednostavnoga proniknuti u još jednostavnije”. S jedne strane njegova su nadahnuća prirodna, organska, biljna, šumaska. Od šuštanja do šutljivosti prati istančan govor nekog “zaboravljenog jezika”, te slaže minijature, kristalizira iskustva u kratkocrtnim, malostihnim formama poput haiku pjesama. S druge strane je zaokupljen apstraktnim pojmovima graničnih značenja, najčešće kategorijama neke etičke ili moralne prakse, kao što su “samilost”, “dobrota”, “strpljenje”, “spasenje”, “punjenje” i sl.

                                                                                                         Tonko Marojević

 

 

MOĆNI ČOVJEK DOLINE

 

 

Lažljive usne

i jezik hvastavi

njegova su moć

 

Dani su tjeskobe

čak i neotvrdnula srca podlegoše opsjeni

zbore: taj ima jaja

 

A ja, j a te dobro znam

srce dvolično!

Ne padam na tvoju ispraznost i opsjenarstvo

podlače!

 

Ne!

Ja ne mogu zatvoriti oči

pred nevoljom tlačenih

 

Ne!

Ja ne mogu osobne grijehe

prebaciti na leđa drugome

 

Zato,

neka te obdan i obnoć, progone

(jer bit će uslišane)

ove riječi zbog tebe, za tebe, Svemogućem upućene –

Kazni ga, o, Bože!

 

VRTNJA

Danas sunce nije izašlo

i kiša samo što nije pala

ali to ne utječe na tebe –

mirno se vrtiš, blagosti moja.

 

Pala je noći s njom kiša,

a ti se i nadalje nježno javljaš.

 

Bliži se tihi čas, i sve mi je jasnije

što se krije iza riječi – nektar.

 

  

NAGOVJEŠTAJ ZIME

 

Prijeteći oblaci zasjeniše horizont

nad dolinom, našim domom.

Udari studena kiša.

Okolna brda zasnježila, iako lišće još nije opalo.

Narod se opominje na tople kapute i cipele.

Ja hrabrim srce svoje da prihvati pastirski napjev.

 

 

 

RAZGOVOR SA STABLOM

  Tako je oku dobra

treperava ti kruna

rekoh mu zahvalno

 

U odgovor ono

još više se razlista

 

Obasjan nebrojenim

blistavim osmjesima

ukočen u udivljenosti

uronih u još dublji hlad.

 

 Iz knjige KAD MJESEC POTONE ZA GRADINOM, HKD Napredak, Vitez, 1997.

  

 

BLAGI OSMIJEH IZVJESNOSTI

Te je noći po prvi put potonuo

mjesec za gradinom

 

Sjaj prizora ublažio je strepnju

što mi to donosi dan?

*

Tog dana jedna je ptica prekinula

njihanje i pljeskanje stabala

 

Sama na nebu nad gradinom

neko je vrijeme lebdjela

 

Ne znam kada je odlepršala

*

Tada se i ono malo oblaka razišlo

i prestao je puhati vjetar što je

do tog časa prašinu nosio

 

Tad sam se sjetio zvonjave dan prije

po prvi put u desnom uhu

*

Te se noći jedna mala rijeka

počela ulijevati u jednu veću

 

Te sam noći po prvi put sanjao

vatreni bljesak na horizontu

*

Od te je noći izvjestan

blagi osmijeh strpljenja

 

Iako je pravo govoreći

putovanje tek otpočelo