JOZO JUKIN

Da sam pošao stopama djeda Joze

sada bi barem bilo vinograda

ili maslinik u Letuši il’ šipak,

smokva na onoj Božjoj škripini

Ali, eto, nisam. Što ću?

Ne čudi, zna se kako je krvavo

s ljuta krša kruh jesti

pa zato od mene nikad djeda Joze,

ni blatine, ni ulja, ni smokve sušioke.

I veli meni moj prijatelj Ante,

a Antinih većina drži vodu,

‘Ajde, pusti, po maslinama i vinu

tebe nitko zapamtio ne bi,

al’ sigurno će jednom netko reći,

Aaaa, znam, Đono,

onaj  Milin, mlađi, što kuće gradi,

onaj što ga je malo odnijelo na knjige.

A svakog od nas na nešto odnese.

I što drugo mogu, nego i dalje žigat

novi laz u svom knjigogradu,

jer za maslinik, smokvik, vinograd,

za zemlju, sada je ionako kasno.

Ali za Jozu Jukinog oteti od zemlje,

sačuvati od zaborava, nikad nije kasno.

Pjesmom. Nego kako?

TRI

Tri cvijeta,

tri svijeta,

a jedno nebo.

Tri groba,

tri majke,

a jedna tuga.

Tri mita,

tri sna,

a samo jedna istina:

Bez truna srca,

požderat će mržnja

sva tri.

KAKO?

Dopade te milost

rasti i cvasti,

na ovoj stijeni,

gdje valja biti

i svoj i svačiji

I sin, i otac

i muž, i brat

učenjak i vjernik,

sudac  i krvnik,

ratnik i pjesnik

Samo, kako sve to

u istoj koži

i ostati čovjek,

da nikomu suzom

oko ne zacakli?

GODOVI I PLODOVI

Raspukli godovi,

dozrjeli plodovi.

Svjedoci vremena,

čuvari sjemena

ljudi s kamena

drevnoga znamena.

Taoci bremena,

tvrđi od kremena.

Rugaju se kletvi

i Koščevoj žetvi.

Prkose usudu,

pljuju na osudu.

Raspeta nevina,

ljuta žeževina,

kivnima žlibina,

a meni sudbina.

Bolna mi milina

ta Hercegovina.

ZAJEDNO

Obasut ću te snenu vrelim poljupcima,

zakriliti velom satkanim od osmijeha

da ti oko zaiskri ognjem dragosti

u ovo zimsko jutro svjetlucavo od inja,

u ovom ispraznom svijetu ledenih srca.

Mnogi prestadoše govoriti srcem,

ali nas dvoje se ne predajemo;

poduprijet ćeš me kada klonem,

pridržat ću te kada se sapleteš.

Zajedno kročimo skokovitim putovima

k svjetlu izbavljenja onkraj početka.

Zajedno – usud ili izbor

svejedno,

Zajedno – za-jedno, kao jedno

dok na koncu ne prijeđemo u uspomenu

i tamo zauvijek postanemo

jedno.

iz zbirke Godovi i plodovi, HKD Napredak Ljubuški, 2021.