Kako se pjesnik oprašta s mladošću


Sjene su pale po mome sjećanju. I magle gmižu

Tamo gdje nisam bio ja sam barem čežnjom dospio

Gledaj, mojom se Hercegovinom razlijeva med crni

I ja sam zastao, više me ne vode sa sobom vilenjaci

Neljubljenih i nemilovanih razgruđenosti se sjećam

Vrlo rijetko, kroz odbljesak munje i odsjaj klasja

Niz topolja tutnje kopita vranaca, ali junaka nema

Po mome su sjećanju slutnje pale. Kišit će u gorama

Majke su i očevi otišli namjestiti nam postelju novu

Dugo je putovanje, a sjećanja mi nisu pouzdana

Ostat ćemo svi na slikama oronuli i sijedih misli

Zapravo, djeca smo, upala u crvotočinu vječnosti

Čujem zvijezde, ustuknuo pred svemirskom jekom

Vraćam se kući, na iskon, gdje miriše prvo mlijeko

Taj put nije ni težak, on nema mjere, ni imena nema

Gledaj, mojom se Hercegovinom razlio ocat gorki

Neću se zaustavljati. Ako ponekad okrenem glavu

Ne obazirite se, ne dozivajte, ne mamite me vinom

To se ja samo vraćam u svoj prvi plač koji još traje

Gledaj, po mom su sjećanju igle sa starog trna pale

—————————————————–

Potomak zadnjeg galaktičkog vilenjaka

Sanjam kako savanom ponosni gepardi jure

Moje su pleme Zulu ratnici i drska lavlja banda

Munje sijevaju, s Kilimandžara se zalijeću bure

Mene čeka čeznutljiva Amazonka, mirise veranda

Zambezi, Amazon, možda lijeni mistični Mississippi

Moj je san ploviti i ljubiti, ostati ponad beskraja

Budim se, gromovi u daljini i tužna kisa sipi

Tko sam, kome je zvonilo zvono na putu do raja

Java je tezi oblik oboljenja, čir ciničnoga svemira

Tu su me nekad zaboravile vile, maćehe moje

S javom nemam ništa, ona je uzrok mog nemira

Bježim od svijeta ljudi – i oni se mene boje…

———————————————————-

Mostar – Svakome po jedna humka i obala

Ovaj se grad razbio u bezbroj naoštrenih kristala
Prašnjavih. Oni nose oči vjetrom raspetoga nara
Grad koji volim ispija nebesku rijeku bez obala
Kao Žar ptica moje srce. Car tame grad mi začara

Iščeznuo je kao prašina sa nestvorenih zvijezda
Nemam se vise za koga moliti kraj toplih ruševina
Odletjeli galebovi. Liske više ne svijaju gnijezda
Naše se duše u prošlosti griju iskrom u kapi vina

Ovaj se grad oprostio od svih stoljeća i vjekova
Zauvijek prepušten inferno plesu sila dobra i zla
Džepova punih južnjačke utjehe i gorkih lijekova
Svakome od nas ostaje po jedna humka i obala

———————————————————-

Kakav si to krenuo u pjesnike

Ne, nisi ti pjesnik, reče mi jednom blago

Paleći cigaretu izgledala je svileno i vileno

Znaš, u pjesmama ovdje u Hercegovini

Moraju cvjetati breskve ili te prve trešnje mamiti

Mora i Neretva teći i pjesnik misli da je zelena

A nebom moraju makar i olovni oblaci ploviti

Moraš u pjesmi suzu nevidljivu prepoznati

Ne, ti nisi pjesnik, dragi moj koji mi to nisi

Evo, kao da gledam… maštaš o meni puteno

I grozničavo pokušavaš pobjeći patetici

Nisi ti pjesnik, jer da jedan od njih jesi

Mi bismo se sada ljubili na dalekom sjeveru

Grijali bismo ukočene prste na bačvi kestenjara

Čeznuli bismo za dosadnim jugom i narovima

I nikad ne bismo doznali koliko te ne volim

I žao mi je, ali ja moram znati tko je pjesnik

Jer meni su svi ljubavni stihovi posvećeni

Kod tebe stihovi slabašni, putnika umornim čine

Tragaš za ranama, osvetom oplakuješ djetinjstvo

A ja sam samo htjela jednom pjesnika zavoljeti

Beznadno. Svi oni odmah zavole mene

I raspadnu se. Potonu. Rastope se na ognju

Pred mojim očima. Eto i ti. Pa gdje ćeš takav

U pjesnike. Gledaj, sjever je, a šafrani cvatu

——————————————————

Srce dao poskoku i vuku

Kad sam krenuo iz grada ulica je zbrajala lisce platana

Pripravan za kolodvore dalekih gradova i snjegove sive

Znao sam da nema povratka sa puta Marka Pola i Matana

U praznom kuferu u ruci ja sam vukao brigu i snove krive

Iz grada kad sam otišao nad Humom su kružili mrcinjaši

Ispraćao me zaborav i kletva predaka sto isto poklekoše

U dalekome svijetu crtao sam malo sunce na praznoj čaši

Promicali su dani, mamila me utjeha bezdana i vino lose

U grad kad sam se vraćao, srce sam dao i poskoku i vuku

Pripravan samo za staru dječju kolijevku i impresiju duge

Opet s istim praznim kuferom vukao sam se ruku pod ruku

Lutalicama sam ostavio kolodvore i uzdah prazne pruge

Kao u stupicu kad upadnu nemirna krila noćnih demona

Ja vise ne mogu nikamo maknuti iz ove mi drage opsjene

S vama sam, a pola me je ostalo u jeci vagona i perona

Tuđih krajeva koje zaboravljam, a oni još vise mene…

Miljenko Buhač, rođen je u Mostaru 1961.