Snovi

Ljuljuškavo s’laze

oblačići bijeli

a umorni zraci

u vjeđe se spleli.

Iz mraka tajne

izranjaju svici

da osvijetle stazu

toj velikoj ptici.

Na krilima leta

spreme su sve strune

da nevidljivi svirač

u srebro im dune.

U zvjezdanu šumu

svi snovi se svrate

a jutrom se zlatni

na uzglavlje vrate.

 BAKA IZ BROTNJA

U selu moje bake

kuće stoje u nizu.

Kad noću se sjate zvijezde

nebo je tako blizu.

Moja stara baka

oduvijek rubac nosi

a ispod rupca crnog

skriva srebro u kosi.

Staračke joj ruke

meke i drage,

riječi su joj tihe

mudre i blage.

U njenom je krilu

postelja za snove

što iz moje glave

 u daljine plove.

Svako me jutro

s varenikom budi

grožđem, smokvama

i ćupterom nudi.

Kad kupine bere

ne smeta joj drača,

a najslađi na svijetu

njen kruh je ispod sača.

Voli kad joj dođem

od sreće zablista

k’o murva stara pred kućom

kad u proljeće izlista.

A ja volim kad mi kaže:

“Zlatno unuče moje”

i nad mojom glavom

sklopi ruke svoje

OSMIJEH

Osmijeh je topli zračak

Što odmrzne lice,

Čarobni ključ

Za bravu samoće;

Osmijeh je poput bijele ptice

U letu Što poruku ti nosi

Da nisi sam na svijetu.

Učas si vedar, ni traga sjeti,

Otvaraš svoju krletku zlatnu

I čekaš, čekaš ustreptalo

Da mala ptica u nju sleti.

Ozaren srećom

Tad i ti svoje otključaj lice I pusti nek se u ispunjenoj pustoši zagrle dvije ptice.

Zdravko Ostojić

(Čapljina, 1933. – živi u Dubrovniku)

Pripovjedač, romanopisac, dramski pisac i pjesnik za djecu. Objavio više romana i zbirki priča  za djecu i nekoliko zbirki poezije za djecu kao: Majstori razni (1975.),), Ah, ti odrasli (1985.) Praporci (2011)