Prognanik

On je! – On je!  jao on je!

Jadna majko, što ga progna?

Što učini tebi dijete,

Da raskinu spone svete,

Spone sreće, spone raja,

Što mu ne daš zagrljaja? –

On je! – On je!  jao on je!

Koji ‘no se patnjom pati

i na pragu tuđem moli:

Ovdje kruha, tamo soli,

A tuđin ga mračno gleda,

Te nit kore njemu neda.

On je! – On je!  jao on je!

Koji tuđu zemlju ruje,

Kojeg tuđe sunce grije,

A ogrijan ipak nije,

Jer ga zima goni, tjera

U ledište s njime smjera – – –

On je! – On je!  jao on je!

Koji suza more proli

U tuđini, uz tuđega,

Prezirući svagdje njega,

Njega sina, – tvoga sina,

Ta ti si mu – otadžbina!

On je! – On je!  jao on je!

Kojemu se srce sledi,

i uzdah se zadnji vinu

U beskrajnu gor visinu:

Otadžbino, majko moja,

Nevin mrijem,  bez pokoja.

On je! – On je!  jao on je!

Koji leži osamljeno

Pod kamenom tuđe ruke,

Pod crnilom strašne muke;

U tuđini, sred tuđega

On prognanik – prognanoga –

iZ KNJIGE izgubljene zvijezde 1908.