NESTVARNE DJEVOJČICE

Mariji Čudini

Bila jednom jedna kula

U kuli: biblioteka

(To je bilo njihovo mjesto)

Usred biblioteke stoje žena i djevojčica

Djevojčica kaže ženi:

To nije bila ljubav kakvu sam željela

To nije bila ljubav kakvu si željela

Ali je ipak bila ljubav

Žena se okrene publici i kaže:

Moja djevojčica se pokvarila

Možete li mi dati drugu djevojčicu

Neku kojoj ću moći objašnjavati život

Ubrzo su došli radnici iz Odjeljenja za djevojčice

I zamijenili djevojčicu novijom djevojčicom

Izvinjavamo se zbog neugodnosti, gospođo

Nadamo se da se ova neće kvariti kao prošla

Žena učtivo zahvali radnicima i svima im ostavi bakšiša

Bila je oduševljena svojom novom djevojčicom

Koja je bila krotka kao janje i nije joj protivrječila

Čak ni kad bi joj dugo govorila u imperativu

Najviše od svega joj se sviđalo to što joj ova nova

Za razliku od prethodne djevojčice

Ni po čemu nije sličila

Lijepo je bilo lijepoj ženi u lijepoj kuli

Osim na one dane kad bi je uznemiravao zemljotres

Nije zemljotres nego pokvarena djevojčica

Čelom lupa o vrata kule

KAD VLADANA PERLIĆ OTEGNE PAPKE

Danas je jedan od onih dana

kada ne želim biti Vladana Perlić.

Zapravo, ne želim biti niko ko ima

majku, oca i jedno grlo

koje krvari u mlazevima.

Danas je dan kad želim da Vladana Perlić

umre. I to ne nekom finom, gospodskom smrću:

od trovanja gasom, tabletica i slično.

Taman posla!

Za Vladanu Perlić želim neku surovo bolnu smrt,

zvjersku smrt, nešto neotesano, srednjovjekovnog tipa,

npr. da joj se vade oči ili čupaju nokti.

Sve manje od toga bilo bi pravo mučenje za Vladanu Perlić.

Kako inače V. P. da osjeti da je ipak čovjek,

uprkos pasjem životu? Kako drugačije da je ne boli

njeno svinjsko srce, pokvareno srce, koje u isti mah

ništa ne osjeća i baš sve osjeća, kao, recimo, kretanje trave?

Njušku Vladane Perlić treba zabiti u kravlju balegu

i držati je tamo dugo, sve dok ne izdahne tu, među svojima.

Kad Vladana Perlić najzad crkne, napravićemo veliku feštu,

njeno svinjsko srce ćemo preko tavice, pa dati neprijateljima,

jer nešto tako zlo sigurno nije dobro za probavu.

Svi će slaviti, veseliti se, kad Vladana Perlić krepa,

njen će joj otac glavudžu sa sve kljovama objesiti

u dnevnu sobu, a mati joj krojačica od njene kože sašiće

sebi divan kaput. A brat?

Brat će nastaviti da divno ne postoji,

kao i dosad. Svi će biti tako srećni i bezbrižni

kad otegne papke Vladana Perlić!

Ponajviše ja, jer ću onda moći da odem da budem

srna, jastreb, ovan, vlat trave

koja se nepogrešivo, bez imalo krivice i truda,

njiše.

GODINA KAD JE BRAT POČEO DA VJERUJE U VANZEMALJCE

te godine brat je krenuo u medicinsku školu

i tako se zauvijek upisao u redove skeptika.

majka je tri noći plakala za njim,

sipala mu svetu vodicu u kafu

i tamjanom mu krišom kadila sobu,

neće li se vratiti pod okrilje vjere.

majka nije znala da bratovljevo nebo nije ostalo prazno,

kako je ona zamišljala.

on se sad noću iskradao kroz prozor svoje sobe

i peo na krov da posmatra zvijezde i iščekuje otmicu.

nije mati to shvatala, sve to naukovanje

ni njihove bezbožničke alate poput šprica,

koje mu je nalazila u sobi

i odmah pomišljala na najgore.

mati je bila jednostavna žena

i sad joj se počelo činiti da možda ipak nismo sami.

jer ako nisu vanzemaljaci,

ko je onda oteo dijete?

VATRE IVANJSKE

danas sam bila kod škole u kojoj su silovali darija.

bilo je veče i mogla sam kroz velika staklena vrata

da vidim djecu sa folklorne sekcije.

jen-dva, jen-dva, op-sa-sa.

poželjela sam da izgori baš kao u darijevim snovima

koji su se ponavljali i ponavljali

goreći vječno u olimpijskom plamenu iz ‘84.

to je zato što je dario imao plišanog vučka

kojeg je davio svake noći slabašnim dječjim rukama

i o njegov vrat brisao nos.

jedanaest kilometara dalje

ja sam iskopala pez vučka iza kuće

kojim sam kasnije gađala nasilnike svoje škole

i onda trčala, trčala, dok su za mnom vikali:

„drži kurvu! ne daj da pobjegne!“

tog dana, srce mi se popelo u grlo

i nije htjelo da se spusti godinama

sve dok čika doktor nije rekao riječ na a

(tad su počeli da me trpaju đakonijama do povraćanja).

darijevo srce, s druge strane, spustilo se prenisko

pa je mokrio u krevet i u snovima dozivao nepostojeća

imena od kojih je jedno moglo biti i moje.

nikada se nismo upoznali

ali zaista bih voljela da je dario onog kobnog dana

spalio školu i svu dječicu u njoj

umjesto svoju plavu mornarsku bluzu

i mršuljavo tjelašce pod njom.