DUH
Sa smetlišta riječi
veličine planine
proviri neki stih
kao miš
iz rupice srca.
I ja zaboravim
sav otpad svijeta
zureći
u bojažljivo
protrčavanje duha.
OMČA
Mir samoću miluje
u povoju od mraka.
Sjene stazom pričaju
omču misli snuju.
Umoran šetač nosi put
stopama iz blata.
Po stazi trag očišćenja
putokaz sjeni ostavlja
Omča misli steže se
kraj staze nazire.
U povoju od mraka
mir samoću miluje.
PJESMA KOJU NE TREBA NAPISATI
Priča u parku
o revoluciji
pa evoluciji
evoluciji koja evoluira
u Ništa
još jednu o uzaludnosti mijena
kada je sve uvijek isto
samo se mijenjaju odijela
A, misao čista
smiješna
u svojoj naivnosti
uvijek ostaje
neizrečena.