kad stabla dobiju rak


takav je dan
sunce samo što se ne pozove u kuću
voda ključa pristavi sezam u prahu
spržilo je opuškom malu crnogoričnu šumu
ostavio je na stolu
da vidim
kutiju šibica
penzioneri, ne skupljajte plastiku
sunce bi da ju digne u sebe
zacijelo krv šumi u wc školjci


čuješ kako nam država puca
k’o borovi u bijelu studen
montažna kućica u cvijeću privatni bankomat
parking i još
reciklažni kontejner pod ključem da ih drže
zaštićenim sretnim debelim
u kućicama u cvijeću ne jedu prženice
u kućicama u cvijeću ne jedu prženice od starog
kruha i vode
jer za jaja za kruha bijelog namirisanog s
organskim susamom posutog
imaju
urednike koji će im napržiti poezije
izbornu planetarnu komisiju za skupljanje plastike
najstrožu osudu empatije
velikog evropskog brata
interpretativni standard im je čarobno zlatno masno
ulje za tijelo lice i kosu
bebop im ne popravlja loš dan


nadam se da gore gdje ćemo ipak nije tako loše
i da te rijeka nježno prenosi u milesov kind of blue
i da moja baka ne zrna grašak za ručkove
djed ne umire od infarkta uoči pregleda srca
a tata ne puši drinu uopće i
da ne čisti njihove tepihe i pritom plače
jer smo mama seka i ja izgubljene u škofji loki
i da tamo nitko nitko ne rimuje svog tatu s ratom i
radom i padom i jadom

 FAKTORI NJEŽNOSTI

zalijevala sam jutros prozore u kući

i spojila sve produžne kablove na jedan

i spavala s podignutim koljenom

usnula polja puna malih skakavaca

oguljeno krzno srušilo me na cestu

i odvuklo u brlog i obuklo šlapice i odvelo u zoo

tamo su medvjedicu kotrljali po kavezu kao kliker

šapama je gnječila modre oči i tražila suosjećanje

i bili smo ljudi, a ona zvijer

i bili smo veća zvijer od zvijeri

udarit ću u mislima vjetar i pincetom iz zemlje izvući guju

neću više čekati da se otkriješ ispod toga krzna

da u povrtnjaku prostreš svoj identitet pred nas

neki glasovi, dok ih slušaš, mnogo su mekši s mrežastih zvučnika

a svako strpljenje i svaki čovjek jednako ne ozdravlja

rogovi u suncu

kirke ne želi da se sunčam
jer sunce izbacuje ljubav
po koži
u meni živi trudni vilin-konjic
kojemu björk u martu bere kuke
progutala sam bebu-životinju i zamalo umrla

udaraju antilope po cesti
a svoje smrti čekaju ispod stola

da je krsnik bio bi
s kivijem na nadusnici
posudio bi ritam druida
izdahnuo čistu nanu
i preselio spol u estivaciju

Anita Pajević (Mostar, 1989.), je 2015. godine dobila nagradu „Mak Dizdar“ za pjesnički prvijenac „Perlinov šum“ za koji je kasnije dobila i nagradu Fondacije Nijaz Slipičević.

PERLINOV ŠUM, Slovo Gorčina, Stolac, 2016.