OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

ZNAMEN DREMOVNE HALABUKE

Otvaraju se riječi, premeću,

iskrivljuju se i slova;

ni baština jedincu nije sigurna,

nit’ se zna ko je paša a ko baša

a svi šefuju, a svi ispaštaju.

Mirisi svježeg hrasta

iz bešika više ne dopiru,

ne dopire ni plač zbunjenih

već pritajeni plač svih duša,

ni rođena mati da ih ne začuje.

Ni besposljenjaka više nema.

Radi se bestidno čeprkanje

po minulim sekundama.

A osvete, one se žive.

Čistoća i čistota genetski

ili slučajno neparno dođu.

Misli skreću u ćorsokake,

merak se guši u bludu,

a  privid je glavni pogled

na bejazli svijet

kojeg tako milo ne milim.

Na sebi, on nosi mnogo kaputa,

svaki za jednog pjesnika u pokušaju,

a u koferima koje besprostorno

i bezvremenski vuče za sobom

obitava vakuum dobrih pisanih riječi.

Tek đahkad, u mimoilazu

ovih jalovih i besnadežnih dana

rode se stihovi novog vremena,

rodi se izlizana, ali vrijedna, originalnost.

Muku mučim s tim.

Muči me muka s tim.

Zelena sam jabuka na krošnji,

neprimjetljiv sam u stadu crvenih.

A vrijeme, ono hita po lošem vremenu.

Bilo je i ostalo je danguba.

Tuga je sada doušnik sreći

a sreća je golofusković

bez suze, uzdaha i privida.

Ustvari, sreća je samo dobar privid.

Ali mi opet nismo sretni.

Valjda, po starom pravilu

sami smo sebi krivi.

Iza svakih uzdaha, sutra nas dočekuje.

Deder, sutra budimo bolji gosti!

BOSANSKI AMANETNIK

Noćas bezbučnoj tmini svjetlošću vrištat ću

vjeru bezvjerju u ljubavi nametnut ću

i od bola kaharli zrnje belenzuci tvoje ruke postat će.

Bosnom ti se svojom kunem, ljubim te odveć dugo

jorgovana i duda mi što rastu u njoj

na toj zemljici nadahnute uljudnosti, šerbeta i zvrka bureka.

Sa vrata hamajlija čuva me u jurišu ovog crnila i tišine,

a misli mi naspavane ptice poviš sanka kruže

dok papuče ovog amanetnika za te tapću…

jednom… još jednom… do vječnosti

dokle noći uz tamburu, baklavu, džezvu bosanske kafe

i ibrik hladne izvorske vode živjet će

dokle Bosne bit će i ostat će.

Za sviju pomalo.

 

 

RUSTEMOVA PENZIJA

 

danas je peti dan otkako

rusto glumi ludaka

(prije šest dana je saznao

da može u penziju)

pa sad mahnit pije iz lokve

pali neke knjige

šest puta vari istu ogradu

čas veseli, čas budali

pametnom jedna dosta

a ni hiljadu… rusti

jutros mu nazivam selam

a on u me gleda

ko da sam ga kamenom pogodio

i poštar drago nije mu svratio

i odmah po selu priča

pukla tikva, pukla tikva

a zna se brate kakvi su ljudi

kva-kva, kva-kva

il’ se bio sunčao, il’ bio pokisnuo

eto, volio bih da ima neki sud

gdje bih mogao napisati o rustemu

nešto više od pjesme

kakav je to soj od čovjeka

(loš, sine, loš)

koliko je dugo već munafik

(od kada je irfan počeo tući zvijezde

a on mu se smijao)

koliko dugo živi kao mrav

(radi, ali usitno… nasitno)

i koliko je rustem bogat čovjek

(to već ne bih znao reći,

znam samo da je siromašniji

otkad moju zemlju naziva svojom

ko da se zemlja i može zvati)

al’ eto, boga ima

i zato mislim da rustem treba

da ode u penziju