SOTTO VRANDUCH

Brzim i iskrenim umišljajem isporim ostarjele sasušene libre,

oprašim se mudrostima, tragovima poštenja i dobrote.

Kratkim osvrtom u prohujalo činim i očevid života,

ne zaboravljajući trenutak koji dišem.

 

Dok sanjam o svemu, smotrim smjerno, pred stopala, ne dižući pogleda.

Svako malo, u crnilu polupraznog fildžana, čudesnost prošlosti tražim.

 

Kiše se spuštaju i romore, dotjeruju kamenite ploče,

mute mutnu vodu.

 

Kao da čujem kako šušte zamamni pokreti kraljičini,

utiskujuć se u perivoje i basamake.

Pogledom plemenitim miluje puk,

raduje se njegovoj sreći,

tuguje uz njegovu tugu.

Crven plašt hercegovački, bedeme bosanske natkriljuje i uljepšava.

 

Miješaju se lagani koračaji uznosite Katarine

sa urlicima hrabrih Ilirki,

koje su se otiskivale u zapjenušani bezdan,

samo da ne bi rimskim ženama postale.

 

Govori did,

tabore se bogumili,

ne daju na svoje.

Jedinu zemlju,

ljubomorno,

u srcu i duši čuvaju od zlokobnika.

 

Kiše stanu, oblaci nestanu, na nebu rasvjetljenja načine.

Rasprši se viševjekovni odslik,

zaplavi svod i dignu magle.

Nad Bosnom vodom i Vrandukom gradom.

 

  OLYMPUS DIGITAL CAMERA

NEDOSTAJU MI RIJEČI

 

Nedostaju mi riječi da je ispjevam.

 

Slova ulaze u mene kako hoće.

Ne mogu da ih izdvojim.

 

Stisnut i napučen,

zameten u haosu,

iscrpljen poplavama od kojih bježim,

ne posustajem.

 

Vapim za jednostavnošću.

Molim za običnost.

Sanjam pjesmu.

 

Budem li pohranio ono što čitam,

postaće filozofska.

 

Stavim li ono što čujem na ulici,

grmiće barbarski.

 

 

DUNJALUK OKO MENE

 

Uključim radio.

Govore o povoljnostima u obilascima Europe.

Cijena: sitnica.

Uporedim s platama.

Glava boli kolika je: sitnica.

 

Promijenim stanicu.

Ratni vojni invalidi potražuju više im puta obećano.

Onaj đon – obraz što je obećao više nije na toj poziciji (napredovao),

a onaj što jest, još nije obećao.

 

Uključim TV.

 

Operacije protiv starosti su postale potrebnije od onih koje otklanjaju bolest.

Otrov pod kožom* je, kako vidim, traženiji i skuplji nego lijek.

 

Klik.

 

Funkcije potkraj marta, nimalo ubjedljivo,

dogovaraju isplatu novembarske zarade napaćenim proleterima.

Bez zbrke, strke i srkleta.

Uz besplatne sokove, kafu, čaj i mineralnu. I kompletan ručak za 2.75 KM.

Iako su im buđelari puni ko šipak.

 

Vraćaju se iz nigdine, obraza naizgled čista, oni koji su ovoj zemlji rekli «zbogom».

A gdje kažeš «zbogom», tu te više nema.

Ovdje tako nije.

 

Promijenim kanal. Eksperti su zadovoljni porastom proizvodnje po glavi stanovnika.

Zaključuju: više je sitih (čitaj: manje je gladnih).

 

Pogledam kroz prozor.

Nevalja, neće na dobro!

Neke novopečene komšije u mjesecu borbe protiv nečistoće

toliko fulaju kontejner da mi nešto dođe žao.

A možda je za njih i ovo mjesec borbe protiv čistoće, ko i prošli.

Može biti da i ja nisam u redu pa zaboravljam.

 

Ili sam lud ili mi noge smrde.

Pomirišem nogu.

Fala Bogu, nisam poludio.

* Botulinum toksin je pripravak koji se koristi u neurologiji, dermatologiji i estetskoj hirurgiji

 

 

SVJETLA U NOĆI

 

Sjedim u purpurnoj stolici,

dovoljnoj za mene,

odveć potrebnoj za nas.

 

Zamišljam ih kako se pojavljuju,

ovdje,

gdje ljubav pozvoni i dok se ne govori o njoj.

Kada se samo šuti i kada je se ne očekuje.

 

Njima je iluminacija smisao života,

njihovo je trepćuće zeleno neizmorivo.

Oni su safiri pobodeni u postavu od satena,

koja diše i pulsira poput dijademe u očima koje plaču.

 

Mi smo fokusirani na putanju što je svjetlošću obojavaju.

Ne vidimo li ih, nema dvojbe: stvarno su nestali.

 

Noć začinjava sabah koji nas postepeno osvjetljava i otkriva.

Uz razgovore, u pola glasa,

u suzdržanosti,

razumljive tek onima koji ih mumljaju.

 

Sve podsjeća kao pogled kroz ključaonicu u sunčano jutro.

Škiljiš, jer oko ne može primiti toliki sjaj.

 

Samo ga pokret ključem može sačuvati.

Bude li, poput fijuka brz.

 

Tromostovlje,

                                                                     Ljubljana, 2014.

 

 

 

O PISCU

 

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima i portalima: Pulsus, Kratki spoj, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Svijet, Most, Front slobode, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Scriptorium, Afirmator, Književni pregled, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus i Književna sehara.

 

Publicirao je knjige:

«Boje Sunca» (proza, 2000.),

«Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008.),

«Obične riječi» (poezija, 2012.),

«Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),

-«Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.).

Koautor je prve zbirke poezije ljekara – liječnika u Bosni i Hercegovini «Šest bijelih mantila» (Tuzla, 2007.). Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija (Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana)» (Zagreb, 2012.). Zastupljen je u nekoliko knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).

Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i profesor Univerziteta u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.