VELIKI ODMOR
Postoje mjesta
na kojima se odrasli ljudi igraju
izmještajući jedni drugima kosti i oči.
Postoje mjesta
na kojima su nam udovi
zamjenjivi kao i umovi što su
i pod tom bezumnom komandom
svi smo napokon jednaki
onako kako je to zamislio
ljudski smrću opsjednuti bog:
u vojskama se ljudi uče biti
kvalitetne igračke
čija garancija ne smije isteći
dok ne isteknu ratovi
dok
sva krv ne istekne i ne ostavi iza sebe
redove dječačkih stopala
dva po dva
kao da ulaze u razred.
Na časovima muzičkog
vježbat će pjevanje
svih ptica koje su u sebi podavili
da bi mogli svoja smirena tijela
zamotati u zastave.
Pod njihovim je miškama
ostalo još nerazmotanih
ljubavnih pisama i slika
tu su ih grijali
sad ih više nema.
Je li ti dosadila vika ili si spreman
90 91
slušati još komandi koje zvone
kao početak časa dok iz zatišja
smrdi
na strašne paktove
na od laži vlažna obećanja
precima koji đubre
poljane tvog ponovnog rođenja.
Pitaš li se, ima li izbavljenja?
Pitaš li se više išta
dok gledaš kako je to sanjati
zauvijek u tuđim zastavama
zauvijek sam spavati
s njedrima punim
tepanja – gledaj!
Ukopavaju tvoje drugove po kostima.
Znaš li, ima li te
pod njihovim miškama?
Jesi li i ti umro u njihovim džepovima
stisnut među sasušene cigarete
i pljoske pune gorkog mladog znoja
je li ova borba bila tvoja
i koliko si ih dosad
izgubio?
Proći će petnaest minuta
uvijek minute prođu
vremena nema jer njega smo
kao i boga izmislili
kako bi prošlo petnaest minuta
kako bi prošle minute
u kojima se opraštamo

a ni sami ne znamo šta zakopavamo
šta ćemo iskopati
i koliko još dugo
koliko još imaš vremena
prije nego što postaneš tratina
po kojoj iz mlade trave
vire blijeda stopala.

 

Vijesti

Lažu vam
da je mrak mek kao jastuk
i da su dinje zrele lažu
da će plaće biti na vrijeme i da će
pas poživjeti još koju godinu
uz ispravnu prehranu.
Lažu da je sad sve u redu
kad je prestalo da puca po djeci
i da se rane daju zaliječiti
stabilnim zaposlenjima
i životima u zgradama
ofarbanim u boju graška
u modernim kvartovima
za mlade roditelje.
Lažu nas
svako jutro da znaju
koliko vjetar puše na sat
i koliko daleko od nas su oblaci
kako se zovu oblaci
kuda idu oblaci
hoće li se oblaci vratiti
i zašto oblaci.
LA – ŽU.
Lažu
vas
da je noć prošla mirno i bez ometanja
da je svanulo jutro, lažu
sve nas lažu
da su grumeni soli u našim gušama
nastali od presušenog mora
naših raspjevanih snova
a ne od taloga isplakanih suza – lažu.
Lažu vas da će sutra svanuti
da će dan biti i trajati
dok sunce ne zapadne, lažu vas
da će vam se dopasti ovaj život
pun smrvljenih oklopa kornjača
i krhotina morskih školjki,
sve vas lažu i lagat će vas i dalje.
Neka će.
Lažu da vrijedi slomiti kičmu
za sutra, prekosutra i zakosutra.
Kad kažu da moramo ustati i boriti se
za svaki dan – LAŽU
nema koristi
nema se kome moliti
nema nam niko pomoći.
Niko.
Niko nas i ne sluti.
Niko, baš niko i ne sni da živimo
i patimo i volimo
i beskvasni kruh solimo
bijelom krupnom staklastom solju.
Nema nikog i nikog nije briga
i drukčije ko vam kaže
zlikovac je i hulja!
Ni na čijim se leđima
ovaj svijet ne ljulja
i niko vas ne voli
nikakav dragi bog
nema nikakvog smisla
okanite se tog.
Smisla nema i nema svrhe
ni rođenje, ni svanuće, ni smrt
ni uskrsnuće i samo praznina
koja huči iz školjke
prislonjene uz uho
dovoljno je blizu zvuku našeg života
u beskrajnom, slučajnom, nemjerljivom
ravnodušnom svemiru.
Sve vas lažu.
I neka vas lažu.
Vi zaslužujete da budete slagani.
Mi zaslužujemo da budemo
opako prevareni
da se smijemo sretni i obmanuti
da se smijemo
da beskrajnom, slučajnom
nemjerljivom svemiru
umišljeno ponudimo bezvrijednu
kičastu bižuteriju zvuka našeg smijeha.
Sve nas lažu,
sve su nas lagali
i lagat će nas zauvijek.
Lažu.
Niko vas nikad nije volio
i kad se ugasite nikoga neće biti
da žali za vašom svjetlošću.
Laže ljubav – ta nabrekla, upaljena
bolna ogrebotina na jeziku.

 

Psovka

Bio je tako lijep dječak
i svi su ga voljeli
bio je tako dobar dječak
pametan petnaestogodišnji dječak
voljele su ga učiteljice curice
njihove mame voljele su ga gospođe
iz kantine imao je uvijek
osmijehom upaljene oči i u rana je jutra
izgledao kao da sa sobom nosi sunca
dah i dok je prolazio pored svih
pod nogama mu se
kovitlao anđeoski prah
ne znam šta mu se dogodilo
susjeda je bila nemilosrdno
romantična to jutro cijelo
je predsoblje grmilo
njenim glasom dubokim jakim ritmičnim
i moja je majka rekla:
ne znam.
Šutjela je
pa je ponovila: ne znam
a ja sam bio kao da i nisam u dnevnoj sobi
i pretvarao se da spavam na kauču dok su
pričale o meni kao da me nema ili sam mrtav
a bio sam tako dobar dječak.
Pedagogica mi dolazi na vrata
ili me vode u neku ustanovu
ili sam mnogo poseban
majka pokušava izgurati
susjedu natrag u njen stan
pedagogica mršava duguljasta
velikih usta ulazi
sjeda u malo predsoblje mama udara
laktovima i koljenima u pokućstvo udovi su
joj puni udaraca – okrenuti se u našem stanu
je kao okrenuti se
u kutiji šibica
u kojoj je svaka već gorjela.

Gospođo T.
Branko je bio dobar dječak
ja sam tu da pomognem
da shvati šta nije u redu
ja sam tu da ne pati
rekla je pedagogica i izvukla
moj crtež iz torbe nasred stolnjaka
na mimoze izgledao je
kao Jackson Pollock na zidu svoje
babe i prišao sam i rekla je: ne boj se sjedi
majka je gledala moj crtež ravnodušnim
pogledom od stakla
bio sam ponosan na njen pogled
bio sam ponosan što se nije ni pomakla
kad joj je pedagogica rekla:
sjednite.
Je li Vam jasno gospođo šta vidite
pred sobom: jeste
je li Vaš sin bio izložen stresu
adolescenti to prenesu u razne sfere
života naprimjer seks
(riječ adolescent zvuči kao dijagnoza)
i skloni su ponašanju ekscesnom dodala je
šta vi vidite na slici, gospođo T.?
Genitalije.
(genitalije isto zvuči kao dijagnoza)
da rekla je moja mama ženske
genitalije na to najviše
podsjeća ne gospođo ne podsjeća to jesu
ženske genitalije ispričavam se
reče mama ali nisu
to je slika ženskih genitalija.
Mislim da ne shvaćate problem
dovoljno ozbiljno gospođo T.
mislim da mu pristupate
površno i slobodno
čajnik u kojem je vrila voda
za kafu je zapištao dugo
i visoko i cijela je kuhinja mirisala
na kamenac i klor
profesor likovnog je mislio
da je u pitanju neki stvor
kako je to mislio mama
je zbunjena
(profesor likovnog svako jutro prije posla
umoči prst u teglu marmelade
na otvorenom prozoru i poliže ga)
samo želim reći gospođo T.
da ćemo ovo zaboraviti
ali Branko mora znati
Branko slušaj
ti moraš znati da je neuljudno
crtati ljudske genitalije
u školi to je kao psovka
(zašto je to psovka?)
to nije udžbenik biologije
(zašto to nije udžbenik biologije?)
to je čas likovnog obrazovanja mama
me pogledala
pročitao sam u slici njenih zjenica
da joj stajanje noge
presijeca i leđa
joj se grbe rekao sam:
oprostite
rekao sam neću više
bilo je to glupo
rekao sam da mi je jasno
znam da je savjetovanje
besplatno a ni privatno
da nije skupo duboko se
izvinjavam nema veze
Branko važno je da si ti dobro
ako ti bilo šta treba ja sam tu na šporetu
je nešto pošlo po zlu
i kafa je iskipila
i crna lava je tekla
i pušila se
po podu i
po maminim stopalima
u trenu je pedagogica skočila
kao da je neko otvorio vatru
i otišla rušeći
kišobrane u kutu
i zakačivši nekoliko jakni na putu
do vrata zakačivši
susjedu laktom iskrala se
i mama je progacala
kroz vrelu lokvu i uzela
crtež sa stola i zalijepila ga
čvrsto magnetom za hladnjak
odmaknula se i klimnula glavom
susjeda je rekla:
Svjetlana, bože sačuvaj.

A bio sam tako dobar dječak.

 

Ona koju ne možeš zaboraviti

Ona gori na suncu
ona se okreće prema
mjesecu gaji suprotna osjećanja
ali dijeli s njime
boju lica i dlanova.
Ona se ogleda u napuklom ogledalu
jer se boji
neprerezanih slika ima jako malo
njen album je pun isječenih glava.
Ona diše pod vodom i rijetko spava
i govori stvari koje samo ona može reći
da ne zazuje u uhu kao halucinacija.
Javljat će ti se njene riječi u snu i vidjet
ćeš nju u svim napuklim ogledalima.
Ona prolazi livadom s kosom u rukama
i lirika je čini nervoznom
i često je na mukama
kad treba pisati o smrti ljubavi ratu seksu
smislu ili mrtvoj prirodi
i divi se tajno pjesnicima
koji su bili dovoljno bolesni
da pišu o vazama s cvijećem
s kojim ona nema neki poseban
odnos osim što misli da je cvijeće
bolje živo nego mrtvo
što je sasvim obrnuto od onoga
što misli o svijetu u kojem
ne smiješ reći da si gladan
ali smiješ vikati bos s nebodera
i izići na naslovnici
novina u kući ima
koliko da prekriju kut obrastao u plijesni
i u njima su izrezani svi likovi
koji podsjećaju na njenoga oca
nema već godinama
otišao je prije nekoliko stotina noći
i sve slike otad služe
da se iz njih izrezuju njegove oči.
Ona nikad nije bila očajna
ni pred jednim muškarcem
ali sa unutrašnje strane lakta
ima tanke ožiljke od
vremena koje je provela slušajući
kako je nikome ništa
osim tijela nikad nije htjela
biti ništa drugo i dugo je
dugo buljila u vijesti na televiziji
u sliku
ispresijecanu bodljikavom žicom
i lica ispresijecana
bodljikavom žicom
i ta je slika bila
savršena istina o svemu
je znala dovoljno da zna
da ne smije reći kada nema
ali smije uzeti kad se nudi
da su ljudi ljubazniji kad se trudi
sakriti koliko ih želi udaljiti
odmaknuti dlanom odgurnuti
duboko u kadar zamagliti
izoštriti svoju sliku i opet je
rezati i slagati oči u kut.
Ona se smije sama i ona se smije bez glasa
Ona vidi kad se upali svjetlo ispred kuće
i kad se ostavi posuda
s vodom da duša pije četrdeset dana ona
vidi to svjetlo i usred bijela dana
njoj je to svjetlo vječno upaljeno:
kad raširi haljinu svi mjeseci
za nju zađu.

Iz prve knjige pezije  Dijale Hasanbegović, pod nazivom „Neće biti djece za rat“, IK „Vrijeme“,  Zenica 2016. 

Dijala Hasanbegović je novinarka, pjesnikinja i književna
kritičarka. Radila je za tjednik Dani kao književna
i pozorišna kritičarka i kao urednica Radio Sarajevo portala.

Objavljivala je eseje, poeziju i kritike
za različite književne časopise. Pjesme su joj prevođene
na engleski, poljski i norveški. Prvi engleski
prevod objavljen je u The American Poetry Review
(septembar, 2007). Živi u Sarajevu. Trenutno je kolumnistica
na portalu Diskriminacija.ba, posvećenom
borbi protiv socijalne, radne, rodne i drugih vrsta diskriminacije
u zemlji i regionu.