Za knjigu  ANATEMA HLJEBA NASUŠNOG, BK,  Novi Sad 2011.

 

 Nasilja slast

(Marquisu de Sadu)

Kroz truležno okno što oči mu jesu,

aristokrata stari, Bastille

zatvorenik bivši,

bdi nad ulicom,

najstarijom heterom znanom.

I osmatra.

Tuda antička božica, evo, hodi,

monarhinja kakva, naizgled ćudi blage;

muškarce gledi mazno,

k’o mletačke figure karnevalske.

On instinkta nepogrešiva,

prepozna ju!

Nju! Putenu madame.

Njemu sličnu,

magnoliju u redovima trava.

Ljubavnicu bola, krvi što prska.

Svakojakih strava.

On u (vaz)DUHU čita,

što papirus je drevni,

da ona njegova je Sodoma, mila.

Polovina druga.

Grize udisaj,

mistifikacijom inspirisan,

čije će plodove

slatko, u rukama da drži.

Saveznika mača se lati,

prijatelja mudra,

i orfejski zaguguta veselo i strasno,

madrigal

što na usnama se klati:

“Ukusan je porok

i vazda se isplati!”

 

 Moja ‘Bosnia’

Tamo,
gdje obezglavljen predak mi spi
na korovnoj, trnovitoj zemlji,
gdje snovi djedova i baka
jedino nasljeđe su
potomku tuđem.
Tamo gdje se tri himne izvriskuju
i gdje čovjek religiozno mrzi.
Tamo, zemlja je moja.

Balzamovana budućnost čuva se
u sarkofagu.
Negdje na vrhu planine.
Neotkrivena još.
Misteriju i legendu o sebi širi.

Sabratu praštanje, anatemisano,
s krvlju zapisano,
mrtvo stoji u knjizi svetoj,
apokrifnoj,
što moderno i demokratski se čuva.

Aždaja sa jezika tri,
homosapienski,
totalitaristički vlada,
u ovčijoj koži demokratije.
To „new age“ Atila je.
Bič Božiji.
Omiljen ovdje.

Tu bivstvuje On. Mrav.
Beznađem opustošen, urbani kmet,
što plaća globu svoju,
prodanom Slovenu,
bratu svome.

Tamo…
naivnost mori nas k’o kuga,
a suze ne prestaju koritima teći.
Osveta u školama, još se uči,
a praunuk se ne vraća svojoj kući.

Tamo…
sklopiću lirske oči svoje,
da zaborav majčinski, me čuva,
u crnici ležaće bezimen grob
koji je oplakao, ovaj, jedan Bog.
Triju naroda.

 

 Kontaminacija

Kad osjetih tog zemljoradnika duha
opraši me vradžbine ludost.
Od straha sijedim jer ne vidim, a čujem.
Čujem šafranast korak joj ljut;
kruži oko mene, indijanski, kišu mi noseći.
(Kišu. Da. Jer kao Sunčev ljubimac
vuče se kiša.)
Prepelice iz pogleda moga
po sobi lete
i milina mi se po duši kao smola lijepi.
Osmijeha čopori sa lica šizofrenično
otimajući se u eho bježe,
gdje ih ruke da zgrabe ne smiju.
Histerija me moja po jeziku svrbi,
u oku najviše…
Biblijski to je prizor.
Suluda čovjeka!

Pitajte!
„Rak, lješnik, meduza, žito!“
Nepovezano kazaću.
Kao naga sam u noći zimskoj
kad u minut sjedeći, pretrčah mnogo.
Zbunjenost mi šamar udara.
Još jednom.
I uz uzdah me prođe.

To Ljubav, lopov,
na zadnja vrata mi uđe!