Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime.

Velike, bučne ulice –
njih prepuštam velikanima istorije.

Šta sam radio dok je trajala istorija?
Prosto tebe volio.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo i prošetati poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvaznije.

Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikada nikog ne zadesi nesreća.