– KARIJATIDA, Ziral 1998.


“Ovo pjesništvo nema zaokruženu i cjelovitu poetiku, nije nastalo na temelju unaprijed zadatih tema, te nije nastalo na prečac, već je pomno stvarano iz grča nutarnje potrebe da se iskaže ono ono što se ćuti, misli, ono za čim se teži. Stoga nisu ni potrebite velike riječi o ovoj knjizi, ona se razlaže čitajući je u sličnu tonu u kojem je i stvarana… Kamen po kamen polagano se gradi poetika Natalije Palac, a Karijatidom je sigurno ugrađen kamen temeljac ove poetike, koja očevidno nema velikih uzora i uzusa u povijesti pjesništva, već joj je najveći uzus Biblija, a najveći uzor sami Tvorac…”

 Zdravko Kordić

 


KARIJATIDA

 

Karijatida nosi

na glavi nebo

i sunce.

 

Zašto mislite

da ona nikad ne smije

sagnuti glavu?

 

 

 

NEMA ODLASKA

 

čudno

kako duboko nosimo

u sebi

dio sebe

koji smo drugima dali

 

čini se da ipak nema

odlaska

od stvari i bića,

niti se može vlastitom krvlju

iskupiti

neostvariva želja

i bolno nadanje

 

sve je u našoj krvi

i nema odlaska.

 

U TIŠINI PODNEVA

 

Tu izlijevam rijeku

svog nemira,

nek vode moje

poplave

od studeni,

pusta polja strepnji.

 

Pustit ću vode

preko obala

i pred tobom porušiti

sve brane,

svoju ću zemlju natopiti

 

Jer

sutra,

znam,

moja će se polja bjelasati,

žita će razgovarati sa suncem

u tišini podneva.

 

 

 

 

 

Oglasi