uz poziv pjesnicima da dostave svoje pjesme za ANTOLOGIJU BALKANSKE  SF POEZIJE

Znanstvena fantastika, kao književni žanr ili bolje rečeno kao način fikcionalnog  modeliranja umjetničkog djela, svoj izraz našla je u pripovijetci, romanu, a odatle je sasvim priodno odlepršala u film te se o njoj i ukorijenio stereotip gdje ju možemo pronaći, ili što treba izbjegavati da je nepronađemo.  Iako u slikarstvu postoji nadrealizam kao pravac umjetnička filozofija, maglo gdje će te naći pojam SF slikarstvo, a svjedoci smo ogromnog broja ilustracija za SF knjige, filmove, a imamo i SF stripove. Još rijeđe će te pronaći sintagnu SF poezija.  No neosporno je da postoji i slikarstvo i poezija koje korespondiraju sa zannstvenom fantastiklom, a ako ne baš sa science fiction onda svakako sa Spekulativnom fikcijom koja kao pojam pokušava objediniti sve žanrove koji nagađaju odnosno  anticipiraju svijetove koji se razlikuju od postojećih svijetova bilo da su u prošlosti, nekoj paralelnoj sadašnjosti ili budućnosti. Širok je dijapazon žanrova i podžanrova pokriven ovim pojmom od utopijea iz doba prosvjetiteljstva preko  epske ili herojske i svekolike fantastike, horora,  SF/NF/ZF, apokaliptičke fikcije do distopijeske fikcije kao suprotnosti utopijskoj, a koja u posljednje vrijeme uzima nekog čudnog maha kao da želi obojiti vrijeme. U samom pak Sfu ima čitav niz podžanrova koji su više marketinške kvalifikacije nego književno-teorijske.

Iako je sasvim očigledno da se u pokušaju priređivanja ove više panorame nego antologije poezije radi o spektru kojega na neki način najbolje može pokriti pojam  spekulativne fikcijije,  priređivać se opredjelio za iritantan naziv SF poezije, kako zapravo ne bi bilo nikakve dvojbe kod onih koji  sumnjaju da je tako nešto moguće.  Naime u postojećim klasifikacijam književnih rodova vrta i žanroba ne postoju niti spekulativna likrika,  a ni SF poezija, pa je, zapravo, preciznost u definiranju pojmova ovdje manje više nebitna, odnosno nema književnoteorijskog značaja.

Napor uložen u priređivanje jedne ovakve antologije na neki način korespondira sa recimo Marinettijevim  Manifestom futurizma, koji proklamira gnušanje spram prošlosti, naročito spram tradicionalne umjetnosti, te veličanje ljubavi prema brzini, tehnologiji itd. ili sličnim manifestima, ali dista s ovom antologijom ne želimo ništa osobito manifestirati osim potrebe da ukažemo na potrebu  proširenja tzv univerzalnih tema, koje se pjesnicima dodjeljuju na brigu.  Naime, ljubav, sloboda i svekolika petetika koja je dodjeljena pjesnicima (najsnažnijim duhovima čovječanstva kojima su se i najveći filozofi klanjali) na duhovnu skrb je jedna najperfidnija manipulacija centara iz kojih se upravlja svijetom. Čovječanstvo se u međuvremenu suočilo sa mnogo dugih univerzalnih pojava, posebice u spektru ekoloških tema, civilizacija je u nekom čudnom ćorsokaku neizgrađenosti demokratskih modela, migracijska gibanja tj. bježanje od rata je poprimilo goleme razmjere, tehnika i tehnologija su čovjeka opskrbile morem proteza i eksternih memorija, pogled prema kosmosu se sve češće baca, budućnost je sve neizvjesnije itd.  Duhovni izazovi ove civilizacije su mnogo širi i traže sve potencijale da se odgovori izazovima, ali pjesnici su skrajnuti u tom prostoru traganja za odgovorima, vizijama itd. Populistički političari  semos pod kontrolom i doista postoji potreba da se osvoji prostor progovaranja pa i pjevanja o mnogim novim temama koje su poprimile univerzalni karakter.

Nitko ne može ljubav istjerat iz poezije, ali u ime ljubavi pjesnici moraju baciti pogled na mnogo toga što ugrožava i samu ljubav, slobodu, osjećanja, jer došlo je doba suptilne kontrole svega toga. Primjerice, treba pogledati  izvještaj Living Planet Report 2004 u kojemu je ključni zaključak  da konzumiramo Zemlju za 20 posto više nego što ona može pružiti. Živimo iznad nosivoga kapaciteta prirode. Takvo stanje naziva se “ekološkim dugom”.  Naravno, to više nije lokalno već globalno pitanje, a ako se već profiliralo kao univerzalni problem čovječanstva onda se treba naći i u poeziji.

Pjesnici pjesmama trebaju odgovoriti duhu vremena. Ova antologija je samo mali pokušaj da se rijetkim glasovima koji drugačije vide stvarnost tj. anticipiraju i moguće druge tendencije oslobođene dnevnopolitičkih klješta ovodobne sadašnjosti.  Nažlost, kao i u prozi i u poeziji se često sureću kataklizmičke i distopijske vizije, neki fikcionalni post-truth  (post-istina), ili što bi se ovdje na balkanu reklo: posloje boja kopljem u trnje, a još upozoravajućije zvuči ako se kaže: poslije jebanja nema kajanja.

 

.

 

 

Oglasi