OČIMA SMRTI

Kroz pukotinu nebeskog svoda

provlače se prozirne siluete.

Anđeli života već odavno lete.

A smrt na uzdama curi ko voda.

 

Ova je soba sablasno bijela,

niz lice se slijevaju dvije kapi.

Tijelo na odru odavno hlapi

a duša ne želi noćas iz tijela.

 

Iscurilo je vrijeme na pješčanom satu,

u nepoznati svijet baš mi se ne da.

Dok obasjan ležim u bijelom zlatu,

očima smrti sebe gledam.

 

I tek onda spoznah da život je lijep,

pa se natrag prelijem u svoje tijelo.

Još neko vrijeme bijah slijep,

ali čuh glasove kroz svjetlo bijelo.

 

Oprosti Bože ako sam kriv

što ne smogoh snage tebi se dati.

Na pragu odluke mrtav il’ živ?!

Uspio sam ipak, na trenutak zastati.

 

SAN

Prohladni vjetar uokolo vije,

puti su mračni, hladni i strmi.

Nebo krupne suze lije,

noćas puca, sijeva i grmi.

 

Tresu se ruke i noge same,

od straha duša ječi i plače.

U mraku protrči kostur tame,

te ga zasiječem zlatnim mačem.

 

Kostur ranjen u tamu bježi,

po zemlji tražim tragove krvi.

Koža mi se od straha naježi,

kad ugledah kako izviru crvi.

 

Potrčim ustrašen prema tami pakla,

i zastanem kad začujem plač iz groba.

Okrenem se a u odrazu stakla,

kostur mi kaže:  Ovo je tvoja soba.

 

Mač od snova brzo izvučem,

pa razbijem staklo u tisuću komada.

Probudih se, skočih i hitro obučen,

istrčim na ulicu, u stvarnost grada.

 

ŽIVOT

U tamnoj noći anđeli strepe,

bijeli je zastor prekrio lijes.

Kroz mali otvor oči slijepe,

proviruju i zapaljuju krijes.

 

Čisti se urok, zemlja zaškripi.

Trnci zažare bijela tjelesa,

na nebu mjesec pomalo kipi,

kroz dim se nazire tanki rub lijesa.

 

Život prolazi, umire u cvatu,

iz dubine duplji pogled viri.

Smrt se rađa u trenu, u satu…

sa životom se svađa i polako miri.

 

Sve ode u noć što zgasne,

u zemlju crnu, u duboki mir.

Oči su postale kristalno jasne,

smrt na odru slavi svoj pir.

 

Dok pjesmom veličam život

kroz smrt i slavim svoj svjetlosni dan.

Crveni ljiljani krase mi vrt,

život je treptaj, život je san…

Oglasi