Recenzija knjige Jasmine Hanjalić: OTPUSTI NOJA I DRUGE PTICE

noj-naslovnica

Druga knjiga poezije Jasmine Hanjalić pokušava se zaokružiti u 60 pjesama, kao da hoće poručiti da je njezino pjesmotvorstvo dozrelo i tvori misono-poetičku cjelinu kojoj nije potrebno niti tematsko niti stilsko grupiranje pjesama u neke cjeline. Pjesme nemaju ni redoslijed ni kontinuitet, ali zbirka je niz reakcija na fenomenologiju suvremene svakodnevice, poveznanih malterom vlastite zapitanosti, zanesenosti, zabluđenosti, a zašto ne reći i zaljubljenosti.

U odnosu na prvu zbirku ovdje je manje stilske jednoobraznosti, ali se i u ovoj zadržavaju dvostihne i trostihne pjesme. No,i mnogo više je pjesama tzv. slobodnog stiha u kojima se ipak održava logičko-ritmička disciplina i sklad. Uočljiv je veći napor i napredak da se na osobit način iskoristi jezik kao tvorbeno tkivo pjesme što se ponajbolje očituje u pjesmi DOKLEN DOBAR I VJERAN MI BUDNEŠ koja govori o fenomenu vjenčanja i braka dobrih Bošnjana.

Pomnijim isčitavanjem pjesama iz ove zbirke da se uočiti često korištenje ptica kao simbola i karaktera, a u pjesmi Nespremni za let pjesnikinja zometaforičku priču počinje sa krpeljom, pa preko puža i guštera završava sivim kukavicama koje, kako to pjesnikinja dobro karakterizira: ostaju gosti u svojim gnijezdima! U ostalom sama zbirka je tako znakovito naslovljena sa nojem, koji zabada glavu u pijesak kako ne bi video stvarnost oko sebe, a kriještanje je zapravo lajtmotiv cijele zbirke, te zato autorica u samom naslovu spominje i druge ptice.

U odnosu na ranije pjesme u ovima se počesto susreće nešto što bi se moglo nazvati unutarnja dramatizacija pjesme. U ovim pjesmama autorica susreće razne likove (čistača ulica, majku Srebernice, dedo…) s kojima uspostavlja dijalog, ili u najmanju ruku nešto pita ili pak na upit daje odgovor. Naravno, ovaj postupak više je prisutan u njezinim angažiranim pjesmama, u onim u kojima propituje rogobatnost suvremene zbilje, ili pak prati angažiranje drugih na istom zadatku te podcrtava i podupire njihov napor da ovaj svijet u ovom vremenu učine mjestom makar malo boljim za življenje.

Jasmina Hanjalić svoju potrebu da otvoreno prozbori, reagira, ukaže, više ne skriva u rijetkima razumljive sublimate, već jasno i nedvosmisleno udara u srž, opisuje viđeno i proživljeno bez sklanjanja neugodnih slika sa svoga mentalnog ekrana. Njezina poezija time nije ništa izgubila, dapače dobila je snagu iskrenosti i odlučnosti da se glava drži uspravno, a oči otvorene, srce osjetljivo, dušu koja isijava jednu poetiku hrabrosti, bunta, ali ne onoga koji samo psuje, nego onoga koji upozorava i poručuje.

Poslije čitanja velikog broja kilavih i mlitavih rukopisa pa i izdatih knjiga poezije, ova je pravo osvježenje na našoj književnoj sceni. Toplo je preporučujem svima koji u poeziji ne traže samo ljepotu kliktanja,  kriještanja ili cvrkutanja već i poticaj za snažan govor, istinonosnu poruku o tome kako je potrebno izvaditi glavu iz pijeska i glasno prozboriti…

Oglasi