(Njegov je život bio pećina puna ukrasa

U kojoj je imao svoje svjetlo i svoju tamu

Svoje strahove i svoje rime.)

Stihovima pleo trenutke i dane

Govorio ih uz ono:

Ja više ne mogu izdržati,

Pa ustajao s pogledom zanesenjaka

Govorio stihove u Parkuši

i diljem grada od

Jedne do druge kavane

Ja sam svoj život opjevao,

Kazao bi danas,

Vlastitu priču sam u stihove utkao

One korake na kamenu hercegovačkom

Sarajevske dane na suhom kruhu

Vlastitu tišinu sam opjevao

(iako mu u duši bura pjesnika bila)

Svoju smrt sam stihovima nadjačao…

 

Pa i kada više snege nije imao

Srce mu je stihove kucalo

i nakon što jednom zapisao je

Jutros sam uzeo olovku za drugi kraj

Pa danas pišem prazno.

Slutio je, tišina opet nadolazi

I mir, i spokoj, i stihovi postaju tiši.

Ili samo žive ritmom

nekog drugog  svijeta

u njegovoj duši.

 

 Kreševo, 3.10.16.

Oglasi