Iliji Ladinu

Postoje ljudi

Postojiš ti

Prijatelju,

Jer ovuda prošao je tvoj lik

Osuđen da govori srcem

U stablu svoje slatko-kisele jabuke

Sjedinjen sa sjenkom

Na nestvarnoj grani.

U jednu tačku

Slivaju se dani

Noću u zlatnim kočijama

Čujemo tvoje korake

Nebom dok koračaš.

Postoje ljudi,

Postojiš i ti

Dok tvoje riječi

Što su odlepršale

Drugi zbore.

Nije sve besmisleno

Nije sve izgubljeno

Kako se čini.

Tuga, znali smo

Da odbrana je

Tvoja i naša

A smrt samo

Krivina na drumu.

Mi oblikujemo prazni prostor

Između grana

Tvoje slatko-kisele jabuke,

Mi molimo se za kišu

Njenim sjemenkama.

Ti ne možeš umrijeti

Samo preselio si u pjesmu

S onu stranu bivanja,

Prijatelju.

Nit bacio si pero u trnje,

Ne brini se za sutra

Ono će se samo brinuti

Za sebe,

Našao si lijek od života

U dodiru tišine u tebi,

U slatko-kiselom okusu

Tvoje jabuke sa otiskom

Tvojih prezrelih usana.

Postoje ljudi,

Postojiš ti

Bez kućne adrese,

Adresa nam je zajednička

Očajna od turobne svakodnevnice.

Radujemo se kad nam niodakle

U život baneš nepozvan

A radovat ćeš se
Kad u našu nedođiju

Nenajavljeni banemo ti

Jedan po jedan.

Ne možemo ti pisma pisati,

Jer nemaš kućne adrese,
Adresa nam je zajednička.

A toliko smo ti stvarno bliski

U ritmu tvoga stiha,

Boje glasa, rime,

U tvome izboru restorana,

Jela, ića i pića,

Jabuke slatke, jabuke kisele

S otiskom tvojih

Prezrelih usana.

Sve dok vrapci žive od ljubavi

Nije sve izgubljeno,

Niti besmisleno

Kako se čini.

Ti nisi umro,

Ti samo preselio si

U pjesmu,

S onu stranu bivanja,

Prijatelju.

Radujemo se

Kad nam niodakle

U život baneš,

Toliko stvaran i prisutan.

 

Tuzla, septembra/rujna 2016.                                                                 

 

Oglasi