Sretna ljubav. Zar je to normalno,

zar je to ozbiljno, zar je to korisno ‒

što svijet ima od dvoje ljudi

koji svijeta ne vide?

 

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,

dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni

da je tako moralo biti ‒ kao nagrada za što? Ni za što.

Svjetlost pada niotkud ‒

zašto baš na te, a ne na neke druge?

Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.

Ne remeti li to brižno naredana načela,

ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.

 

Pogledajte samo te sretnike:

kad bi se bar malo prikrivali,

hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!

Poslušajte samo kako se smiju ‒ uvredljivo.

Kakvim jezikom govore ‒ tobože razumljivim.

A te njihove ceremonije, ta cifranja,

pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode ‒

točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

 

Teško je i zamisliti do čega bi došlo

kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.

Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,

na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,

tko bi htio ostati u igri.

 

Sretna ljubav. Kome to treba?

Takt i razum nalažu da se o njoj šuti

kao o skandalu iz viših sfera Života.

Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.

Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,

uostalom rijetko se i događa.

Neka ljudi koji ne znaju za sretnu ljubav

mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.

 

Oglasi