Iliji Ladinu

Gledam,

u tvojoj proročkoj ruci

i jedno zrno crno,

gavran ili zloslutnica,

zrno, koje je sama smrt,

u stadu bijelih

žrtvenik s vatrom čeka,

mene vreba,

zaskočit će vrat

kada se najmanje nadam;

već jasno kuca kraj,

ta tvoja vješta ruka

u razbacivanju graha,

nudi li možda raj,

pjesme s prizvukom njemačkog jezika

čiji ne spoznah sjaj,

dok učenici listaše knjige

tražih smisao taj,

život me gurnu s leđa,

u traženju ravnoteže

nevjerica i muk.

Noću,

nad Sarajevom,

oglasio se ćuk,

čuo sam prvu granatu,

njezin zlokoban zvuk;

(Samo da ne puca top),

pala je na put

kojim prolaze ljudi,

prolaze zvijeri,

vječito živi bilje.

Noću,

sanjam grah

i ono crno zrno,

onaj poznati put,

iz nutrine dolazi krik:

Bože,

zašto si stvorio

na zemlju, čovjekov lik.

Knin, 20. listopada 2011.

Četvrtak, 9: 13 sati.