- Alchimia
Eccomi laddove tu non ci sei
Eccoti laddove io non ci sono
Tuttavia siamo sempre e in ogni luogo insieme.
In realtà, noi non siamo insieme
Noi siamo uno solo,
indissolubile, inseparabile.
Ogni tuo respiro è il mio,
il mio passo è il tuo passo
ogni mio giorno è un tuo giorno
occorre soltanto saper
tendere gli orecchi a questa
sinfonia di un suono perfetto
che non si fa sentire dai sensi
ma solo dallo spirito
che non conosce frontiere,
né divisioni.
Alchemia
Evo me tamo gdje te nema.
Eno te tamo gdje ja nisam.
A opet smo stalno i na svakom mjestu zajedno.
Ne, mi nismo zajedno
Mi smo jedno
nedjeljivo, nerazlučno.
Svaki tvoj dah je moj dah.
Korak moj je tvoj korak.
Svaki moj dan je tvoj dan.
Simfonija savršenog zvuka
Što se neda čulom opipati
sudbina je duha krotitelja samoće
2. Cipresso
Unsilenziobianco
Ha coperto la sera,
la terra ebbra
di un superbofreddo
l’orologiomeravigliato
si è fermato
il tempo non scorre.
I rami protesi
Come nottiinsonni,
sotto un abitorosso
senza voce nèaffanno
piegano le ali
conunapreghierasulpetto.
Solo unoscurocipresso
Segue ilritmo del cuore,
dondolandosi lentamente
nellosnellofusto
conservandoilsegreto
che non è datosapere.
Čempres
Bijela tišina
Natkrilila veče,
Opijena zemlja
Od ohole studi
Satza čuđenstao
vrijeme ne teče.
Otežale grane
k’o besane noći
pod bijelim ruhom
bez glasa i ropca
savijaju krila
molitvom na grudi.
Samo tamni čempres
Ritam srca prati
njišući se blago
u vitkome struku
čuvajući tajnu
što se neda znati.
s one strane dobra i zla
- Requiem di una parola non detta
Quando non ho più nulla da dire
resta il silenzio ed in esso una parola non detta
salvaguardata dai ladri dell’anima
dai predatori pronti sin dall’origine
che con una fame insaziabile
dietro ogni angolo
passato e futuro
sono a caccia di lei
privandola della speranza che,
almeno una volta ,
diventata carne, possa passeggiare nella libertà
senza temere la propria innocenza
la solitudine e la fragile forza
e nulla mi ha più preoccupato
di una parola non detta
perché mi ha costantemente perseguitato e torturato
facendo nascere in me il rimorso
imprigionata seppure non per colpa sua
a cui ho negato la gioia
il calore e il rosso di un mattino appena nato
Ma come ho potuto abbandonarla
così pudica e santificata
in questo crudele mondo
senza protezione, senza ausilio
non poteva nemmeno piangere da sola
lo so – ho preso le sue ali
affinché volasse
So di essere colpevole
Ecco perché mi resta il silenzio
Da quella parte del bene e del male.
Requiem neizgovorenoj riječi
kad više ne mamšto da kažem
ostaje šutnja i sanjom neizgovorena riječ
sačuvana od kradljivaca duše
od iskona pripravnih grabljivaca
koji joj se s neutaživom glađu
prikradaju iza svakog ćoška
prošlog i budućeg
lišavajući je nade da će bar nekada
otjelotvorena hodati u slobodi
da se neće plašit isvoje nevinosti
usamljenosti i krhke snage
I ništa me nije brinulo više od nje
jer me stalno proganjala i mučila
rađala je u meni grižu savjesti
zatočenica bez svoje krivice
kojoj sam uskratio rumen i
toplinu novorođenog jutra
kako sam je mogao
onako čednu i blagoslovenu
pustiti u taj okrutni svijet
bez zaštite bez oslonca
kad nije mogla ni plakati sama
kako sam joj mogao
oduzeti krila
da ne bi poletjela
kriv sam
zato mi i ostaje šutnja
Vladan Lalović Objavljuje poeziju u časopisima i portalima za književnost i kulturu u regionu i inostranstvu. Nagrađivani je pjesnik na međunarodnim festivalima poezije. Bavi se naučno-istraživačkim radom i objavljuje naučne radove iz oblasti povijesti u referentnoj crnogorskoj litera turi. Živi i radi u Podgorici.