1. Alchimia

Eccomi laddove tu non ci sei

Eccoti laddove io non ci sono

Tuttavia siamo sempre e in ogni luogo insieme.

In realtà, noi non siamo insieme

Noi siamo uno solo,

indissolubile, inseparabile.

Ogni tuo respiro è il mio,

il mio passo è il tuo passo

ogni mio giorno è un tuo giorno

occorre soltanto saper

tendere gli orecchi a questa

sinfonia di un suono perfetto

che non si fa sentire dai sensi

ma solo dallo spirito

che non conosce frontiere,

né divisioni.

Alchemia

Evo me tamo gdje te nema.

Eno te tamo gdje ja nisam.

A opet smo stalno i na svakom mjestu zajedno.

Ne, mi nismo zajedno

Mi smo jedno

nedjeljivo, nerazlučno.

Svaki tvoj dah je moj dah.

Korak moj je tvoj korak.

Svaki moj dan je tvoj dan.

Simfonija savršenog zvuka

Što se neda čulom opipati

sudbina je duha krotitelja samoće

2. Cipresso

Unsilenziobianco

Ha coperto la sera,

la terra ebbra

di un superbofreddo

l’orologiomeravigliato

si è fermato

il tempo non scorre.

I rami protesi

Come nottiinsonni,

sotto un abitorosso

senza voce nèaffanno

piegano le ali

conunapreghierasulpetto.

Solo unoscurocipresso

Segue ilritmo del cuore,

dondolandosi lentamente

nellosnellofusto

conservandoilsegreto

che non è datosapere.

Čempres

Bijela tišina

Natkrilila veče,

Opijena zemlja

Od ohole studi

Satza čuđenstao

vrijeme ne teče.

Otežale grane

k’o besane noći

pod bijelim ruhom

bez glasa i ropca

savijaju krila

molitvom na grudi.

Samo tamni čempres

Ritam srca prati

njišući se blago

u vitkome struku

čuvajući tajnu

što se neda znati.
s one strane dobra i zla

  1. Requiem di una parola non detta

 

Quando non ho più nulla da dire

resta il silenzio ed in esso una parola non detta

salvaguardata  dai ladri dell’anima

dai predatori pronti sin dall’origine

che con una fame insaziabile

dietro ogni angolo

passato e futuro

sono a caccia di lei

privandola della speranza che,

almeno una volta ,

diventata carne, possa passeggiare nella libertà

senza temere la propria innocenza

la solitudine e la fragile forza

e nulla mi ha più preoccupato

di una parola non detta

perché mi ha costantemente perseguitato e torturato

facendo nascere  in me il rimorso

imprigionata seppure non per colpa sua

a cui ho negato la gioia

il calore e il rosso di un mattino appena nato

Ma come ho potuto abbandonarla

così pudica e santificata

in questo crudele mondo

senza protezione, senza ausilio

non poteva nemmeno piangere da sola

lo so – ho preso le sue ali

affinché volasse

So di essere colpevole

Ecco perché mi resta il silenzio

Da quella parte del bene e del male.

Requiem neizgovorenoj riječi

kad više ne mamšto da kažem
ostaje šutnja i sanjom neizgovorena riječ
sačuvana od kradljivaca duše
od iskona pripravnih grabljivaca
koji joj se s neutaživom glađu
prikradaju iza svakog ćoška
prošlog i budućeg
lišavajući je nade da će bar nekada
otjelotvorena hodati u slobodi
da se neće plašit isvoje nevinosti
usamljenosti i krhke snage

I ništa me nije brinulo više od nje
jer me stalno proganjala i mučila
rađala je u meni grižu savjesti
zatočenica bez svoje krivice
kojoj sam uskratio rumen i
toplinu novorođenog jutra

kako sam je mogao

onako čednu i blagoslovenu

pustiti u taj okrutni svijet
bez zaštite bez oslonca
kad nije mogla ni plakati sama

kako sam joj mogao

oduzeti krila
da ne bi poletjela

kriv sam

zato mi i ostaje šutnja

Vladan Lalović  Objavljuje poeziju u časopisima i portalima za književnost i kulturu u regionu i inostranstvu. Nagrađivani je pjesnik na međunarodnim festivalima poezije. Bavi se naučno-istraživačkim radom i objavljuje naučne radove iz oblasti povijesti u referentnoj crnogorskoj litera turi. Živi i radi u Podgorici.