puz

MEZIMICA JEDINICA

Kvase često moje lice
tople suze plačljivice,
sve mi smeta sve bih htjela
kao jedinaca grupa cijela

Sve ja imam, sve mi daju,
odgojena sam uz šalu
nisam jedina koju kućni psići
i roditelji čuvaju

Ozbiljnost i prepreke
ne poznajem i ne želim,
al`mi dođe na tren misao
da sve svoje s nekim dijelim

Iako sam mezimica, jedinica,
razmažena bez granica.
ja se često i tim svojim
usamljenicima veselim.

NE BUDI TUŽIBABA

Od malih nogu
utuvi u glavu;
ne tužakaj druge
jer ni ti nisi –
svaki put upravu!

Kada vidiš slučajno
da netko griješi,
ne gubi vrijeme
odmah to sam riješi.

Priđi mu hrabro
kao prijatelj pravi,
objasni svoj stav
i vidjet ćeš tad
što ima u glavi.

Možda će biti
toga trena ljut,
to što imaš reći
neće htjet’ ni čut’.

Al’ bolje je tako,
nego iza leđa
širiti loše priče –
to najviše vrijeđa.

Učini drugom
što i sam sebi želiš,
drži se toga pravca
i nećeš da pogriješiš.

DOBRA VILA

U mome selu
živjele su vile
raspletenih kosa
od zlatne svile.

Činile su uvijek
jako dobra djela,
pričane su priče
od sijela do sijela.

Krenula je na sijelo
i jedna stara baka,
zapeo joj kamen
pa pala nejaka.

Sa visoke stijene
spazi dobra vila,
pa poletje u pomoć
raširenih krila.

Vidje baka, pomoć stiže,
srce kuca malo brže.
Osmijeh ne silazi s lica,
koje kvasi suza radosnica.

Bakina priča, na tom sijelu
bila je o vili i dobrom djelu.
Priča baka, blista od sreće
Taj doživljaj nikad zaboraviti neće.

Može se reći da je Anina zbirka pjesnička šarenica u kojoj će svako dijete pronaći barem jednu pjesmicu za sebe. I ne samo dijete, već i majka, tata, baka i djed, koji će rado svojim mališanima čitati Anine stihove. U svakom slučaju, hvale je vrijedan ovaj Anin gest prema djeci koja nemaju priliku da se tako često susreću sa svojim materinjim jezikom, jer odrastaju daleko od zemlje svojih roditelja.
Marija Marić