etno selo vitez

OTAC S KIŠOBRANOM

Kada popodne, iznenada,
kiša zapljusne ulice grada,
mnoga se kola pred školu sjate,
da djecu, što prije, kući vrate.

I moj otac dođe po mene,
sa kišobranom, ručke drvene.

Ne zavidim djeci u kolima,
na mekim, udobnim sjedištima,
jer u onom gradskom metežu
s ocem tek poneku riječ svežu.

I ruke su u kolima zauzete,
ne mogu djeci da polete.

A moji prsti odmah se uvuku
u dobru, veliku očevu ruku,
i tu osjete da ih grije
ljubav mog oca, koji se smije.

Idemo, tako, kao dva druga,
a riječ nam svaka topla, duga.

IZGUBLJENI KLIKER

Izgubio sam kliker
prije… ohohooo… godina,
a sad ga pronađoh
u džepu svoga sina.

Baš kad sam htio da složim
njegove kratke hlače,
iz džepa iskoči kliker,
kao nestašno mače.

Gle, šare potpuno iste,
na istom okrnjen mjestu,
i skače kao nekad,
htio bi i na cestu.

Podižem kliker sa poda,
u džep ga pažljivo vraćam,
djetinjstvo svoje davno
sada još bolje shvaćam.

Djetinjstvo je kao kliker,
gubiš ga, pa opet nađeš,
i tako stariš, a nikad
iz njega ne izađeš.

TRI SUNCA

Budim se rano,
i dan je lijep,
iako vjetar
razbija crijep,
iako pljušti
i sikće munja,
u jutru sivom,
ko ispod gunja.

Uz huku kiše
i prasak groma,
ogrnut toplinom
svoga doma,
na prvu stranicu
novog dana
crtam tri sunca,
Nasmijana.

Prvo, sjajno,
mami i tati,
drugo, za mene,
da me prati,
a jarko, treće,
ovo najveće,
nekom neznanom,
ko nema sreće.