SREĆA

Sreća je možda plava,
Sreća je možda zelena.
Sreća je uvijek velika,
I kada je malena.

Sreća je –imati oči,
Jer oči sve vide.
Šumu,nebo i oblak
I put kojim se ide.

Sreća je imati uši
Jer uši svašta čuju:
Šapat,šumor i žubor,
Tišinu i oluju.

Sreća je-imati ruke,
Jer rukama se grli.
Jer rukama se voli
I u svijet daleki hrli.

Sreća je –imati noge,
Jer nogama se šeta:
I tako,sve u šetnji
Stići ćeš na kraj svijeta…

Sreća je možda plava.
Sreća je možda zelena-
Ali uvijek velika,
I kad je mala.

.

HAJDE DA TRAŽIMO PROLJEĆE

Je li proljeće

zeleni vitez

što se iz bajke

vraća u javu –

ili je to

topli dah neba

i pramen vjetra

u rukavu?

.

Čuj kako pljušti

vodopad sunca

u dnu šumarka

u tajni vir

i kako zvone

visibabe

i mrav bubnja

u prazan žir!

.

Daj ruku, pa da

kao dva cvrčka

odlutamo

negdje bez veze –

da tražimo

proljeće što se

ljulja k’o zvono

na vrhu breze!

ČAROLIJA

Iza leđa

jednog druma

izviruje

jedna šuma.

.

Iz te šume

viri žbun,

a iz žbuna

ševin kljun.

.

A iz kljuna

k’o iz česmei

i dan i noć

teku pjesme!

Ivica Vanja Rorić  rođen je  u Foči kraj Doboja 1951. godine. U Derventi je pohađao učiteljsku školu, a studij je nastavio u Beogradu gdje je studirao na Filološkom fakultetu jugoslavensku književnost.

Od najmlađih dana, Rorić se posvetio djeci. Pisao je pjesme za djecu, a u Sarajevu je radio i na mjestu urednika “Vesela sveska”, dječjeg časopisa. I danas radi u Sarajevu kao pisac dječjih knjiga i kao vlasnik nakladničke kuće.

Najpoznatije knjige za djecu: “Doživljaji miša Šiša”, “Enci menci nakamenci”, “Đački kalendar”, “Pjesma do pjesme”, “Dječak grli svijet”, “Priča do priče” i mnoge druge.